Autorka: Isidora Pejakov
Uvod
Japansko društvo je
u velikom broju aspekata veoma drugačije od ostalih naprednih, većinom
„zapadnih“ društava. Potpuno suprotna celokupn kultura, filozofija, običaji,
načini školovanja i razmišljanja, odevanja i ratovanja, japansko društvo nisu
sprečili da na današnjoj kompetitivnoj sceni svetskog liberalno-ekonomskog
tržišta zablista punim sjajem i bude veoma jak kompetent čak i tzv. „državama
blagostanja“. Svako ljudsko društvo se razvijalo različitim tokovima:
samostalno ili prinudno, raspadanjem i ujedinjenjem, industrijski ili
turistički; međutim, ono što je zajedničko za gotovo sva društva jeste
formiranje nekakvog tipa naselja na teritoriji na kojoj ono obitava. Skoro sva
društva imaju neku formu naselja, sela ili grada, koju su morale da stvore radi
lakšeg preživljavanja i japansko društvo nije izuzetak. Iako se tipovi
naseljavanja društava razlikuju po društvenoj organizaciji i geografskim
uslovima, japanska naselja se razlikuju samo organizaciono od tipičnih
„zapadnih“ naselja. Prilikom istraživanja japanskih sela, treba pre svega uzeti
u obzir geografske karakteristike ovog područja: dakle, vulkanskog ostrvlja
koje je najvećim delom planinskog karaktera. Iz ovoga se da lako zaključiti
kakav bi tip naselja mogao na ovom području da funkcioniše, kao i na koji način
bi ljudi mogli da privređuju u tim naseljima, jer je ipak poljoprivreda
najbitnija kada je istraživanje sela u sociološkom smislu u pitanju. Potom, u
obzir treba uzeti veoma turbulentnu istoriju ovog društva, u kojoj je seljaštvo
imalo ogromnu ulogu, noseći najjače režime „na svojim plećima“, a da nikada
nije uspelo da napravi neki bitan potez u istoriji. Marksovo predviđanje
revolucije koju iznosi seljaštvo ni u slučaju japanskog društva nije ostvareno.
Selo kao „društvo u
malom“ u Japanu su izučavali mnogi i došli do vrlo interesantnih podataka,
podela itd.
Društvena stratifikacija i ruralni Japan
Ruralni Japan je
podrobno bio istraživan što od japanskih, što od inostranih profesora. Svi su
dolazili do raznih zaključaka. Jedan od profesora iz unutrašnjosti, gospodin
Fukutake, dao je osnovnu podelu japanskih sela, koja je slična opštim podelama
stranih profesora.
Prvi tip koji prof.
Fukutake spominje je tip organizacije po poreklu sa unutrašnjom stratifikacijom
i odnosi se na grubi severoistok zemlje. Drugi tip je egalitarni tip, koji
prof. Fukutake primećuje na jugozapadu zemlje. Još dva profesora, Izume i Gamo,
takođe su distribuirala sela na isti način u region, a ističući dominaciju
hijerarhijski organizovanih zaseoka na dalekom severoistoku (1952.).
Jedan od inostranih
profesora, Džulijen Stjuard, ne aludirajući na japansko društvo konkretno,
argumentuje sledeće: „U istoriji kultura ima ponovljenih instanci prodiranja od
egalitarnih, društava zasnovanih na srodničkim vezama, do početnih sistema
naslednih rodova unutar starije strukture.“ (Džonson, 1968). Ovim argumentom
Stjuard objašnjava prelazak iz plemenske zajednice u početnu društvenu
zajednicu. Stjuard takođe navodi da je u Japanu do ove promene došlo nastankom
hijerarhijskih rodova, nastajalih kombinacijom internog i eksternog rangiranja.
Kako Džonon ovo opisuje:
„Ovaj proces hijerarhijskog formiranja je bio
deo izgradnje nacionalne političke hegemonije, međutim, ovo može biti potvrđeno
samo za taj segment socio-političke jedinice koje je upotrebljavala politički
autoritet prekomerno. Nije bilo znakova hijerarhijskih formacija između onima
kojima se vladalo, samo među vladajućim grupama. Potpuno je nepotrebno
postulirati nastanak lokalnih hijerarhija na mestima koja su jedva bila pod
kontrolom razvijajuće aristokratije, kada se posmatra razvoj japanske države.“
(Džonson, 1968) /prevod/
Hijerarhijski organizovano selo
Bez sumnje se zna
da je ovaj tip postojao, a i dalje postoji u Japanu. Postavlja se pitanje: da
li ovakvi tipovi sela nastaju svugde, kao rezultat neke još neistražene sile,
inherentne strukturi čitavog ruralnog Japana? Svakako, u japanskoj istoriji su
ratnici imali najduže povlašćen položaj od svih ljudi i vrlo je moguće da su
oni bili ti koji su stvarali hijerarhije u selima. Na ovoj pretpostavci je
radilo par profesora: prof. Dor otvara mogućnosti da su „vitezi sa sela“
izbegavali bitke u XVI veku, te su ostajali u selima kao viša klasa; prof.
