Autor: Ognjen Varađanin
Uvod
Glavna
ideja autora Endru Hejvuda (Andrew Heywood) u knjizi „Političke ideologije“ je
objedinjavanje svih teorija o ideologiji kao i shvatanje i objašnjenje vrsta
ideologija koje su nastale kroz istoriju. Hejvud tvrdi da su u određenim
vremenskih epohama s razlogom nastale određene ideologije. Ipak na nastanak
ideologije ne utiču samo vreme već i mesto kao i društvene okolnosti u kojima
je nastala. „Ove ideje odražavaju životna
iskustva, interese i težnje jedne društvene klase i stoga pomažu u negovanju
osećaja pripadnosti i solidarnosti“ (Hejvud E. 2003: 4). Tako se socijalizam povezuje sa
radničkom klasom, liberalizam sa srednjom klasom, a konzervativizam sa višom –
aristokratskom klasom (Hejvud E. 2003: 4).
Ideologija
je sociološki pojam koji su mnogi teoretičari pokušali da definišu i svi oni su
u svojim definicijama donekle bili u pravu, ipak nijedna definicija ideologije
nije definitivna. Poteškoće pri definisanju ovog pojma se javljaju zbog
subjektivnosti vremena i mesta u kom se shvata i objašnjava. Marks (Karl Marx)
je rekao da je ideologija manifestacija vlasti i da služi prikrivanju
eksploatisanja mase od nje same, Antonio Gramši (Antonio Gramsci) tvrdi da je
ideologija toliko utkana u društvo da se ispoljava u svakom njenom organu (Hejvud
E. 2003: 8, 9). Po Markuzu (Herbert Marcuse) ideologija je ta koja stvara lažne
potrebe i pretvara ljude u naivne potrošače koji nisu sposobni da kritikuju. On
ide dalje i tvrdi da liberalni kapitalizam samo stvara utisak slobodnih debata
i argumentovanja, skrivajući tim do koje su mere indoktrinacija i ideološka
kontrola prisutni (Hejvud E. 2003: 9).
Manhajm
(Karl Mannheim) smatra da su svi ideološki sistemi, i utopije, iskrivljeni jer
svaki od njih nudi delomičan pokušaj otkrivanja istine. „Objektivnost je strogo rezervat ’inteligencije bez društvene pripadnosti’,
klase intelektualaca koji jedini mogu da se bave disciplinovanim i
nepristrasnim istraživanjem, jer nemaju nikakve sopstvene ekonomske interese“
(Hejvud E. 2003: 10). Dakle, kako bismo uspešno definisali pojam „ideologije“
potrebna je potpuna objektivnost koju je nemoguće postići zato što svaki
pojedinac ima svoje otvorene i skrivene namere, zbog kojih je uostalom i došao
do želje da se bavi ovim problemom.
Prema
meni najtačnija definicija ideologije bi bila ona koju nudi sam autor ovog
dela, Hejvud: „Ideologija je manje-više
koherentan skup ideja koji pruža osnovu za organizovano političko delovanje,
bez obzira na to kakav je cilj tog delovanja – da očuva, modifikuje ili sruši
postojeći sistem vlasti. Stoga sve ideologije: a) nude prikaz postojećeg
poretka, obično u obliku ’pogleda na svet’, b) iznose model željene budućnosti,
viziju ’dobrog društva’, i c) objašnjavaju kako može i kako bi trebalo da se
izvede politička promena – kako da se od a) stigne do b)“ (Hejvud E. 2003:
12).
Liberalizam
Poreklo
pojma liberalizam je u latinskoj reči liber
što označava slobodne ljude, velikodušnost, otvorenost i otvorenost duha i uma.
Sam termin liberalizam se pojavio u 19. veku kao odgovor na pad feudalizma u
Evropi i označava razvoj tržišnog i kapitalističkog društva. Liberali su
uglavnom bili predstavnici srednje klase koja se borila protiv
zemljoposedništva, feudalnog sistema i aristokratije uopšte. Zalagali su se za
slobodnu trgovinu bez uplitanja vlada. Takav sistem industrijskog kapitalizma se razvio u Velikoj
Britaniji u 19. veku (Hejvud E. 2003: 26).
