Autor: Mladen Vuković
„Blaženi ubogi, jer je njihovo Carstvo nebesko.“ Mt 5, 3
Dakle, u nebeskoj hijerarhiji, maloumni se postavljaju na pijadestale. Medjutim, šta je sa umobolnima? Uopšte, razlikuje li Biblija to dvoje? Ako da, gde je njihovo mesto u nebeskoj konstelaciji? Imaju li ga? Da li je Haos postojao pre Reda? Ili je bilo obrnuto? Živimo li danas u Redu?
Izmedju Hobsa i Loka, uvek sam birao ovog prvog.
Izmedju Hobsa i Rusoa, uvek sam birao ovog prvog.
Verovati u primordijalnu kooperativu ljudske vrste, dobročinstvo, jednakost i slobodu, naivno je koliko i verovanje u skorašnji Isusov povratak. Jer, Ego je tu odvajkada. Seže do praiskona. On je arhetip nad arhetipovima. Verovati Hobsu znači verovati Haosu. Bellum omnium contra omnes. To je ono inicijalno ljudske vrste.
Da bi zauzdali Haos, stvorili smo Državu. Potpisan je ugovor izmedju nas i Više Instance. Dakle ugovor izmedju Nas i Nas. Nismo ni otpočeli sa Redom a već smo u njega utkali prvu protivurečnost. Da, tako se stiglo do Reda. Sa protivurečnošću ubrzo su stigle boljke privilegija koje su poradjale nejednakosti. Sa protivurečnošću i nejednakošću već se nagovestio nastanak novog/starog Haosa već na početku konstitusanja Presvetloga Reda! Meni se, pak, čini, da je Haos samo menjao ruho tokom vekova. Hronološko preoblačenje Haosa. Haos u butiku vremena. Nekada je nosio togu, nekada mantiju, nekada tuniku, nekada oklop, nekada šinjel, nekada mantil marke „Montogomeri“. Sada ga vidim kao bankara, lepo skockanog u odelu Pjera Kardena. Pitanje je da li je bilo Reda ikada? Svakako, bilo je privida Reda. Privida koji traje do današnjih dana.
Džoker po prvi put izdvojen iz narativa o Betmenu, dobio je priliku kao malo koji „anti-heroj“ da nam predstavi genezu sopstvenog narativa. Po prvi put krećemo se ka dubinama njegove psihe, ka izvorištima njegove patologije. Karakterno, ovo je najmračnije predstavljeni Džoker do sada. Cezar Romero, svojevremeno je od Džokera napravio karikaturu, Nikolson ga je izdigao do nivoa groteske, nihilizma i apsurdnosti, a Ledžer uokvirio u ideološki ram. Joakin Finiks, pak, u ulozi novoga Džokera, sprovodi nas ravno do Ida „klovna, princa zločina“. Džoker sa njim, zapravo, postaje otelotvorenje Ida.
Uvodni kadrovi filma, otkrivaju nam čoveka današnjice. Čoveka koji u jalovosti farmakologije i institucija za mentalne bolesti priželjkuje svoje oporavljenje kljukajući se koktelima lekova. Čovek upijenog u televizijiski spektakl. Čoveka koji u svojoj deluziji koegzistira sa zabavljačima sa tv-ekrana, orodjuje se sa njima. Kada ovisnik o medikamente i institucije bude napušten, kada se spektakl obruši na njega u svoj svojoj prefidnosti, šta se dešava sa njim? Slama se.