Birdzli, sa druge strane, tvrdi da društvena diferencijacija po samurajskom
srodstvu nije bila prisutna ni u Cušimi ni u Nikeu, iako je bilo samurajskih
porodica.
Međutim, seljaci su
za svoj han (posed) plaćali veoma visoke takse u feudalnom dobu (najdužem u
istoriji). Stoga, seoska proizvodna organizacija je morala biti veoma jaka, što
je tada na nekim mestima prouzrokovalo hijerarhiju, a na nekima saradnju.
Veoma je zanimljiv
primer jednog sela koje je istraživano – Nagura selo u Aići prefekturi. Ova
prefektura je bila centralna u vreme vladavine Tokugava šogunata i profesor V.
G. Bizli je komparacijom otkrio da su porezi u ovoj prefekturi zbog njene
pozicije bili znatno manji nego u ostalim delovima.
Ovo otkriće govori
da je tip organizacije u selima poprilično zavisio od geografskog položaja i
samog značaja prefekture samom državnom vrhu.
Nagura – egalitarni tip sela
Selo Nagura u
opštini Kita-Šidara, prefektura Aići, je planinsko selo u centralnom delu
ostrva Honšu i relativno je izolovano od velikih autoputeva danas, kao i što je
bilo izolovano od poštanskih puteva za vreme vladavine Tokugava šogunata.
Džonson spominje da je očekivao visoko stratifikovanu seosku organizaciju, zbog
istorijskih spisa koje je istraživao, no odnosi nadređeni-podređeni nisu
dominirali modernom zajednicom ovde. Istorijski spisi su pokazali zbog čega su
porezi bili manji na ovom mestu. Ključnu ulogu je imala udaljenost i izolovanost
sela, zbog koje istiniti podaci o posedima i proizvodnji prehrane nisu mogli da
dosegnu vlasti. Ovi podaci su veoma retko bili traženi, a složna zajednica nije
otkrivala stvarne vrednosti. Džonson takođe pronalazi i zapise japanskog
etnografa Mijamoto Cuneićija, koji je tvrdio da „(...) kada su ratnici Mikava
provincije pozvani u gradove sa dvorcima, svi su ostavili Nagura selo i sa
sobom vodili sve ljude koji nisu posedovali zemlju, za sobom ostavljajući
homogenu i međusobno povezanu klasu honbjakušo, ili klasu seljaka farmera.“
(Džonson, 1968) /prevod/.
S obzirom da se
selo nalazi na marginalnom položaju, nijedan ratnik nije bio u iskušenju da
vraća svoj klasni status i ostane u Nagura selu. Dakle, same geografske
karakteristike su presudile u organizaciji ove zajednice. U potrazi za
dokazivanjem šogunu, svi oni koji su mogli da vladaju u seoskoj zajednici su
otišli i ova zajednica je mogla da uživa u egalitarizmu. Ovaj slučaj nije
poznat samo u Nagura selu, već i u mnogim drugim udaljenim i manje dostupnim
selima u Japanu. Sela koja su bila dostupnija i strateski bitnijeg geografskog
položaja, plaćala su visoke poreze i trpela su česte kontrole od strane
nadređenih, te su bila i hijerarhijski organizovana.
Ovaj slučaj je
svakako bio primer načina organizacije zajednica kada je nastupila Meiđi
revolucija. Razvoj tri organizacije u selima je tada nastupio: agrikulturna,
serikulturna i šumarsko-kooperativna organizacija. Modernizacija je doprinela i
ekonomskim organizacijama u selima, izgradnji policijskih stanica, puteva i
zdravstvenih ustanova, te dominacija aristokratije u ruralnom Japanu više nije
bila ni moguća.
Danas, tamo gde se
pronalazi stratifikacija, poreklo višeg stratuma je obično drevna aristokratija
ili je to neki urbani trgovac koji investira u novu zemlju.
