Autor: Bogdan Vukomanović
Apstrakt: Tema
ovog rada je shvatanje vremena kod političkih stranaka u Srbiji nakon 5.
oktobra 2000. godine i kroz ideologije najzastupljenijih političkih partija tog
perioda se ogledaju specifični pogledi na vreme i neophodnost njegovog
usporavanja ili ubrzavanja. Taj odnos prema vremenu se ogleda i u politici koju
zastupaju pojedini politički akteri prema socijalističkom nasleđu i u stepenu u
kojem partije pokušavaju da se odvoje od njega kako bi se orijentisali prema
procesu evro-integracija i kako bi se period postrevolucionarne tranzicije
skratio ili bar njegove negativne posledice minimizirale. Brzo proticanje
vremena, karakteristično za kapitalističke sisteme je uslovilo i različita
poimanja vremena i brzine njegovog proticanja u pokušaju stranaka da svoje ideološke
ciljeve i ostvare.
Ključne reči: vreme,
5. oktobar, političke stranke, tranzicija, postsocijalizam, Jugoslavija
Uvod
Bezbroj
studija, monografija, zbornika i članaka je napisano na temu podele sveta na
blokove nakon Drugog svetskog rata. Specifičnosti kapitalističkog i
socijalističkog sveta koje je delila gvozdena zavesa su jako dobro obrađene.
Dok su se studije u većoj meri fokusirale na ekonomske, socijalne i političke
faktore takvog raspolućenog sveta, manji (ali ne i zanemarljiv) broj radova se
posvetio vremenu i načinu na koji se „četvrta dimenzija“ doživljavala u tim
zemljama. Prema Mariji Todorovoj postoji suštinska razlika između načina na
koji su istoričari i filozofi pokazivali svoj interes za pojam vremena u smislu
da su istoričari uvek shvatali vreme kao nešto naturalizovano i
podrazumevajuće, dok je filozofe vreme zanimalo na jedan ezoteričan i mističan
način (Todorova 2010, 11-13)
„Četvrta dimenzija“ je sakrivena
ispod ideologija političkih partija koje svoja opredeljenja najjasnije iznose u
postkomunističkim zemljama kada rascepi među političkim akterima i svetovima
koje oni zastupaju postaju najočigledniji. Svetove političkih partija u
postrevolucionarnoj Srbiji tokom i neposredno nakon 5. oktobra je dobro
ilustrovao Slobodan Antonić (Antonić 2007) kao i podvojenosti
tih svetova. Njegov će rad poslužiti kao polazna tačka za određivanje „politike
vremena“ koje su stranke u Srbiji vodile nakon zbacivanja Slobodana Miloševića
sa vlasti. Takođe, ukratko će se ukazati i na to šta shvatanja vremena mogu da
kažu o odnosu pojedinih stranaka prema višedecenijskom socijalističkom nasleđu
i koliko se brzo težilo odvajanju od njega.
Duhovi
socijalizma
Skoro
pola veka komunistička ideologija je imala uticaja na način razmišljanja ljudi
i način na koji oni poimaju svakodnevicu. Novi društveni poredak se pokušavao
ukoreniti kroz raznolike simbole i svetkovine kojima se obeležavao novi način
upravljanja ljudima i konstruisanja njihove stvarnosti. Sasvim je jasno da je
neophodno da određeno vreme prođe pre nego što se mentalitet naroda izmeni,
iako prilikom određivanja vremenskog perioda potrebnog za to nije postignut
nikakav zadovoljavajući naučni odgovor. Brojne su studije posvećene
postsocijalističkom periodu i načinima na koji je socijalizam uspeo da prodre u
način razmišljanja običnih ljudi (Rot 2012;
2000; Biro 2005; Velikonja 2010; Jansen 2005). Međutim, svaka promena nosi sa
sobom i određeno vreme koje je potrebno da bi se ona ustalila. Ralf Darendorf,
sociolog sa Kembridža je to slikovito rekao: „Zemlje Istočne Evrope promenile
su vlast za šest dana, zakone za šest meseci, institucije za šest godina, ali
će im za promenu načina mišljenja i ponašanja njihovih građana – trebati
šezdeset godina!“ (navedeno u: Biro 2005).
