Autorka: Ivana Dimitrijević
I
Uvod
Sve do pojave Kloda Levi-Strosa i njegove analize,
mit je, sa svojim prividnim besmislom i neredom, bio veliki problem za nauku. On
je vrlo često bio smatran čistom besmislicom, ili čak nije ni bio smatran vrednim
naučnih razmatranja. Ali, brojnost mitova, i njihovu sveprisutnost u svim kulturama
sveta ipak nije bilo moguće ne primećivati. Interesovanje za mitove počinje još
u antici i srednjem veku, a nastavlja se i u doba renesanse, a sa dolaskom prosvetitelja,
dolazi do preokreta, kada se mit smatra proizvodom neznanja, obmanom, nečim što
se suprotstavlja načelima nauke i logike.[1]
Kasnije,
romantičarsko-evolucionistička objašnjenja daju prve ozbiljnije analize. Engleski
antropolozi prvi će reći da je “divlja” misao koja je proizvela mitove izuzetno
racionalna, i suprotstaviće se takvim sentimentalističkim objašnjenjima.
Drugi će o mitologiji metaforički govoriti kao o “jeziku”.[2]
Dakle, davno pre njene zvanične pojave, u naučnoj misli zatičemo elemente moderne,
strukturalističke analize.
Mitom
će se baviti mnogi filozofi (Niče, Hajdeger, Sartr), čak i oni neo-marksističke
orijentacije, psiholozi (Jung i Frojd), sociolozi i, naravno, antropolozi (Elijade,
Bart, Levi-Stros, Levi-Bril itd.). Brojne stranice ispisane na ovu temu dokaz su
teškoća i neslaganja među naučnicima da interpretiraju ovu problematičnu oblast
ljudske kulture.
Čini
se kao da je jedna teorija uspela da sintetiše pojedina dostignuća svih prethodnih.
Za njeno formiranje bilo je potrebno da Hokart i Lord Raglan udare temelje analizi
mitova, zajedno sa Vladimirom Propom, da se pokrene lingvističko-antropološka saradnja
u delu Ferdinanda de Sosira i drugih u prvoj polovini 20. veka, kao i da Frojdova
teorija nesvesnog bude verifikovana od strane naučne zajednice.[3]
Tek nakon toga bila je moguća sinteza – koju ću u ovom radu nastojati da interpretiram,
i koja za sada, i pored nedostataka, najviše
obećava na ovom polju – strukturalistički pristup objašnjavanju mitova Kloda Levi-Strosa.
II
Osnovni
principi analize
Osoba zainteresovana za objašnjenje mita, od autora će tražiti odgovor na
sledeće pitanje: kako u tom svetu u kome je sve moguće, u kome svašta može postojati
i činiti bilo koji odnos zamisliv, pronaći logički sled? Levi-Stros i sam postavlja
to pitanje, i priznaje da je nemoguće pronaći logički sled u samoj radnji mita.
Za tako nešto moramo otići dublje, a način koji predlaže za takvu dubinsku strukturu
je: prići mitu kao jeziku čiju gramatiku treba dekodirati, da bi se razumeo smisao.
To znači da njegova radnja daje niz simbola, koji u sebi kriju sadržaj, i između
kojih postoje odgovarajući odnosi – simetrije, suprotnosti, kontradikcije
ili inverzije.[4] Ti
odnosi su za Levi-Strosa od ogromnog, ključnog značaja, zato što su oni ti koji
simbole ispunjavaju sadržajem.
Osim
toga, taj zaključak implicira još jedan: mit nije samo priča, već i ritual. Može
se reći da je mitska priča eksplicitni, a ritual implicitni mit. Odnosi su isti,
dok se elementi među kojima se ti odnosi razvijaju različiti (u jednom su to rečenice,
a u drugom gestovi, rekviziti, vreme u koje se izvodi i sl.)[5]
Kakav
je jezik mit?
Levi-Stros
pod prethodno pomenutim podrazumeva sledeće. Simbol može biti bilo šta, jedan simbol
može nositi bilo koju informaciju, i obrnuto, istu informaciju može nositi više
različitih simbola. Još u antici je primećeno da svi jezici manje-više koriste iste
glasove, dakle iste simbole, ali da nose potpuno drugačiji smisao, ne razumemo ih.