Domaćinstva seljaka-radnika I organizacije u zajednicama
ruralnog Japana
Za antropologe je
veoma bio interesantan proces inkluzije seljaka i seljaka-radnika u celokupnu
modernizaciju i u modernu zajednicu. Piter Prindl je jedan od naučnika koji se
upravo ovom temom bavio u kontekstu japanskog društva. On zaključuje, prema Gercovim,
Dorovim, Smitovim i podacima prof. Fukutakea, sledeće:
„U kontrastu sa
evropskom situacijom, istraživači koji su se bavili posleratnom modernizacijom
japanskih ruralnih zajednica, nepromenljivo su istakli njihov jak korporativni
karakter – iako lokalna zajednica nije više imala legalni status, i dalje je
zadržavala formalni sistem samouprave, ponašajući se kao politička jedinica na
lokalnim izborima, sarađivala u ekonomskim naporima, kreirala bitan
socioreligijski entitet i „cenzurisala“ one koji se nisu pridržavali odluka
zajednice.“ (Prindl, 1985) /prevod/
Prindl pokušava
svojim radom da prikaže kako je razvoj sela u Japanu tekao uz pomoć podataka
predhodno pomenutih naučnika i jednog jedinog primera. Prindl takođe spominje
dva veoma bitna faktora koji prave ključnu razliku između evropskih i japanskih
sela. Prvi faktor je razlika u istorijskom razvoju i tipovima privređivanja i
društvenih organizacija generalno između Azije i Evrope. Drugi faktor se odnosi na ekološke uslove koji proizilaze iz
gustine naseljenosti na kultivisanom prostoru na svetu, što je i bitniji
faktor. Japansko zemljište je pogodno za stočarstvo i uzgoj pirinča. Zbog
gustine naseljenosti, često su posedi, kao i pirinčana polja „nagurani“ jedan
uz drugi, što znatno menja načine privređivanja i života uopšte.
Aćihara
Prindl je izdvojio
jedno selo u Nagano prefekturi, u planinskoj provinciji lociranoj u centru
Honšua – selo Aćihara. Ovo selo se čini kao tipičan ruralni zaseok: malo je,
zavisno od močvara (zbog pirinča) i suvozemne agrikulture (uzgoja duda), a
udaljeno je od omanjeg grada Ibasija svega 30 minuta vožnje. Ibasi je gradić u
kome su mnogi pripadnici zajednice Aćihare zaposleni. Prindl društvenu
strukturu Aćihare podrobnije opisuje ovako:
„Ukupno, kao i u
većini modernih japanskih agrikulturnih zajednica, većina farmerskih
domaćinstava Ačihare sada ima bar jednog člana koji radi puno radno vreme u
nepoljoprivrednom sektoru. Tačnije, 53 osobe (37 musškaraca, 16 žena) iz 32
različita domaćinstva je trenutno na opisanim pozicijama sa punim radnim
vremenom, a od ovoga 36 osoba putuje na posao van granica zaseoka. Posledično,
kao što je bilo zabeleženo za slične zajednice seljaka-radnika u Evropi, većina
poljoprivrednog rada u Aćihari izneta je od strane žena danas.“ (Prindl, 1985) /prevod/
Naravno, i u ovoj
zajednici je došlo do velikih izmena u načinu rada, te su procesi kultivisanja
znatno mehanizovani. Za svega jednu deceniju (od 1960. – 1970.) mehanizacija je
kompletno zamenila konje i volove. Ovaj trend se nastavio i danas se većina
pirinča u Aćihari sadi trima mehaničkim zasađivačima, a žanje se pomoću dva
kombajna. Ove mehaničke sprave pripadaju čitavoj zajednici i koriste se na svim
posedima po potrebi. Ova zajednica takođe poseduje zajedničku sušionicu za
pirinač, te je proces distribucije velike količine pirinča znatno ubrzan.
Projekti izgradnje
Prindl je primetio
veoma značajan pomak u izgradnji Aćihare koji je bio prouzrokovan raznim
projektima u periodu od 1950. godine do 1979. 1950. godine je osnovana Kimiđo
administracija, koja je za cilj imala realizaciju projekata na lokalnom nivou.
