Autor: Milan Urošević
Uvod
Uvod
„Jedino čovek koji više nije
neprijatelj drugom čoveku može prestati da bude neprijatelj prirode, kao što se
neprijateljstvo prema prirodi u suštini uvek pojavljuje kao neprijateljstvo
prema čoveku“[1].
Mudre reči istaknutog jugloslovenskog političara Edvarda Kardelja su odličan
pokazatelj pokušaja marksističkih mislilaca da pomire čoveka i prirodu.
Ekološka kriza koje smo već uveliko svesni nije nova pojava, još od 19. veka
istraživački napori poput Engelsovog dela Položaj
radničke klase u Engleskoj ukazivali su na poražavajuće posledice
kapitalističke proizvodnje i njenog uticaja na širu populaciju. U čemu se tadašnji
radovi i proučavanja ekološke krize razlikuju od današnjih?
U tadašnje vreme
ekološke posledice proizvodnje i zagađenja ugrožavali su jednu klasu i to
radničku, u novije vreme, posebno veoma uticajnim radom Rimskog Kluba pod
nazivom „Granice Rasta“ pred oči istraživača i ostatka javnosti dolazi jedna
drugačija slika, kako je Entoni Gidens to predstavio: „Globalni modeli
potrošnje i stavovi prema prirodnom okruženju imaju izuzetno velik uticaj na
raspoloživost resursa širom sveta,...današnja društva u mnogo većoj meri zavise
jedna od drugih, nego što je to ranije bio slučaj. Svi smo mi putnici na
svemirskom brodu zvanom Zemlja, ma gde živeli, tako da na sve nas utiču promene
koje sa druge strane, ostavljaju posledice na prirodu“(Gidens, 2007: 617). Cela
naša civilizacija je duboko zašla u ozbiljnu globalnu krizu ogromnih razmera.
Proces rasta dostiže svoje granice, Zemlja ne može da izdrži konstantno
razaranje prouzrokovano sve većom i većom proizvodnjom, kapitalizam ekonomskog
rasta koji je čoveku u teoriji trebalo da obezbedi izobilje stvara više potreba
nego što uspeva da zadovolji.
I dok se veliki ekonomisti i
političari bore sa nerešivim i stalno nadolazećim krizama, toliko svojstvenim
kapitalističkom načinu proizvodnje nama na vrata kuca jedna druga, daleko veća
kriza koja će dovesti u pitanje naš opstanak. Sa ovom krizom, njenim uzrocima
kao i rešenjima u koštac se uhvatio francusko-austrijski društveni filozof
Andre Gorc. Kao marksistički filozof koncentrisan uglavnom na ekologiju bavio
se uticajem čoveka na životnu sredinu pre svega kritikama kapitalističkog
načina proizovodnje i ekološkom i društvenom krizom koju on prozivodi. Takođe
je radio i kao novinar pod pseudonimom Mišel Boske, bio je suosnivač nedeljnika
Le Nouvel Observateur, a za političku
ekologiju se zaintersovao
posle studentskih protesta ’68.
U prvom delu svoje knjige
Ekologija i Politika pod nazivom Ekologija i Sloboda, Gorc nam nudi duboku
analizu ekološke krize naše civilizacije. Kroz analizu kapitalističke krize
nadakumulacije on nam predstavlja pogubnost kapitalizma ali i autoritarnog socijalizma,
jer po njegovom mišljenju oni „liče ko brat bratu“ po jednoj odlici a to je rast.
Privredni rast je kao što ću objasniti po Gorcu glavna opasnost po
moderni svet, i glavni uzročnik opšte ekološke krize.
U okviru svoje analize Gorc
je ponudio radikalna rešenja ekološke krize koja se pre svega zasnivaju na
manjoj i racionalnijoj proizvodnji. On tvrdi da treba proizvoditi i raditi
manje, a dobra koja bi se proizvodila bila bi samo ona koja mogu biti dostupna
svima, time bi se izbegli svi oblici privilegija, a sve potrebe bi bile
zadovoljene ili kako on kaže: „Veza između više i bolje je prekinuta, bolje se
može ostvariti manjim, može se živeti bolje tako što će se manje raditi i manje
trošiti“(Gorc, 1982: 71). Naravno ovakva viđenja su očekivano bila proglašena
utopističkim, ali zapitajmo se šta je danas stvarno utopija? Sa evidentnim
uništavanjem životne sredine, bezobzirnim trošenjem neobnovljivih resursa, sve
većim društvenim raslojavanjem na imućne i siromašne kao što nas Slavoj Žižek
podseća jedina utopija je verovanje da možemo nastaviti da živimo na ovakav
način.