Stvar je u tome što su u drugim jezicima isti nama poznati simboli (glasovi) kombinovani
na različite načine, pod sasvim drugačijim pravilima. Odmah postaje jasno da sadržaj nije nužno vezan za simbol, ili grupu
simbola.[6]
Veze simbola i njihovih značenja su promenjive, i određene su samo i jedino pravilima
pod kojima funkcioniše celi konkretni jezički sistem, a koja variraju od jezika
do jezika. Skup tih pravila čini gramatiku, i daje značenje, smisao, sadržaj beskrajnim
sledovima simbola – glasova, reči, rečenica ili mitema.
Međutim,
jezik i mit jesu analogni, ali ne istovetni. U čemu leži ova razlika? Levi-Stros
se koristi Sosirovom podelom jezičkog sistema na jezik i govor. Iako
se čini da se radi o sličnim pojmovima, oni su suštinski različiti. Dok je jezik
vanvremen, strukturalan, i skup pravila koja ga određuju može postojati i nakon
što više ne postoji nijedan živ govornik (pogledajmo latinski jezik, na primer),
govor je vremenski, on je izgovorena reč, koja traje vrlo kratko, i nestaje, nepovratna
je. Pored ova dva nivoa, postoji i treći
nivo jezika, [7] uslovno
rečeno, njegova treća dimenzija, a to je – mit. Mit se ispoljava kroz oba prethodno
navedena; on se mora ispričati, dakle mora se preneti kroz govor, a ujedno ima i
svoju vanvremenu strukturu. Takođe, on se, deklarativno, odnosi na prethodne događaje,
čak one iz davne prošlosti (“bilo jednom...”), a ujedno i na sadašnjost i na budućnost,
što je karakteristika koja se najjasnije očitava u njegovoj političkoj primeni.
[8]
Mit
uživa izvesnu autonomiju u odnosu na jezik kojim je ispričan, i time se direktno
suprotstavlja poeziji. On je govor, ali sa sopstvenom gramatikom, u njemu je smisao
odvojen od jezičkih pravila jezika kojim je ispričan, i zavisi od nekih drugih,
koje treba odgonetnuti.
Od
čega se sastoji jezik mita?
Kao i svaki drugi jezik, mit ima svoje konstitutivne
jedinice, koje mogu stupati u najrazličitije međusobne odnose i time sebi obezbediti
smisao. Mit se koristi i klasičnim jezičkim jedinicama – fonemama, morfemama, semantemama,
ali takođe i samo mitu svojstvenim jedinicama – tzv. mitemama. Miteme su, kako Levi-Stros
ističe, najsloženije konstitutivne jedinice jezika.[9]
Kako izgledaju miteme, gde ih nalazimo? One su, ustvari, rečenice kojima je mit
ispričan. Kada se kaže rečenice, misli se na obavezno prisustvo jednog subjekta
i jednog predikata, zbog toga što nam oni kazuju nešto od ključnog značaja
– odnos, koji nam može otkriti smisao.
Ipak,
s obzirom da su miteme jedinice višeg nivoa, ne možemo reći da su one za mit ono
što su foneme ili morfeme za jezik; tačnije, mitema ne dobija značenje prostim stupanjem
u određen odnos sa drugim mitemama. Naprotiv, time se stvara samo ono što Levi-Stros
naziva paketi odnosa. Značenje ćemo pronaći tek u međusobnim odnosima tih
paketa. To čini mit posebnim, i u neku ruku nimalo jednostavnim za analizu.[10]
Tok
analize
Zbog
svega prethodno rečenog, prvi korak ka odgonetanju svakog mita je svođenje njegove
naracije na što jednostavnije rečenice, i oslobađanje od redundantnih delova. Svaku
rečenicu pišemo na posebnoj kartici, kako bismo ih mogli posmatrati kao zasebne
celine, nezavisno od sleda i toka naracije. Onda formiramo pakete značenja, tako
što grupišemo one odnose (iskazane rečenicama koje smo dobili) koji se čine srodni
prema nekom kriterijumu. Broj tih paketa, kao i kriterijumi, variraju od mita do
mita, i treba ih stalno iznova pronalaziti, za svaki mit pojedinačno. Pri tome se
služimo sistemom pogodaka i pogrešaka, kaže Levi-Stros, čime i sam priznaje poteškoće
sa kojim se može susresti i najbolji analitičar.