Način
mišljenja se iskazivao i u načinu na koji se vreme doživljavalo u socijalizmu.
Prema viđenju Ketrin Verderi, socijalizam i kapitalizam su imali dijametralno
suprotne poglede na vreme i brzinu njegovog protoka. Dok je kapitalizam
zasnovan na neprestanom obrtu kapitala, vreme u socijalizmu je dramatično
usporeno, ako ne i zaustavljeno. Prema mišljenju ove autorke, socijalizam je
pao zato što nije mogao da održi korak sa brzinom kapitalističkog vremena onda
kada su se zemlje Istočne Evrope počele otvarati prema Zapadu (Verderi 2005,
71-75). Nakon što je socijalizam doživeo svoj konačni slom početkom 90-ih
godina raspadom Sovjetskog bloka i SFR Jugoslavije, upliv zapadnih ideja je sve
više bio prihvatan na nivou potrošnje, infrastrukture, ekonomije, ali za mnogo
apstraktnije pojmove, kao što je vreme, prihvatanje nije bio tako lak proces i
rascepi o kojima je Antonić govorio su se delimično ticali i načina doživljavanja
vremena i trajanja tranzicionog perioda.
Budući da je
vreme jedan veoma apstraktan pojam, kategorija koja je neuhvatljiva u
materijalnosti, pristup kojim bih se poslužio da ga objasnim jeste neobičan,
verovatno i nezamisliv za savremenu antropologiju. Diskreditacija
etnopsiholoških studija u savremenoj antropologiji može tvrdnje koje slede da
odbaci kao pseudonaučne, ali smatram da one pružaju i dobru potvrdu onih
previranja u shvatanju vremena koje ću u sledećem poglavlju izneti na primeru
političkih stranaka. Vladimir Velmar-Janković je kao karakteristiku
tranzicionog perioda opisao stvaranje „prelazničkog mentaliteta“ koji ispunjava
viđenje sveta karakteristično za određenu zajednicu (Velmar-Janković 1991) . Taj specifičan mentalitet
se ogleda u postojanju sukoba unutar određene zajednice koja se dvoumi između
starog obrasca mišljenja i delanja i onog koje nameću savremene političke,
ekonomske i socijalne prilike. Razradivši i dopunivši razmatranja
Velmar-Jankovića, Bojan Jovanović je zaključio da „[i]zražen u nejedinstvu
zajednice, odsustvu njenih jasnih ciljeva i organizacije koja bi doprinela
njihovom ostvarenju, ovaj mentalitet stoji iza onih parcijalnih, uskih,
posebnih interesa, bez dovoljno razumevanja za opšte i šire interese kolektiva“
(Jovanović 2004, 92). U Srbiji nakon 5. oktobra pristupilo se radikalnoj
reorganizaciji društvenog života i promene su bile reč bez kojih nije mogao
proći nijedan politički govor. Vreme je postalo jedna od okosnica oko kojih se
formira politika, ali koje je neuhvatljivo na prvi pogled i nikome ne bi palo
na pamet da razmišlja o obliku koji vreme dobija u govorima političkih partija.
Ali upravo zato ono zavređuje pažnju da se o njemu piše i promišlja, pošto,
kako Verderi ističe „na društvenu konstrukciju vremena mora se gledati kao na
politički proces“ (Verderi 2005, 79).
Upravo taj,
gore ukratko opisani prelaznički mentalitet dolazi do izražaja i u političkim
rascepima u Srbiji nakon 5. oktobra i ogleda se, između ostalog i u
nejedinstvenom pogledu na vreme i brzinu kojom ono protiče.