Šta je ekologija?
Gorc ekologiju određuje
poređenjem sa političkom ekonomijom. Politička ekonomija je nepotrebna u onim
zajednicama koje mogu svoje ekonomske aktivnosti regulisati same od sebe kao
što su porodice i male zajednice. Ona je kao disciplina potrebna onda kada se
javlja proizvodnja zasnovana na podeli rada
koju kontrolišu mehanizmi izvan pojedinaca kao što su institucije i
tržište. Ekonomista se bavi aktivnostima individua u sredini ograničenih
resursa (Gorc, 1982: 44).
Koristeći istu tu analizu
Gorc tvrdi da ekologija nije primenljiva na narode i zajednice čiji načini
proizvodnje ne ostavljaju posledice po njihovu životnu sredinu. Ekologija se po
Gorcu javlja kao disciplina tek onda kada ekonomske aktivnosti neke zajednice
utiču na okolinu tako da je trajno menjaju ili uništavaju. Ekologija se bavi
postavljanjem granica i uslova koje ekonomska aktivnost mora poštovati ako želi
da nastavi svoje odvijanje tako da ne izaziva posledice suprotne od svojih
ciljeva. Bitna stvar u vezi sa ekologijom je da ona ne obuhvata ekonomske
aktivnosti i računice ona se nalazi izvan njih i otkriva nam granice ekonomske
efikasnosti (Gorc 1982: 45).
Može se reći da ekologija
definiše gde ekonomija prestaje, tj. da nam ekologija govori koliko je širok
opseg koji obuhvataju ekonomska rešenja, opseg posle čijih granica se rešenja
moraju sprovesti drugačijim merama.
Gorc ovaj zadatak ekologije
ilustruje primerima kontraproduktivnosti koje je ekonomija stvara, težnjom da
prevaziđe relativne retkosti ekonomija stvara negativne prinose npr. sve većim
povećavanjem proizvodnje automobila dolazi do gužvi u saobraćaju, težnjom da se
poveća pokretljivost stanovništva ekonomija je dovela do smanjenja
pokretljivosti; takođe povećanjem potrošnje energije dolazi do zagađenja koja
umesto da budu zaustavljena u svojim izvorima dovode do novog trošenja energije
i tako u krug.
Ovakve kontraproduktivnosti
se ne mogu rešiti u okvirima ekomonske logike, mora se izdići izvan njenog
opsega, ekologija nam tu daje odgovore, probleme naše civilizacije ne treba
rešavati povećavanjem proizvodnje već njenim smanjivanjem. Može biti efikasnije
proizvoditi manje i čuvati prirodne resurse radije nego ih eksploatisati.
„Ekološka borba nije sama po
sebi jedan kraj ona je etapa. Ona može kapitalizmu stvoriti određene teškoće i
može ga naterati da se menja“ (Gorc 1982: 31).
Gorc ovakvom tvrdnjom
postavlja dva puta kojim možemo krenuti koristeći ekologiju, možemo pokušati da
reformišemo kapitalizam što se u nekoj meri i dešava, i možemo pokušati da
izvršimo korenitu promenu našeg celokupnog načina života i odnosa sa prirodom.
Može li se kapitalizam reformisati tako da se prilagodi neizbežnim uslovima
koje mu ekologija nameće? Kao što smo gore prikazali, ako se ekonomija zasniva
na neprekidnoj težnji ka ekonomskom rastu ne može biti reformisana do te mere
da se opasnost od iscrpljivanja resursa otkloni poptuno. Iz te tvrdnje
neizbežno proizilazi zaključak da su kapitalizam i bezbedna budućnost
nespojivi.
Ako želimo poboljšanje
moramo početi odozdo, od suštine naše privrede, moramo promeniti prirodu
proizvodnje koju obavljamo, jedino tako možemo obezbediti stabilnu budućnost za
generacije koje dolaze.