Nakon
što smo izdvojili sve pakete značenja, stavljamo ih jedne pored drugih, i čitamo
ih tako što uočavamo među njima opozicije koje mit nastoji da reši. Uglavnom se radi o konkretnim antagonizmima koji
postoje u društvu ili ideologiji u kome nastaje mit koji analiziramo, i koji muče
um njegovih pripadnika (kao što je slučaj sa mitom o Azdivalu)[11],
kao što su odnosi između grupa ili pojedinaca, životinja i biljaka, života i
smrti, mirisa i ukusa, vremena i prostora, prirode uopšte,[12]
ili pak o suštinskim pitanjima svakog ljudskog
bića – da li je čovek htonskog ili ovozemaljskog porekla[13], i sl. Ova etapa analize iziskuje dobro etnografsko
i sociološko, čak i lingvističko poznavanje društvenih sistema u kojima je proučavani
mit nastao, jer u suprotnom može doći do toga da analitičar prosto ne može da uoči
u čemu je opozicija koja mu je neophodna za dekodiranje. Više odnosu realnog stanja
i onog prikazanog u mitu, biće reči kasnije.
Takođe,
Levi-Stros neke stvari nigde izričito ne naglašava, ali se na njegovim primerima
jasno vidi par veoma korisnih poteza. Prvo, da bismo od skraćene, “sirove” rečenice
dobili mitemu, potrebno je da razmišljamo malo dalje od samih reči koje čine rečenicu,
jer nekada je sutštinska stvar rečena implicitno, i neće se odmah javiti pred nama.
Na primer, skraćivanjem ćemo dobiti rečenicu
“Car je napadnut”, dok će se ona pretvoriti u korisnu mitemu tek onda kada je formulišemo
na malo drugačiji način: “Neprijatelj (daleko, divlje) napada cara (blisko, kultivisano)”.
Drugo, tokom cele analize treba primenjivati apstrakciju – uopštavanje iznova i
iznova, i ono je to “tajno oruđe” koje analitičara, zapravo, vodi u dubinu. Dok
Levi-Stros ovo izgleda smatra podrazumevanim, domaći autori se više trude da zainteresovanom
čitaocu ovo predoče.[14]
U
obzir se uzimaju sve varijante mita, što čini analizu bilo kog mita veoma
kompleksnim poslom. Međutim, ovim rešenjem Levi-Stros otklanja jednu od glavnih
poteškoća dosadašnjih istraživanja – čemu analiza mita, i utvrđivanje njegovog značenja,
kad je već u susednom kraju zabeležen mit koji ima različitu priču? Koji je pravi,
koji od njih nosi suštinu?[15] Levi-Stros će reći da su varijacije poželjne,
jer obrazuju celinu i olakšavaju analizu, jer nas “snabdevaju” svim elementima,
koji inače mogu faliti u pojedinačnoj varijanti. Edmund Lič, baveći se Levi-Strosovom
analizom, pričanje mitova vidi kao komunikaciju predaka i potomaka, u kojoj se vremenom
na jednom mestu neki elementi gube, a na drugom zadržavaju. Celinu možemo uočiti,
dakle, samo kroz uvažavanje svake varijante.[16] Ipak,
treba imati na umu da se u obzir uzimaju samo one varijacije koje potiču iz krila
jednog istog društveno-religijskog sistema. [17]
Time on (nastoji da) izbegava grešku poređenja “baba i žaba”, ili naučno rečeno,
staru analitičku zamku – atomizam.