Iste godine, nacionalna vlast je donela odluku o finansiranju poljoprivrednih
razvojnih projekata putem već pomenute administracije u Aćihari. Aćihara je
trebalo da funkcioniše kao korporativna zajednica. Međutim, najveći problem je
ovde, na iznenađenje mnogih, bio upravo u saradnji ljudi u zajednici koji su
imali različite posede. Elitna domaćinstva u Aćihari su preovladavala aspektima
na političkom polju, stoga i samim projektima. Međutim, oni su ipak bili
nemoćniji od drugih članova zajednice, iako su u par navrata pokušali da
preokrenu situaciju u sopstvenu korist. Pomenuti projekat je zahtevao razmenu
zemljišta između domaćinstava i kolektivni rad na svim posedima, a sve uz pomoć
mašinerije koja je zajedničkog vlasništva. Aćihara je za narednih pet godina
uspela da uspešno ostvari projekat, a stanovnici su ovaj uspeh izjednačavali za
nekim poljoprivrednim reformama. Zaseoci na teritoriji Aćihare su se takođe
zalagali za razvoj projekta, dok su još sredstva za isti bila dostupna, a
profit je bio očigledan – znatno brža i masovnija proizvodnja, međusobna
saradnja bez znatne socijalne diferencijacije među članovima zajednice, kao i
novčani profit. Rad je bio organizovan u skladu sa veličinom poseda na kojem se
radi i bio je veoma dobro podeljen među članovima zajednice. Ovaj tip
organizacije seoskih zajednica se polako širio teritorijom Japana i obuhvatio
čitavu zemlju.
Prindl je zaključio
iz ovog primera da su kooperativne organizacije veoma značajne za manje
zajednice i mogu biti izuzetno profitabilne uz odgovarajuću pomoć države.
Svakako, vlast treba da prepozna značaj poljoprivrede za opstanak društva, te
da se ponaša u skladu sa tim. Japanska vlast je tek nakon Meiđi revolucije
uspela da prepozna taj značaj, iako je i ranije postojala kooperacija seljaka i
ratničke klase na visokom nivou. Pridl na kraju svakako naglašava značaj jake
centralizovane vlasti, pored manjih društvenih organizacija. Saradnja ova dva
kvaliteta, kao i visoke ekološke svesti ovog društva je, prema Prindlu, upravo
ono što razlikuje japansko društvo od kineskog ili evropskih društava.
Socijalne posledice
Istorija japanskog
društva je veoma dugačka, kompleksna i puna turbulentnih detalja. Od samih
početaka, gde je poljoprivreda bila jedini način preživljavanja, preko perioda
carske vlasti tokom koje je seljaštvo najviše patilo, preko šogunove vlasti gde
je klasna hijerarhija bila striktno određena, ali je i klasna svest bila veoma
visoka, te je uspostavljena kooperacija između seljaka i njima nadređenih, sve
do premodernog perioda u kom se seljaci susreću sa problemima rata i rapidnim
tehnološkim izmenama tokom Meiđi revolucije o kom piše Nakamura[1].
Status seljaka se menjao tokom istorije, što je rezultiralo u današnjem
saznanju japanskog društva šta je zaista najbolje za japansko društvo u celini.
Japansko selo danas ima veoma povlašćen položaj u „očima“ vlasti. Poljoprivreda
se takođe popularizuje u gradskim sredinama, te mnogi mladi ljudi iz grada idu
na selo da rade tokom godine. Na ovaj način, i seljaci sa svojim organizacijama
i vlast, i celokupno društvo koje se „hrani“ iz sela – svi imaju profit.
Zaključak
Napredak jednog
društva se obično ogleda u napretku nauke i tehnologije istog. Svaki, pa i
najmanji, tehničko-tehnološki pomak i značio revoluciju za čovečanstvo, kako u
Rimu, tako i u Japanu. U većini društava, na tehnološke i ostale novine su se
najteže navikavali pripadnici seoske zajednice. Mađutim, u Japanu su se seljaci
tokom istorije veoma brzo prilagođavali uslovima društva. Danas, japanska sela
su veoma dobro adaptirana na nivo razvoja na kom je Japan, ako govorimo o
tehničko-tehnološkim aspektima. Što se tiče kulture, velike japanske metropole
sa svojim hramovima i specifičnim duhom, nisu jedine koje čuvaju tradiciju
Japana. Seoske zajednice su poznate i u ovom društvu po malo zastarelijem
načinu razmišljanja na kulturološkom polju. Međutim, ovo je još jedan od dokaza
da tradicija i modernost mogu da idu „ruku pod ruku“, te da Japan kao
nacionalna država i kao jedno od najspecifičnijih društava sveta, ovu
komplementarnost savršeno pokazuje i koristi za svoj rapidni razvoj.
Literatura:
Johnson,
H. Erwin (2016). Ethnohistory
- Social Stratification in Rural Japan (1968), Duke University Press, Durham.
Prindle,
H. Peter (2016). Modern
Asian Studies – Peasant-Worker Households and Community-Based Organizations in
Rural Japan (1985), Cambridge University Press, Cambridge.
Jamasaki-Vukelić,
N.
(s.a.). Istorija Japana, Zavod za udžbenike Beograd