„Zapadni politički sistemi su toliko oblikovani
liberalnim idejama i vrednostima, da se obično klasifikuju kao liberalne
demokratije. Ovi sistemi su ustavni po tome što nastoje da ograniče moć vlasti
i osiguraju građanske slobode, i predstavnički, u smislu da se politička
funkcija dobija kroz nadmetanje na izborima“ (Hejvud E. 2003: 26). Dakle, savremene države,
pogotovo zapadne države, su uređene po principu liberalne demokratije. U istočnoj
Evropi se javlja tek nakon revolucija 1989. i 1991. godine. Ipak, smatra se da
kako bi ovaj sistem uređenja države uspeo potrebna je razvijena kapitalistička
industrija, a to se vidi kroz primere afričkih i azijskih zemalja u kojima ovi
sistemi, nakon dobijanja nezavisnosti, nisu funkcionisali.
Kako
je liberalizam vremenom postajao „pozicija“ on je gubio svoje radikalne ideje,
pozivanje na revoluciju više nije važilo i postajao je sve konzervativniji. Iz
toga je nastala podela na rani liberalizam i moderni liberalizam. Moderni
liberalizam se, za razliku od ranog koji se zalagao za što manji uticaj države
na pojedinca, zalaže za to da se socijalnim pitanjima kao i upravljanjem
ekonomije u državi bavi vlada. „Kao
rezultat, neki komentatori dokazuju da je liberalizam nekoherentna ideologija
koja obuhvata protivrečna verovanja, naročito ona o poželjnoj ulozi države“ (Hejvud
E. 2003: 27).
„Moralni i ideološki stav liberalizma utkan je u
privrženost jednom specifičnom skupu vrednosti i verovanja. Najvažnije od njih
su pojedinac, sloboda, razum, pravda, tolerancija i različitost“ (Hejvud E. 2003: 28). Ukidanjem feudalizma i
dolaskom liberalnog uređenja kmet postaje slobodan čovek. Sada ima pravo da
misli svojom glavom i da razmišlja o sebi. On može da radi za koga hoće i gde
hoće. Samo društvo postaje individualističko, okrenuto pojedincu. Iz ovoga se
rađa problem liberalne ideologije. Naime, svi pojedinci su jedinstveni ali
takođe je svima zajedničko da su jedinstveni. To je glavna protivrečnost
liberalizma.
Rani
liberalizam karakteriše pojedinca kao egoistu koji se brine samo za sebe, kasni
kao altruistu koji se brine i za druge. „Mekferson
(Macpherson) je rani liberalizam okarakterisao kao ’posesivni individualizam’,jer,
po njegovom mišljenju, pojedinca posmatra kao ’vlasnika sopsteve osobe ili
sposobnosti, koji za njih ništa ne duguje društvu’... liberali su jedinstveni u
želji da stvore društvo u kojem je svaka osoba sposobna da razvije i u
potpunosti ostvari svoje mogućnosti“ (Hejvud E. 2003: 30).
Ipak, liberali nisu za potpunu slobodu zato
što ona može da zvači sprečavanje slobode drugih. Džon Stjuart Mil (John Stuart
Mill) tvrdi da: „jedini cilj zbog kojeg s
pravom može da se upotrebi sila protiv bilo kojeg člana civilizovane zajednice,
protiv njegove volje, jeste da se spreči šteta načinjena drugima“ (Hejvud
E. 2003: 31). Mil ovakvim stavom pokazuje da je libertarijanac, jer on prihvata
samo najminimalnija ograničenja individualne slobode i to samo u slučaju
sprečavanja slobode drugih.
Mislioci racionalističkog prosvetiteljstva, Ruso, Kant i drugi,
su uveliko uticali na liberalizam. Jedan od bitnih uticaja racionalizma je
sklonost ka verovanju u progres društva. Liberali vođeni razumom su pacifisti,
rešavanju problema prilaze samo u krajnjem slučaju pomoću sile i agresije.
Dakle, sili pribegavaju u slučaju samoodbrane ili suprotstavljanju
ugnjetavanju.
Kada
je reč o pravdi, liberali veruju u potpunu jednakost polova, rasa, religija
pred zakonom. Mišljenja su da je svaki čovek rođen jednak i protive se svakoj
vrsti privilegija. Takođe, veruju u jednakost prilika, svako treba da ima
jednake prilike kako za uspon tako i pad u društvu (Hejvud E. 2003: 35).
Liberali se zalažu za meritokratiju, vladavinu talentovanih i sposobnih.