Uzroci ekološke krize
„Svaka proizvodnje je i
razaranje“ (Gorc 1982: 50). Vreme je da se suočimo sa ovom istinom od koje smo
toliko dugo bežali. Priroda je sama po sebi opasna po čoveka, ona nije tu da bi
čovek od nje živeo bezbedno i sigurno kao što malo dete živi od majke. Iz tog
razloga čovekove proizvodne delatnosti vrše uticaj na prirodu kako bi je
prilagodile potrebama čoveka. Naravno priroda se ponovo obnavlja, trava i
drveće ponovo rastu, ali ovo obnavljanje ima svoje granice, čovekove proizvodne
delatnosti svakim danom sve više menjaju površinu zemlje i remete prirodnu
ravnotežu.
Prema Gorcu svaka čovekova
kultura menja sredinu u kojoj živi, iz tog razloga ekologija postavlja dva
osnovna pitanja:
-Da li transferi koje ljudska aktivnost nameće prirodi
štede neobnovljive resurse?
-Da li razarajući efekti proizvodnje prevazilaze
produktivne, i to zbog sve šire zasnovanosti proizvodnje na prirodnim izvorima
koji se ne mogu obnavljati (Gorc 1982: 21)?
Prema Gorcu celokupna
svetska kriza ima nekoliko nivoa koja ću pojedinačno objasniti, a to su kriza
nadakumulacije koja je pojačna ekološkom krizom i jednom krizom u karakteru
društva (Gorc 1982: 51).
Kriza nadakumulacije. Kapital uvek teži da se uveća, to je njegova
nepromenljiva logika, a u razvijenom kapitalizmu to se dešava zamenom radnika
mašinama. Kao što znamo mašina je ništa drugo do nagomilani rad koji je mrtav
ali ima sposobnost da se koristi i u odsustvu radnika. Naravno, mašine nisu
jeftine, ali da bi postojao profit one se moraju iskoristiti na način da
vlasniku donesu veću dobit od onoga koliko ga je sama mašina koštala. Tu
dolazimo do suštine tržišne konkurencije među preduzećima, sva preduzeća teže
da zamene svoje mašine novim, efikasnijim mašinama, a efikasnost znači da mogu
više rada da obave uz manji broj radnika. Dalje vidimo očigledan razvoj
kapitalizma, u proizvodnji se korist sve veći broj efikasnijih ali skupljih
mašina, a sve manji broj radnika. Ali porastom korišćenja mašina raste i udeo
profita koji se mora ostvariti da bi se mašine obnovile novijim mašinama, koriste
se sve veće količine kapitala da bi se ostvarila ista količina proizvodnje
(Gorc 1982: 51).
„Marks je ukazao na to da,
ranije ili kasnije dolazi do opadanja profitne stope, ukoliko se za proizvodnju
iste količine proizvoda koristi sve veća količina kapitala utoliko više postoji
tendencija da se profit ostvaren tom proizvodnjom smanjuje u odnosu na masu
korišćenog kapitala. Ta se masa ne može beskrajno povećavati. To je činjenica“
(Gorc 1982: 52).
Kriza nastaje onog momenta
kada profitna stopa počinje da pada, pošto se korišćenje mašina ne može učiniti
rentabilnim one se ne mogu ni obnavljati. Svemu ovome je uzrok količina
kapitala u samoj proizvodnji koja je toliko velika da se profit ne može
normalno reprodukovati.
Rešenja za ovakav ćorsokak
može biti mnogo, kao što sam u prethodnom odeljku napomenuo, oni koji
upravljaju kapitalističkim sistemom mogu da pogledaju u suštinu našeg
ekonomskog sistema i videli bi nerešive kontradikcije koje su ovde nabrojane.
Ali očekivano to se nije desilo, rešenja za krizu su potražena na drugim
mestima, pre svega u ova tri načina:
1. povećanjem količine robe
2. povećanjem cena robe uz zadržavanje istih obima
prodaje
3. povećanje obima prodaje uz smanjenje trajnosti
proizvoda
Ovde
vidimo logiku rešavanja problema uz obezbeđivanje još većeg rasta. Proizvodnja
je povećana a ne zadovoljava veći broj potreba, naprotiv, potrošnja u ovakvom
sistemu se svodi na to da je potreban sve veći broj proizvoda da bi se
zadovoljio isti broj potreba. Raspianje proizvoda takođe postaje sastavni deo ovog
tzv. rešenja, proizvodi su tako koncipirani da posle nekog određenog vremena
budu uništeni. Planirana zastarelost kako se naziva se može datirati u 1932.
godinu kada je izvesni Bernard London izdao pamflet pod nazivom
„Ending the Depression Through Planned Obsolescence“[2]. Ovde
imamo evidentan pokušaj da se Velika Depresija jedna od najvećih ekonomskih
kriza našeg vremena razreši kroz jedno od rešenja koje sam nabrojao.