Osim
toga, za podrobno razumevanje mita nekada je poželjno, a nekada neophodno, poznavanje
srodnih mitova. Pod time podrazumevam mitove koji prate dogodovštine potomaka ili
predaka likova koji se pojavljuju u analiziranom mitu, zatim one koji se dešavaju
pod istim okolnostima, na istim mestima i sl. Tako se prati logička igra, koja iznova
permutuje odnose i forme, čime se dobija takva raznovrsnost koju zatičemo u etnografskim
izvorima a i na terenu. Osim toga, otkrivanje ove međupovezanosti različitih mitova
omogućava hipotezu da svi mitovi jedne kulture jesu jedinice koje opet tvore jedan
viši, jedinstveni sistem, koji je ustvari “metaforično vrednovanje relativnih položaja
ljudi, životinja i božanstava na tabeli sačinjenoj od suprotnih pojmova.” [18]
Dijalektika
u mitu
Kada govori o realnom i u mitu prikazanom stanju,
Levi-Stros kaže da oni stoje u dijalektičkom odnosu. Pod time podrazumeva da su
realne institucije, ličnosti i događaji često prikazani ili sasvim drugačije ili
suprotno od onoga kakvi zaista jesu, te tada stoje u opoziciji, koju mit nastoji
da reši u konačnoj, uspeloj ili neuspeloj sintezi. Iz tog razloga, mit se ne može
uzeti za istorijski izvor, ali nam pruža značajan uvid u to kako su ljudi neke zajednice
promišljali o svetu i društvu koje ih okružuje, u to kako je sve moglo da bude,
a ne kako jeste bilo, kakve su logičke eksperimente pravili u traganju
za rešenjem paradoksa kojima je taj svet ispunjen.[19]
Nalik na druge velike naučne umove[20],
Levi-Stros veruje u jednostavnost suštinskih objašnjenja, i smatra da se svaki mit
može svesti na kanonsku relaciju:
Fx(a) : Fy(b) ≃ Fx(b) : Fa-1(y)[21]
Ona nam u osnovi govori sledeće: član a povezan
je sa negativnom funkcijom x, a član b je medijator između pozitivne (u)
i negativne funkcije. Prostije rečeno, “pozitivac” je medijator zato što mora
da načini neku štetu “negativcu” da bi poništio njegov napad, ali samim tim postaje
negativac. To mitu omogućava da se beskrajno razvija “kao u spirali,
sve dokle ne bude iscrpljen intelektualni impuls koji ga je stvorio.”[22]
III
Kritika
Edmund Lič je ujedno veliki poštovalac, ali i jedan
od najvećih kritičara dela Kloda Levi-Strosa. Zato ću se ovde prvo osvrnuti na njegovu
kritiku. On upućuje ozbiljnu zamerku, koja potkopava samu naučnost zaključaka Levi-Strosa.
On izražava sumnju da su njegove teze nedokazive, a njegova razmatranja strukture
mita naziva “veoma domišljatim izlaganjima”, koje treba ispitati da se vidi da li
su nešto više od toga .[23]
Lič
takođe smatra polaznu Levi-Strosovu pretpostavku o univerzalnosti ljudskog uma klimavom,
zato što ga ona vodi u preopširne generalizacije, i sledstveno – u atomizam. Ipak,
Levi-Stros donekle ostaje svestan te dekontekstualizacije, pa nastoji da kontekst
pronađe po svaku cenu i bilo gde, kako bi održao svoju teoriju.[24]
Ovakvo ad hoc iznalaženje rešenja za teorijske poteškoće, Lič smatra nedopustivim:
takve metode “ nas samo uvode u jedan svet gde je sve mogućno, a ništa pouzdano”[25]
i naziva dogmatizmom.[26]
Na
širem planu, osim što se svojih teoretskih postavki često ne pridržava, Lič naglašava
da je lingvistički princip koji stoji u osnovi Levi-Strosovih zaključaka zastareo
– izgleda da se značenje dobija iz mnogo kompleksnijih procesa nego što je to binarna
opozicija.[27] Levi-Stros na to ima odgovor:
on lingvističke perspektive kojima se koristi smatra objektivno dokazanim,
i smatra da ga se nove rasprave na tom polju ne tiču,[28] te da “strukturalistička
misao otkriva i na površinu svesti donosi duboke i organske (kurziv I. D.) istine.”[29]
Osim
toga, Lič Levi-Strosovo izlaganje smatra krajnje složenim, zapetljanim i zamršenim.