„Liberalna društvena etika veoma je
karakteristična po spremnosti da se prihvate, a u nekim slučajevima i veličaju,
moralna, kulturna i politička različitost. Zaista, može se reći da su
pluralizam ili različitost ukorenjeni u principu individualizma i pretpostavci
da su ljudska bića zasebna i jedinstvena stvorenja“ (Hejvud E. 2003: 37). Liberalnu toleranciju i
poštovanje različitosti najbolje je opisao Volter (Voltaire): „Mrzim ono što govoriš, ali ću do smrti
braniti tvoje pravo da to kažeš“ (Hejvud E. 2003: 37).
Liberalnu državu su pojedinci stvorili kako bi služila
interesu svih, a ne eliti. Država postoji da bi pojedincima služila kao
neutralni sudija, ona je tu da primenjuje pravila igre kada je to potrebno.
Liberali se zalažu za konstitucionalizam, ustavno ograničenje vlasti. Smatraju
da su ljudska bića sebična stvorenja koja će ako imaju moć da je koriste na
štetu drugih.
Socijaldarvinizam
je deo liberalizma koji veruje da pojedinac od sopstvenog života pravi ono što
želi i ono što može. Ove ideje su dostigle vrhunac u teoriji Herberta Spensera
(Herbert Spencer), britanskog filozofa i teoretičara društva, koji priča o
„opstanku najsposobnijih“ i „prirodnoj selekciji“.
Neoliberalisti
se bave pitanjem tržišta i napadaju državu i njenu ulogu u ekonomiji. „Po ovom gledištu, ekonomska intervencija je
najozbiljnija pretnja individualnoj slobodi, pošto bilo kakav pokušaj da se
kontroliše ekonomski život, državu neizbežno uvlači u druga područja egzistencije, što, na kraju
krajeva, vodi u totalitarizam“ (Hejvud E. 2003: 56).
Moderni
liberalizam se javlja u trenutku kada je „Minimalna
država klasične teorije bila potpuno nesposobna da ispravi nepravde i
nejednakosti građanskog društva. Zato su modeni liberali bili spremni da brane
razvoj intervencionističke države ili zaštitničke države“ (Hejvud E. 2003:
58). Klasični liberali su se nasuprot modernim, zalagali za državu „noćnog
čuvara“ koja je tu samo kada je potrebno.
Moderni
liberalizam je iz negativne slobode prešao u zalaganje za pozitivnu, iz stava
da čovek treba da bude slobodan od svakog spoljašnjeg uticaja i prisile u
slobodu u smislu razvoja i dostizanja individualnosti. Ovim stavovima se
liberalizam približava socijalizmu ali pojedinac ostaje ispred društva. „Glavni poriv modernog liberalizma je da
pomogne pojedincima da pomognu sami sebi“ (Hejvud E. 2003: 61). Zatim se iz
ovog tipa liberalizma javlja socijalliberalizam, u kom je naglasak na pravima
na socijalnu zaštitu, a tu spadaju državna penzija, javno finansiranje zdravstvenih
i obrazovnih usluga.
Nacionalizam
Reč
„nacija“ potiče iz latinske reči nasci
što znači biti rođen. U obliku natio
označava grupu ljudi koji su povezani rođenjem ili mestom rođenja (Hejvud E.
2003: 162). Ideja nacionalizma je nastala u vreme Francuske revolucije. Do tad
su postojale zemlje u vidu carstva i kraljevstva, a stanovnici su bili podanici
bez nacionalnog identiteta sa političkim identitetom koji je značio lojalnost
određenoj dinastiji. Nacionalizam se iz Francuske proširuje i na ostatak
Evrope, rađaju se nacionalni pokreti, nastaju države. „Do kraja 19. veka nacionalizam je postao pravi narodni pokret, sa
lepršanjem zastava, nacionalnim himnama, patriotskom poezijom i književnošću,
javnim svečanostima i narodnim praznicima“ (Hejvud E. 2003: 163). Iz
nacionalne slave i vojnih pobeda javlja se nacionalizam kojeg nije briga za
političku slobodu i demokratiju, već za osvajanja i širenje teritorija. Tako je
skoro ceo svet bio kolonija evropskih država. Dolazi do rivalstva među
novoformiranim državama pa i do rata 1914. godine.