Raspolućena politička stvarnost postrevolucionarnog perioda
Budući da je Srbija izašla iz komunističkog perioda nakon
zbacivanja Slobodana Miloševića sa vlasti, demokratija je postao željeni
društveni poredak koji je trebalo uspostaviti. Međutim, vrlo je jasno da je
Srbija bila zemlja u kojoj je postojala „nepostojana demokratija“ za koju je
karakteristično to da se vodi „politika znamenja“ u kojoj nema mesta za
kompromise između sukobljenih strana koje svoju političku borbu vode do
međusobnog istrebljenja (Antonić 2007, 23)
To neizbežno
vodi stvaranju polova i strukturalnoj podeli ideologija koje političke partije
propagiraju. Slobodan Antonić u svom radu prikazuje četiri politička aktera
koji se mogu svrstati u Diveržeove šire postulirane i definisane partije koje
zastupaju određene interese i propagiraju ih u cilju dolaska na vlast i navodi
njihove najglasnije zagovornike u slučaju Srbije, a to su: krajnja levica (LDP),
umerena levica (DS i G17), umerena desnica (DSS) i krajnja desnica (SRS) (Antonić
2007, 27).
Sada ćemo
preći na kratko izlaganje ideologija svake od navedenih reprezentativnih
partija i ilustrovati njihov odnos prema vremenu shodno politici koju vode.[1]
„Hrono-skok“ Čedomira Jovanovića
U početku se na poziciji krajnje levice našla Demokratska
stranka (DS) na čelu sa Zoranom Đinđićem. „Đinđić je verovao da, ako su Srbiji
neophodne bolne i duboke promene, onda je najbolje da te promene budu što brže“
(Antonić 2007, 29). Drugim rečima, ovde se težilo da se demokratija što brže
uspostavi bez velikog vremenskog odugovlačenja, skoro preko noći menjajući političke
i društvene institucije u Srbiji toga vremena. Međutim, kako je vreme
proticalo, krajnje levu politiku u Srbiji je sve više zagovarao lider
Liberalno-demokratske partije (LDP), Čedomir Jovanović koji je jednom prilikom
izjavio da je „naše društvo u problemu upravo zbog toga što ima deformisan
karakter“ (Antonić 2007, 30). Tačnije, Jovanović je naše društvo video kao
„zaostalo“ i koje treba jako brzo modernizovati kako bi moglo da drži korak sa
savremenim svetom i Zapadom koji je viđen kao „moderan, napredan, civilizovan“.
Politika LDP-a se očigledno zasniva na tesnoj saradnji sa Evropskom unijom i
SAD od kojih je i dobijala novčanu pomoć za sprovođenje svojih krajnje
raskošnih predizbornih kampanja. Bilo je sasvim jasno da će Srbija pretrpeti
izvesne promene nakon što se Milošević zbaci sa vlasti, ali političke partije
nisu bile saglasne oko toga koliko bi te promene trebalo biti brze. Jovanović
je iskazivao neslaganje sa postepenim i umerenim tokom prilagođavanja Srbije
savremenim svetskim tokovima, što se najbolje ogleda u njegovim rečima da „u
Srbiji ne možete postepeno da prevaspitavate društvo da bi ono nešto shvatilo“ (Antonić
2007, 30).
Promene,
prema Jovanoviću, moraju da se sprovedu gotovo istovremeno sa zbacivanjem
starog Miloševićevog režima. To se naročito vidi u narativima o „6. oktobru“
kada bi trebalo sprovesti kompletnu lustraciju srpskog društva kako bi se svi
podržavaoci starog režima našli u zatvoru (Antonić 2007, 30). Dakle, Jovanović
i LDP su zagovarali nešto što se bez mnogo razmišljanja može poistovetiti sa
„modernizacijskim skokom“ koji u suštini naglašava gotovo trenutnu
teleportaciju jednog društvenog sistema iz stanja koje se smatra „zaostalošću“
u stanje „modernosti“. Samim tim se može reći da za stranke na krajnjoj levici
vreme protiče veoma brzo, instant-promene se zagovaraju i linearni tok vremena
se sve više sažima i skuplja tako da proces koji modernizacija zahteva teži da
se izbegne da bi se odmah stiglo do krajnjeg cilja.