Ovde bih dodala i jedno lično iskustvo – realan problem prevođenja dela sa originalnog
francuskog.[30] U
tom slučaju, međutim, veliki deo problema nije u piscu o kome ovde govorimo.
Ipak,
Lič nije pravedan kada Levi-Strosu zamera odsustvo proučavanja odnosa realne istorije
i mita.[31]
Kao što sam navela u odeljku Dijalektika u mitu, Levi-Stros jasno izlaže
svoj stav o odnosu istorije i mita. Da li taj stav odgovara stvarnosti ili ne, to
je drugo pitanje, ali nije na mestu tvrditi da Levi-Stros to pitanje “izbegava”
.
Zbog
ograničenosti prostora, navešću još samo jednu od kritika na ovu temu. Neki autori
naglašavaju netačnost društvenih činjenica kojima se Levi-Stros služi u analizi,
što pokazuju terenska istraživanja. Tu su i zamerke koje se odnose na nedostatak
eksplicitnih i proizvoljnost implicitnih definicija, unutrašnju protivrečnost objašnjenja,
nejasnost. Čini se da su njegovi rezultati neponovljivi - uz poznavanje njegovih
metoda, svako može dobiti različite rezultate. Rigorozna formalnost samo je prividna.[32]
IV
Zaključak
Kao
što smo videli, čini se da se antropološka nauka ozbiljno približila rešenju problema
značenja mitova, koji
je muči od samog postanka. Ključ se nalazio u krilu sasvim druge discipline – lingvistike,
koja je bila primorana da se izbori sa prividnim besmislom simbola, pa se njenim
trudom okoristila i antropologija. Ako rečenice kojima je mit ispričan shvatimo
kao njegove jedinice koje značenje dobijaju stupanjem u različite međusobne odnose,
onda možemo otkriti njegovu gramatiku, u kojoj leži i njegov smisao.
Autor ove impozantne teorije
ne trudi se mnogo da znatiželjnom čitatelju ovu veličanstvenu metodu približi – Levi-Stros kao da piše sam za sebe, kao da čitamo lični dnevnik samouverenog naučnika, koji ne mari puno
za čitaoca. Ipak, i pored ove nerazumljivosti, i brojnih teorijskih i metodoloških
grešaka, čini se da je Levi-Stros na dobrom putu. Iako možda ne do srži problema,
strukturalizam je svakako otišao dublje od bilo koje druge perspektive. Metodu,
ipak, treba dodatno doraditi i obogatiti, a za tako nešto treba sačekati pojavu
novih briljantnih umova, kakav je bio Klod Levi-Stros.
V
Literatura
Antonijević,
D. 1991. Značenje srpskih bajki. Beograd: Etnografski institut SANU.
Bandić,
D. 2008. “Vampir u religijskim shvatanjima jugoslovenskih naroda”. U Carstvo zemaljsko
i carstvo nebesko, 85-114. Beograd: XX vek
Meletinsky, E. M. 2000. The Poetics of Myth. New York and London: Routledge.
Leach, E. R.
1972. Klod Levi-Stros. Beograd: Duga.
Levi-Strauss,
C. 1967 “The Story of Asdiwal”. In The
structural study of myth and totemism, ed. Leach, E. R., 1-47. London:
Tavistock.
Levi-Strauss,
C. 1989. Strukturalna antropologija. Zagreb: Stvarnost.
Levi-Stros,
K. 2011. Mitologike 4: Goli Čovek. Novi Sad: Prometej.
Thomas, L.L.,
Kronenfeld, J. Z. And D. B. Asdiwal Crumbles: A Qritique of Levi-Straussian
Myth Analysis. American Ethnologist 3 (vol. 1): 147-173.
[1] Meletinsky, E. M. 2000. The Poetics of Myth. New York and London: Routledge, str. 3
[2] Isto, str. 9
[3] Leach, E. R. 1972. Klod Levi-Stros. Beograd: Duga.