„Nacionalizam ima šizofreni politički karakter“ (Hejvud E. 2003: 166). U zavisnosti od vremena i
mesta gde se prihvatao nacionalizam je imao značenja progresivnog i
reakcionarnog, demokratkog i autoritarnog, racionalnog i iracionalnog,
levičarskog i desničarskog. Privlačan je svakoj ideologiji osim anarhizma koji
se zalaže za ukidanje države.
Prema
nacionalizmu nacije je glavni princip političke organizacije. Definicija nacije
po autoru knjige glasi „nacije su
kulturni entiteti, skupine ljudi koje su povezane zajedničkim vrednostima i
tradicijama, posebno zajedničkim jezikom, religijom i istorijom, a koje obično
žive i istoj geografskoj oblasti“ (Hejvud E. 2003: 167). Konzervativci i fašisti na naciju gledaju
ekskluzivno, ona je za njih nepromenjiva, podrazumeva zajedničko poreklo, a
rasa i nacija su im jedno. S druge strane, liberali i socijalisti je posmatraju
inkluzivno, pridaju značaj građanskoj svesti i patriotskoj lojalnosti, nacije
mogu biti multirasne, multietničke, multireligijske (Hejvud E. 2003: 170).
Nacije
su organske zajednice. Kako Hejvud tvrdi, čovečanstvo je prirodno podeljeno na
više nacija od kojih je svaka posebna. Entoni Smit (Anthony Smith) u svojoj
teoriji povezuje današnje nacije sa premodernim etničkim zajednicama koje
naziva „etnije“. Gelner (Ernest Gellner) ističe da su nacije stvorene zbog
promenljivosti situacija i istorijskih izazova. Ferdinand Tenis (Ferdinand
Tonnies) pravi razliku između „zajednice“, u kojoj postoji uzajamno poštovanje,
i „društva“, u kom su odnosi labaviji, ugovorni. „Društva“ vezuje za urbana i
industrijalizovana društva, a „zajednice“ za tradicionalna društva.
Žan
Žak Ruso (Jean-Jacques
Rousseau) se smatra ocem modernog nacionalizma. Njegovo shvatanje „opšte volje” su prigrlili nosioci Francuske revolucije.
Pod „opštom
voljom“ je smatrao zajednički ili kolektivni identitet društva sa tim da svi
deluju nesebično. Vlast ne treba da bude u rukama monarha već u rukama celog
naroda, građanstva.
„Za političkog nacionalistu, ’objektivni’ momenti
kao što su teritorija, religija i jezik nisu ništa manje važni od
’subjektivnih’ kao što su volja, pamćenje i patriotska lojalnost“ (Hejvud E. 2003: 175). Kada se priča o
nacionalizmu bitno je spomenuti i patriotizam. Patriotizam je privrženost
svojoj naciji, ljubav prema svojoj zemlji. Razlika između pojmova nacionalizam
i patriotizam je u tome što je nacionalizam verovanje da je nacija centralni
princip političke organizacije. Takođe, nisu sve patriote nacionalisti. Postoje
pojedinci koji vole svoju naciju ali je ne vide kao sredstvo kroz koje mogu da
artikulišu političke zahteve (Hejvud E. 2003: 175).
Liberalni
nacionalizam gleda na nacije kao individue i smatra da bi svaka nacija trebala
da ima pravo na samoopredeljenje. On se suprostavlja svim oblicima strane
dominacije i ugnjetavanja, zalaže se za ideal samouprave. Za liberalne
nacionaliste cilj je ne samo nezavisna nacija već svet sastavljen od nezavisnih
nacija – država (Hejvud
E. 2003: 179).
Konzervativni
nacionalizam se koristi „starom slavom“, gleda u prošlost, poziva se na
tradiciju i istoriju i tako podiže nacionalnu svest kod ljudi. Ova vrsta nacionalizma
se javlja u već razvijenim zemljama. Konzervativni nacionalisti se zalažu za
društvenu koheziju i javni poredak, otelovljene u osećaju nacionalnog
patriotizma (Hejvud E. 2003: 182).
Ekspanzionistički nacionalizam odlikuje agresivna i militaristička
politika. Ovaj stav ideologije je potpuno suprotan verovanju u nacionalno
samo-opredeljenje. Odlikuje ga takođe patriotska emocija i imperijalističko
razmišljanje, koje je dovelo do dva Svetska rata, a tu politiku su gajile
Japan, Nemačka i Italija. Karakteriše ga šovinizam, verovanje u superiornost
ili dominaciju, termin koji je izveden iz imena Nikolasa Šovena (Nicolas
Chauvin) fanatično odanog Napoleonu (Hejvud E. 2003: 184).