Budući da je
politika koju LDP vodi „pro-evropska“ i „pro-zapadna“, njihovo viđenje vremena
se gotovo u potpunosti poklapa sa vremenom koje teče u kapitalizmu. „Sadašnja
reorganizacija kapitalizma, slična onoj s kraja XIX veka, povlači sa sobom
vremensko-prostorno sažimanje, koje svi osećamo kao mamutsko ubrzanje“ (Verderi
2005, 72). Može li se na vreme gledati kao na jedan od elemenata koji je imao
udela u konstruisanju izbornih rezultata koje je LDP imao? Smatram da je
odgovor na to pitanje potvrdan. Budući da je LDP težio da sažme vreme i da iz
jednog trenutka u sadašnjosti pređe gotovo odmah u buduće stanje „napretka“ i
„modernizacije“, on nije puno pažnje posvećivao procesu koji modernizacija
iziskuje. Pritom se na sredstva za modernizaciju Srbiju nije obraćala naročita
pažnja, a imajući u vidu loše ekonomske prilike u zemlji tog vremena, to je
bila jedna od grešaka ove političke stranke, pošto stanovništvo nije imalo ni
ekonomske ni tehničke kapacitete da izvede modernizacijsku vratolomiju. Da se
poslužim rečima Ketrin Verderi: „Ako političke odluke primoravaju pojedince na
veću aktivnost unutar tog [od ponoći do ponoći kratkog] perioda, a pri tom im
ne povećavaju tehničke kapacitete, neki ciljevi i planovi će ostati
neostvareni, a to može izazvati otpor“ (Verderi 2005, 81). Taj otpor se možda
ogleda i u krajnje skromnom političkom rezultatu koji je LDP imao na izborima
održanim 21. januara 2007. godine (udeo glasova ove stranke je bio 5%) (Antonić
2007, 29).
Tu bih,
takođe, dodao još jedno zapažanje. Sasvim je očigledno da je LDP želeo što pre
da raskine sa socijalističkom prošlošću. Iz njihove ideologije se može
zaključiti da je „zlatno doba“ zemlje smešteno u budućnost ka kojoj se želi
doći modernizacijskim skokom. Entoni Smit u svom radu pokazuje da su mnogi
narativi o „zlatnom dobu“ u stvari smešteni u prošlosti koja mora da bude dobro
dokumentovana kako bi izdržala procese demitologizacije (Smit 1999, 107-108).
Pošto je ovde „zlatno doba“ smešteno u budućnost, ona nema nikakvu
potkrepljenost i nikakvu garanciju da će se obistiniti, a tako joj nedostaju
temelji koji će joj dati verodostojnost u očima potencijalnih glasača. Tu se,
smatram, ispoljava još jedna neubedljivost retorike LDP-a da privoli glasače da
prihvate njihovu ideju vremena.
Dodati gas vremeplovu: ubrzanje umerene levice
Promena koncepta vremena, iako vidljiva, slabija je za
razaznavanje kod onih stranaka koji zastupaju umerene položaje. U ovom odeljku
će se razmotriti ubrzanje vremena kod reprezentativne stranke umerene levice,
DS i G17.
Radikalna
promena brzine proticanja vremena uočljiva kod LDP-a je manja kod DS i G17.
Takav stav zastupam na osnovu politike koju ove stranke vode. Prvo, to pokazuje
njihov odnos prema procesu modernizacije. Boris Tadić, kao lider ove stranke u
periodu nakon 5. oktobra je naglasak stavljao na ulaganje sredstava u cilju
pospešivanja i davanja „vetra u leđa“ posrnuloj srpskoj proizvodnji i ekonomiji
(Antonić 2007, 33). Tako, za razliku od Čedomira Jovanovića, Tadić ne želi da
potpuno preskoči proces modernizacije i time teži da zaustavi brzi protok
vremena u odnosu na LDP.