[4] Levi-Stros, K. 2011. Mitologike 4: Goli Čovek. Novi Sad: Prometej, str. 736
[5] Isto, str. 729
[6] Levi-Strauss, C. 1989. Strukturalna antropologija. Zagreb: Stvarnost., str. 215
[7] Isto, str. 216
[8] Isto, str. 217
[9] Isto, str. 218
[10] Isto, str. 219
[11] Levi-Strauss, C. 1967 “The Story of Asdiwal”. In The structural study of myth and totemism, ed. Leach, E. R., 1-47. London: Tavistock., str 28
[12] Leach, E. R. 1972. Klod Levi-Stros. Beograd: Duga, str. 82
[13] Levi-Strauss, C. 1989. Strukturalna antropologija. Zagreb: Stvarnost.
[14] Vidi: Bandić, D. 2008. “Vampir u religijskim shvatanjima jugoslovenskih naroda”. U Carstvo zemaljsko i carstvo nebesko, 85-114. Beograd: XX vek i Antonijević, D. 1991. Značenje srpskih bajki. Beograd: Etnografski institut SANU.
[15] Levi-Strauss, C. 1989. Strukturalna antropologija. Zagreb: Stvarnost, str 225
[16] Leach, E. R. 1972. Klod Levi-Stros. Beograd: Duga., str. 74
[17] Levi-Strauss, C. 1967 “The Story of Asdiwal”. In The structural study of myth and totemism, ed. Leach, E. R., 1-47. London: Tavistock, str. 1
[18] Leach, E. R. 1972. Klod Levi-Stros. Beograd: Duga., str. 85-86
[19] Levi-Strauss, C. 1967 “The Story of Asdiwal”. In The structural study of myth and totemism, ed. Leach, E. R., 1-47. London: Tavistock, str 29-31
[20] Stiven Hoking u nedavnom intervjuu izjavljuje: “Ne znam za lepotu, ali fundamentalni zakoni univerzuma trebalo bi da su elegantni.” http://www.bbc.co.uk/news/science-environment-11967590 ulaz 29 I 2015
[21] Levi-Strauss, C. 1989. Strukturalna antropologija. Zagreb: Stvarnost, str. 237
[22] Isto, str. 238
[23] Leach, E. R. 1972. Klod Levi-Stros. Beograd: Duga., str. 67
[24] Isto, str. 76
[25] Isto, str. 101
[26] Isto, str. 145
[27] Isto, str. 140
[28] Levi-Stros, K. 2011. Mitologike 4: Goli Čovek. Novi Sad: Prometej., str. 745
[29] Isto, str. 754
[30] Leksiku ovog jezika odlikuje izrazita lakoća šire asocijacije – polisemija, i učestalija metaforizacija u kolokvijalnom govoru u odnosu na “egzaktniji” jezik kakav je na primer engleski. To je izuzetna pogodnost za francusku poeziju, ali je isto tako poteškoća za naučni tekst. Polisemija u delima Levi-Strosa tako nekada ide predaleko, do nerazumljivosti – nekada se čini da samo sam Levi-Stros i još poneki njegov zemljak znaju šta misli pod nekim rečima i rečenicama. Ako još dođe do nepažljivog i šturog prevoda, problem je još veći. Kao još jednu ilustraciju ove problematike navešću i Žana Poarjea, čije se delo “Istorija etnologije” koristi kao literatura za prijemni ispit za katedru za etnologiju i antropologiju na Filozofskom Fakultetu. Prilikom spremanja ove knjižice, primetila sam da zbog izuzetno lošeg prevoda metaforičkih objašnjenja koje autor koristi na nekim mestima, moje kolege koje makar elementarno ne poznaju francuski imaju poteškoće da ih razumeju. Metafora i česta digresija, a posebno polisemija, neretko se nalaze i kod Levi-Strosa.
[31] Leach, E. R. 1972. Klod Levi-Stros. Beograd: Duga, str 68
[32] Thomas, L.L., Kronenfeld, J. Z. And D. B. Asdiwal Crumbles: A Qritique of Levi-Straussian Myth Analysis. American Ethnologist 3 (vol. 1): 147-173.