Antikolonijalni
i postkolonijalni nacionalizam je karakterističan za sve bivše kolonije
evropskih država. „Antikolonijalizam je
revolt protiv zapadne moći i uticaja i zato uvek ne mari da se izrazi jezikom
liberalizma i socijalizma“ (Hejvud E. 2003: 188). Karakteristično za
postkolonijalni nacionalizam je traženje ideologije koja je antizapadna, što
dalja od one kojom su države kolonije bile ugnjetavane.
Ocem
internacionalizma se smatra Imanuel Kant, koji veruje u udruženi um i moral.
Liberalni internacionalizam se javlja kao strah od “prirodnog stanja”.
Verovanja su da samoopredeljenje ima i negativne strane, kao što je pravo
nacija-država da idu u svom pravcu, često na uštrb drugih. Zalažu se za
postojanje nacija ali uz uslov da se moral i ljudska prava poštuju bez obzira
na nacionalnost.
Socijalistički
internacionalizam se zasniva na Marksovoj proleterskoj krilatici: “Proleteri svih zemalja, ujedinite se”.
Marks tvrdi da radnici nemaju naciju. Cilj socijalističkih internacionalista je
harmonija i saradnja među svim nacijama.
Ekologizam
„Termin ’ekologija’ skovao je nemački zoolog
Ernst Hekel (Ernst Haeckel) 1866. godine. Izveden iz grčke reči oikos što znači
domaćinstvo ili stanište“ (Hejvud E. 2003: 279). Ovaj termin je postao ideologija pedesetih
godina prošlog veka kroz ideale „pokreta zelenih“ koji su ga pozajmili iz
biologije u kojoj označava odnos živih organizama i životne sredine. Ekologizam
se javlja kao odgovor na industrijalizaciju, iz straha od ekonomskog rasta.
Danas je pokret „zelenih“ najjači u dva društvena pokreta, Grinpisu
(Greenpeace) i Prijatelji zemlje (Friends of the Earth) koji se zalažu za
zaštitu životne sredine od nuklearne energije i fosilnih goriva. Glavna razlika
između ekologizma i tradicionalnih ideologija je to što on polazi od
ispitivanja onoga što ostale ideologije zanemaruju, odnose ljudi i svih živih
organizama (Hejvud E. 2003: 281). Ekologizam zbog ovog razloga nije moguće
upoređivati sa klasičnim ideologijama pa tako slogan nemačkih Zelenih kaže: „Ni levo, ni desno, već pravo“ (Hejvud
E. 2003: 281).
Ekolozi
kritikuju tradicionalne ideologije jer su one humanističke, najvažniji im je
čovek. Za ekologe su bitna sva živa bića, a ne uzdizanje čoveka iznad svih i
iznad prirode uopšte. „Umesto vizije koja
je antropocentrična, ekologizam nudi radikalno različitu viziju prirode i mesta
ljudskih bića u njoj, viziju koja je ’ekocentrična’, tj. viziju u čijem je
središtu priroda“ (Hejvud E. 2003: 284). Bitan deo ekologizma je holizam,
koji označava da se svet može shvatiti samo kao celina. Holizam tvrdi da
naučnik ne može biti subjektivan zato što je on povezan sa tim što proučava,
oni su celina. Savremeni ekolozi ideje uzimaju iz prehrišćanskih paganskih
religija koje ne prave razliku između čoveka i drugih oblika života. Jedno od
ključnih pitanja ekologizma je i pitanje održivosti. Ekolozi tvrde da je zemlja
bogata resursima koji su pak ograničeni, nisu obnovljivi. Holizam se zalaže za
jednostavniji, skromniji životni standard. U Nemačkoj se „svetlozeleni“ zalažu
za politiku održivog rasta, postajati bogatiji ali sporijim korakom, a
„tamnozeleni“ su radikalniji, žele da ljudi žive u malim seoskim zajednicama,
da se vrate prirodi (Hejvud E. 2003: 292,293). Što se tiče etike zaštitne
životne sredine, ekolozi se brinu za buduće generacije. Njihova je namera da se
priroda sačuva za buduće naraštaje, ekokonzerativci se zalažu za očuvanje
prirode zato što su to radili i njihovi preci, ekosocijalisti očuvanje gledaju
kroz ljubav prema čovečanstvu. Ekologizam se, po pitanju samoostvarenja, zalaže
za radikalnije razmišljanje o čovekovoj samorealizaciji. „Ljudska bića su blagoslovena ogromnim ’znati-kako’ i materijalnim
bogatstvom, ali imaju vraški malo ’znati-zašto’“ (Hejvud E. 2003: 295).