Lustracija,
tako neophodna i vitalna kod LDP-a je propuštena u demagogiji DS-a. Tadić ne
poriče njen značaj i neophodnost, ali smatra da je vreme za nju prošlo i da
Srbija, ako je ikada imala šansu da radikalno ubrza vreme kao LDP, sada više
nema i mora se suočiti sa procesom koji će da traje. On će biti ubrzan procesom
evro-integracija, što je glavni cilj ove političke partije, ali takođe se neće
zaboraviti ni borba da Kosovo ostane u sastavu Srbije. Tačnije, ako je vreme
drastično ubrzano usmeravanjem srpskog voza ka Evropi, onda je to ubrzanje
umanjeno „ostajanjem na Balkanu“ i pokazivanjem volje da se Kosovo očuva u
sastavu Srbije. Ono što je ovde zanimljivo jeste da prostorne i geografske
odrednice, kao što su Evropska unija (EU) i Kosovo, mogu istovremeno da
funkcionišu i kao vremenske. Međutim, ako bismo zdravorazumski EU poistovetili
sa budućnošću, a Kosovo sa prošlošću ne bismo dobili neutralan rezultat po
principu da se 5 i -5 potiru i daju 0. To se vidi u ideologiji ove stranke,
koja kaže da Kosovo treba da bude predmet borbe Srbije, ali ne po svaku cenu, a
naročito ne po cemu ulaska u EU. Tako evrointegracije, poistovećene sa
budućnošću odnose prevagu nad silama prošlosti i deluju tako da vreme ubrzavaju
za nekoliko puta više u odnosu na njegov realan protok.
Da ovakva
koncepcija vremena više odgovara građanima Srbije pokazuju i rezultati na
izborima 2004. godine na kojima je Boris Tadić i pobedio. Tako nam se
implicitno pokazuje da umerenost više odgovara mogućnostima srpske ekonomije i
privrede.
„Hrono-realizam“ umerene desnice
Umerenu desnicu predstavlja Demokratska stranka Srbije (DSS)
sa liderom Vojislavom Koštunicom koji je u saradnji sa Novom Srbijom (NS)
odlučno odbijao mogućnost odstupanja od Ustava u cilju reformacije srpske
države i koji je Ustav video kao kamen temeljac svake državne stabilnosti i
nije bio spreman da radikalizuje svoju reformu srpskog društva na uštrb pravne
sigurnosti (Antonić 2007, 36). Tu se javlja tendencija da se vreme dodatno
uspori u odnosu na LDP i DS, pošto ostaci starog režima ne mogu tako radikalno
da se eliminišu.
Spoljna
politika to dodatno ilustruje, pošto je stav DSS po tom pitanju bio da
evro-integracije ne smeju da se odvijaju na štetu srpskog nacionalnog
identiteta. Iako zapadnoevropski ideali „civilizovanosti“ treba i dalje da budu
cilj koji će se slediti, ipak su smatrali da se procesu evrointegracija mora
pristupiti racionalno, ne prihvatajući slepo sve zahteve koje međunarodna
zajednica stavi kao uslove za ulazak u EU. DSS stavlja naglasak na razvoj i
izgradnju stabilnosti u zemlji. On smatra da srpska ekonomija nije u najboljem
stanju, ali je voljan da radi na njoj, umesto da je stavi u potpunosti u ruke
evropskih i zapadnih menadžera. Samim tim, pošto stavlja naglasak na
dugotrajnost modernizacijskog procesa i izgradnje stabilne države, Koštunica i
DSS vreme doživljavaju realistično, odnosno protok vremena u njihovoj viziji je
isto kao i kod protoka u realnom životu.
DSS ne
zastupa stav kao LDP da je srpska narodna svest „deformisana“. U njihovoj
politici nema pogleda na Srbiju kao zaostalu, primitivnu zemlju koja bi trebalo
da se ugleda na evropske standarde i evropski stil života i vrednosti. To je
više nego vidljivo u rečima: „Ovaj narod sa svojim dostojanstvom, ne neki
drukčiji narod, treba da se uključi u evropsku zajednicu. Ova koalicija ne kaže
da je narod nezreo, da ga treba prvo promeniti, pa tek onda da ga vodi u
Evropu. Ova koalicija kaže – naš narod je zreo, naš narod ima pravo na
dostojanstvo, naš narod je sposoban da se takmiči i da uđe ravnopravno u
zajednicu evropskih naroda“ (Antonić 2007, 37). Dakle, prema DSS-u, narod ne
treba da prođe kroz proces „mentalne modernizacije“ budući da je on već
„moderan“ i da upravo takav kakav je, bez ikakvih ubrzavanja vremenskog toka
može da se razvije u ekonomski i politički stabilnu državu. Drugim rečima,
ostavlja se da vreme teče svojim tokom, dok će Srbija sa ili bez inostrane
pomoći pristupiti problemu organizacije društva i unapređivanja ekonomije.