U svekolikoj patologiji koja ga je okruživala, Džoker nije čovek koji se slomio, već je svoju patologiju prigrlio. Individuirao se u patosu. Pištoljem koji su mu u ruke stavili drugi, u svetu vukova, napadnut, iskoristio je svoje pravo na samoodržanje. Koračajući dalje sa svojim patosom on u rušilaštvu i zločinu pronalazi svoju suštinu. Svet nije mazio Džokera. Jer svet nikada nije mazio deprivilegovane. Svet je taj koji od svih nas pravi patološke klaune. U tom i takvom Redu, nakukljani lekovima i sadržajima spektakla prihvatili smo svoju pasivnosti i indolenciju pod vrlim nazorima Super-ega. Ipak, klaun Džoker nije bio pasivan. Deideologizovan, činio je zlo. Jer samo je za njega znao. Iz društa kome je pripadao samo je sadržaje zla crpeo. Njegovo intimno zlo, kasnije je ljude ustremilo protiv Reda. Džokerova patologija učinila se kao rešenje. Id u bordo sakou defilovao je kroz svet podeljen po klasnoj ravni. Nije slučajno što se budući super heroj, kao zločinom preplašeni dečačić, upravo takvim prikazuje. Mali, uplakani Brus Vejn, u jednoj od sporednih uličica metropolisa Gotama, klica je budućeg održanja Reda. Red, odnosno Super-ego, uvek treba prikazati kao malo uplašeno dečače, A Haos, odnosno Id, kao serijskog ubicu. Jer, Betmen poput svih drugih super-heroja, agent je super-ega. Ako je Džoker agent Haosa, onda je Betmen vitez Reda. Borba ove dvojice, kolizija je Ida i Super-ega. Svet kakakv poznajemo zaodenut je u Super-ego, njegov logos uvek je ideologizovan, a samo Id, u svom deideologiziranom kontekstu jedini ima snagu da svet revolucioniše. Posmatrajući ovaj medjuodnos iz jedne drukčije perspektive, može se zapravo govoriti o diskreditaciji Ida. Diskreditacija Ida je ideološko-političke prirode. Ustremiti se na Id znači insistirati samo na njegovoj mračnoj strani, prikazati ga patološkim, haotičnim, spremnim samo na rušilaštvo i zločin. On je nepoželjan, neadekvatan, svirep i ne po prirodi stvari. Teritorija večnoga mraka sa vulkanima koji na površinu izbacuju svoja užarena jezgra. Ipak, Id je polje neistraženo i nedokučivo, veći je od svemira i širi se bržom dinamikom. Id je razdivljali mustang, koji često zavodi galapom. Iako ne zna za ideologiju, jedini je koji može da nadvlada disciplinu sistema. Komplementarna sila agresivnosti i seksualnosti. Perpetuirana energija koja usmerava, koja vodi. Takav neukroćen i nedovoljno istražen takodje je polje kreacije, polje revolucije. U njemu su fundamenti svih instinkata. U njemu je carstvo intuicije. U njemu su klice rušilaštva ali i klice novostvaralaštva. Samo se u Idu i kroz Id može poroditi nešto novo. Čovečanstvo danas više nego ikada gleda da zatomi njegovu subverzinu snagu i potencijal. Id je anarhist zabravljen u zatvoru Trubecki. Realnost Ida je realnost pobune u potencijalu. Iz tog razloga ponajviše, treba ga diskreditovati patologizovanjem. Ukratko, Džoker/Id = pobuna, pobuna = patologija!
Strah od klovnova naziva se koulrofobija. Zašto se ljudi plaše klovnova nepoznato je. Strah od klovnova ne može se racionalno obrazložti poput strahova od visine, paukova, otvorenog/zatvorenog prostora et cetera, et cetera... Možda su se na klovnovskim licima, u njihovom grotesknom kezu, istinitije nego bilo gde drugde, ukazale konture dubina koje nas užasavaju. Smehom klovnova kao da nam se predočava osmejak samoga Ida.
Teorija haosa u matematici predpostavlja kretanje čestica koje odstupaju od dotadašnjeg determinizma kretanja. Odstupanjem u prirodi, koje se ukazuje fenomenom poznatim pod imenom „efekat leptira“, ukazuju se novi, „isčašeni“ dinamizmi kretanja, kojom se perturbira dinamika poznate realnosti.
Koncept antipsihijatrije, pak, izneo nam je jednu revolucionarnu pretpostavku, da se ludilom možemo osloboditi! Ludilo se nudi kao bekstvo od „normalnosti“ Reda. Trebali bi smo se zapitati stvara li Red iluziju o „normalnosti“ normalnih? Da li je ludilo, u nedostatku i jalovosti spoljašnje, zapravo, intimna, unutrašnja revolucija?
Ostaje pitanje, uzimajući sve ovo u obzir, može li ljudska vrsta, sazdana od mesa i kostiju da proizvede nekakv leptirov efekat. Onima malo maštovitijim, u isčašenom kretanji čestica i treperavim obrisima koje stvaraju, mogu se ukazati konture samog klovnovskog osmeha. Neka nas njegova grotesnost ne uplaši. Već, pohrlimo i zberimo se u njegovom crvenilu.
U tom crvenilu, naći ćemo dva puta do oslobodjenja.
Jedan vodi ka ludilu.
Drugi, ka Haosu, koji smo dužni da osadržimo.
Osadržavanjem Haosa, postojeće stanje Reda za privilegovane, mogli bi da revolucionišemo.