Ekologisti idu ka tome da se ljudski rod razvija u pravcu ne „imanja“ već
„bivanja“.
Glavni
predstavnik desničarskog ekologizma je bio Valter Dare (Walter Darre), ministar
poljoprivrede pod Hitlerom, koji je bio i nacistički seljački lider (Hejvud E.
2003: 297). Politika ovog pokreta je bila „povratak na zemlju“ i odlazak iz
urbanih sredina, gradova. Dare je verovao u prirodni ciklus
životinja-tlo-hrana-ljudi i zalagao se za organsku poljoprivredu (Hejvud E.
2003: 297). Ova ideologija slična je ekokonzervatizmu koji je „mekši“, romantičniji
po stavovima.
Ekoanarhizam
je smeša anarhizma i ekologizma, on odbacuje vlast i državu, zalaže se za
zajednice u obliku ekosistema. Zagovornici ekoanarhizma se zalažu za
samodovoljnost, decentralizaciju kao i ekološku ravnotežu.
„Osnovna tema ekofeminizma je da ekološka
destrukcija vodi poreklo od patrijarhata: prirodu ne ugrožava ljudska vrsta,
već muškarci i institucije muške moći. Feministkinje koje usvajaju gledište o
ljudskoj prirodi kao androginoj i bespolnoj, zastupaju tezu da je patrijarhat
deformisao instinkte i osećajnosti muškaraca, time što ih je razdvojio od
’privatnog’ sveta odgajanja, domaćinstva i ličnih odnosa“ (Hejvud E. 2003: 302). Ekofeministi su mišljenja
da su priroda i žene podređene muškarcima i veruju da su „žene stvorenja prirode
a muškarci kulture“.
Zaključak
Opredelio
sam se za obrađene ideologije u skladu sa sopstvenim interesovanjima i
idealima. Ni jedna od ovih ideologija, kao ni njene podideologije nije
savršena, ali kada bi se od tri obrađene političke ideologije uzelo samo
najbolje, verujem da bi postojala ideologija koja odgovara većini, nešto nalik
na ideologiju za koju se zalaže Noam Čomski (Noam Chomsky), socijalistički libertarijanizam
(libertarijanski socijalizam ili levi libertarijanizam). Levi libertarijanizam
se zalaže za decentralizaciju, direktnu demokratiju, federativne i
konfederativne države, a kao prvo na slobodu i jednakost pojedinca kako
društvenu tako i ekonomsku.
Moj je
stav da su ideologije te koje oblikuju istoriju čovečanstva. To može da se vidi
pogledom na celu svetsku istoriju. Kroz napredak i propast država i nacija,
kolonijalne ratove, dva Svetska rata, terorističke organizacije koje su danas
posebno aktuelne. Ideologije su toliko jake da, kao što tvrdi Antonio Gramši,
menjaju kulturu. Takođe menjaju svest ljudi, njihovo razmišljanje i
dejstvovanje u skladu sa sopstvenim potrebama. Po nekim teoretičarima
ideologije su samo sredstva politike za dolazak na vlast, po nekim drugim mnogo
veće i važnije pojave. Političke ideologije su čovečanstvu donele mnogo
pozitivnih promena, kao što su Francuska revolucija, nastanak slobodnog čoveka,
građanina. Takođe ekologizam je doprineo shvatanju koliko nam priroda i njeni
resursi znače. Ideologije su te koje su stvorile modernog čoveka, sa vrlinama i
manama, prednostima i nedostacima. Moderan čovek je slobodan i racionalan
zahvaljujući ideologijama. Uticaj političkih ideologija je nemerljiv, one utiru
nove puteve, oblikuju ljude, nacije i države, menjaju civilizacije i tok
njihovog razvoja. Od kad je čovek postao racionalno biće on ima ideje i životne
ideologije iz kojih se rađa neprestani progres.
Literatura
Hejvud,
Endru (2005): „Političke ideologije“, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva,
Beograd