Unazad u budućnost: radikalizam krajnje desnice
Krajnju desnicu sačinjavaju dve stranke: Socijalistička
partija Srbije (SPS) i Srpska radikalna stranka (SRS). Oni stoje kao potpuna
suprotnost LDP-u i nasuprot modernizmu, njihove osnovne vrednosti su
konzervatizam i nacionalizam. Lideri ovih parija, Ivica Dačić i Vojislav Šešelj
stoje kao centralne figure čak i danas, 15 godina nakon 5. oktobra kao simboli
stranaka koje zastupaju. Njihovo doživljavanje vremena se, može reći, razlikuje
od svih gore navedenih stranaka i političkih pozicija, a to ćemo videti i kroz
primer politike koju zastupaju.
Kako Antonić
kaže, ono što ih izdvaja od ostalih stranaka je to što se stari režim, režim
Slobodana Miloševića smatra pozitivnim političkim nasleđem i da je upravo taj
stari režim oličavao upravo one interese i simbole modernosti za koje levica
smatra da Srbiji nedostaju (Antonić 2007, 38-39). Ne može se reći da su ove dve
stranke prežici starog režima koji se bore za njegovu potpunu restauraciju. Ono
što je kod njih jedinstveno je to da Srbija treba da se kreće u pravcu EU, ali
samo po onim uslovima koje Srbija treba da diktira. To se vidi u stavu da:
„Ukoliko EU pomogne da sačuvamo Kosovo i Metohiju, mi ćemo biti za ulazak u
Uniju“ (Antonić 2007, 39). Ulazak u NATO se, sa druge strane, odlučno odbija i
tu ne može biti kompromisa.
Budući da
ove stranke zastupaju mišljenje da je prethodni režim pozitivno nasleđe, a to
je najviše očigledno i po samom nazivu jedne od stranaka – Socijalistička
partija Srbije, implicitno se smatra da je stari režim imao mane, ali da je svejedno
bio dobar i da ga je potrebno modifikovati da bi odgovarao savremenim
prilikama. Tako, možemo reći da ova partija teži povratku u skoru prošlost, onu
koja je bila sa Miloševićem na čelu uz male izmene.
Može se reći
da im se SRS pridružuje u određivanja pravca kretanja u vremenu, ali da SRS
odlazi daleko dalje nego SPS. Ono što je često jedan od lajtmotiva mitinga
SRS-a kako u predizbornim, tako i u drugim narodnim okupljanjima jesu simboli
srpske starine – šajkača, četiri S, krst kao simbol pravoslavlja itd. Ova
stranka veliki značaj pridaje datumima koji su imali značajno mesto u srpskoj
istoriji i često ih biraju za datume svojih političkih akcija. Tako se odlučilo
da se na Vidovdan 2015. godine (znatno posle 5. oktobra) izađe na ulice kako bi
se izrazila borba protiv „izdajničkog pro-zapadnog režima“[2],
očito aludirajući na dan Kosovske bitke, što je dan koji gotovo da predstavlja
svetinju ove političke stranke. Takođe, jako često su se na mitinzima SRS-a
puštale stare srpske pesme, od kojih je „Vidovdan“ Gordane Lazarević među
najčešćima.
Dakle,
možemo reći da srpska srednjovekovna prošlost predstavlja „zlatno doba“ na koje
SRS često referira kao doba najveće vojno-političke moći koje treba ponovo
povratiti. Ideal „Velike Srbije“ koji je bio ostvaren u 14. veku predstavlja
zvezdu vodilju ove stranke, pa tako možemo reći da je to ono „zlatno doba“ u
kome se teži ponovo ukoreniti, propagirajući tako demagogiju krvi i tla (Smit
1999, 103). Pošto se stranka tako poziva na dokumentovanu i većinom potvrđenu
(iako mitologizovanu) prošlost, ona je u mogućnosti da privuče veći broj birača
i tako svojim ciljevima pridaje na značaju i argumentaciji. To pokazuju
rezultati na izborima prethodnih godina kada je SRS uvek imao značajan broj
poslanika u parlamentu.
Ukratko
rečeno, stranke radikalne desnice nasuprot ostalim strankama koje teže da
poštuju tok vremena od prošlosti ka budućnosti, u svom političkom govoru često
iznose ideju povratka iz budućnosti u prošlost. Dok Srbija prihvata
kapitalistički način uređenja, a sa njim i brzi protok vremena, SRS i SPS
„teraju kontru“ i izražavaju svoje neslaganje sa takvom strategijom radikalnim
menjanjem toka vremena.
„Crna rupa“ srpske politike
U
astronomiji, crna rupa se doživljava kao entitet u kome je prostor-vreme
beskonačno zakrivljeno. Smatra se da u blizini ovih nebeskih tela vreme teče
drugačijom brzinom od one kojom teče ovde, na Zemlji. Fantastika ljudskog uma
je te prostore opisala kao „rupe u vremenu“ gde se može putovati u budućnost,
jednako kao i u prošlost.
Četiri „crne
rupe“ koje su kreirale srpske političke partije nakon 5. oktobra na različite
načine opisuju vreme. Krajnja levica (LDP) ima „logiku teleportacije“ po kojoj
se dug i bolan proces modernizacije može izbeći ukoliko se vreme ubrza do krajnjih
granica „skokom u budućnost“. Umerena levica ubrzava vreme za nekoliko puta
više u odnosu na realnost, umerena desnica korača u skladu sa realnim vremenom,
dok krajnja desnica pristupa povratku u prošlost.
Ovoj analizi
bi se mogla zameriti arbitrarnost vremenske dilatacije i iskrivljavanja, ali
ideja ovog rada će svakako ostati netaknuta: da političke stranke u Srbiji,
koliko god težile ekonomskim, političkim, privrednim i kulturnim reformama
takođe teže i da promene svest ljudi i pogled na svet i njegove glavne
dimenzije. Vreme, kao jedna od tih dimenzija je takođe podložna promeni i da
njegova (re)konstrukcija predstavlja politički proces koji zahvata i sferu
svakodnevnog života običnih ljudi.
Literatura
Antonić, Slobodan. 2007. "Rascepi u Srbiji i ustaljenje demokratije." Sociološki pregled 41 (1): 21-55.
2015. B92. Jun 4. Pristupljeno dana: 6. 22, 2016.
http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2015&mm=06&dd=04&nav_category=11&nav_id=1000520.
http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2015&mm=06&dd=04&nav_category=11&nav_id=1000520.
Biro, Mikloš. 2005. Homo postcommunisticus. Beograd: Biblioteka XX vek.
Jansen, Stef. 2005. Antinacionalizam. Beograd: Biblioteka XX vek.
Jovanović, Bojan. 2004. Karakter kao sudbina. Beograd: Narodna knjiga Alfa.
Rot, Klaus. 2012. Od socijalizma do Evropske unije. Beograd: Biblioteka XX vek.
—. 2000. Slike u glavama. Beograd: Biblioteka XX vek.
Smit, Entoni. 1999. "Zlatno doba i nacionalni preporod." R.E.Č. 93-110.
Todorova, Marija. 2010. Dizanje prošlosti u vazduh. Beograd : Biblioteka XX vek.
Velikonja, Mitja. 2010. Titostalgija. Beograd: Biblioteka XX vek.
Velmar-Janković, Vladimir. 1991. Čovek s Kalemegdana. Beograd: Biblioteka grada Beograda.
Verderi, Ketrin. 2005. Šta je bio socijalizam i šta dolazi posle njega. Beograd: Fabrika knjiga.
[1] U daljem tekstu,
sve navedene izjave političkih lidera će biti preuzete u svom izvornom obliku,
onako kako su izvorno navedeni u delu Slobodana Antonića.
[2] http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2015&mm=06&dd=04&nav_category=11&nav_id=1000520: pristupljeno
dana 22. 6. 2016.