Ovo nas dovodi do pitanja sa
početka ovog poglavlja: „Da li razarajući efekti proizvodnje prevazilaze
produktivne?“ (Gorc 1982: 21). Proizvodnja raste, ali takođe menja svoju
prirodu, postaje sve više razarajuća a potrošnja sve više rasipajuća, raste
količina otpada, a ljudske potrebe kao i celokupan život ostaje isti, sve raste
osim kvaliteta života. Uništavamo i zagađujemo našu prirodu i našu okolinu, dok
istovremeno pokušavamo zadovoljiti naše potrebe kroz sve veću konzumaciju
proizvoda, odgovor na pitanje nam postaje očigledan.
Kao i svi problemi koji se
rešavaju ekomonskom logikom pre ili kasnije rešenje će uvek biti povećanje
ekonomskog rasta. Pošto vidimo da je to rešenje neefikasno ekologija se ovde
javlja kao jedino rešenje za ovaj Gordijev čvor kapitalizma.
Kriza reprodukcije. „Shodno dogmi liberalne (ili neoliberalne) ekonomije,
porast cene neke robe, izazvan njenom retkošću, dovodi do porasta proizvodnje
tog retkog dobra, i to zbog toga što raste rentabilnost te proizvodnje“. „Ovo
rezonovanje uvek predpostavlja da ne postoje granice proizvodnje nekog dobra“
(Gorc, 1982: 54).
Problem ovakvog razmišljanja
je u tome što nasurpot njemu dolazi do povećavanja retkosti i to uglavnom onih
dobara koja se ne mogu proizvoditi neograničeno jer nailaze na jako bitne
granice. Neka dobra su retka sama po sebi.
Misli se na vazduh, vodu,
ribe, životinje, plodno zemljište i sirovine. porast cena je ustvari ubrzao
ekonomsku krizu zbog toga što je na dva načina uticao na pad profitne stope:
1. Vazduh,
voda i prostor postaju retkosti, a oni se ne mogu jednostavno proizvesti u
većoj količini. Vazduh i voda se moraju obnavljati, a to ukazuje na nužnost
njihovog tretiranja kao sredstava za prozivodnju. I kao i sva druga sredstva za
proizvodnju moraju se reprodukovati, u njih se mora ulagati (filteri za vodu i
vazduh), posledica ovog ulaganja je povećavanje količine mašina koje se koriste
ali bez povećanja proizvodnje robe. Prečišćeni vazduh i voda se ne mogu
prodavati, profitna stopa neminovno pada.
2. Drugi
uticaj na pad profitne stope je iscrpljenost ležišta rudnih bogastava. Nova
ležišta se mogu pronaći i eksploatisati ali samo uz cenu investicija koje su
daleko veće od nekadašnjih, a finansiranje takvih investicija dovodi do
povećanja cene proizvoda. Sa konstantnim porastom cene proizvoda prerađivačka
industrija mora razvijati nove
tehnologije pomoću koje bi uštedela potrošnju energije i proizvoda. To naravno
dovodi do novih investicija i tako u nedogled (Gorc 1982: 55).
„Imamo
posla sa jednom klasičnom krizom nadakumulacije koja je komplikovana krizom
reprodukcije. Druga od ovih kriza, u sušini, je izazvana time što su prirodna
bogatstva retka“ (Gorc 1982: 57). Ova kriza se ne može rešiti klasičnom
kapitalističkom logikom koja teži konstantnom rastu, tj. stvaranju sve većeg
broja potreba koje bi bile zadovoljene sve većom količinom robnih dobara uz
maksimalni profit. Jedini izlaz iz ovog začaranog kruga konstantnog rasta je u
suprotnim težnjama, stvoriti što manji broj potreba i zadovoljiti ih uz što
manji utrošak i što manju štetu po okolinu.
Kao i
uvek Gorc nudi rešenja zasnovana na promeni prirode proizvodnje i potrošnje, za
koju tvrdi da se može izvršiti bez naglog pada kvaliteta života, ako napadnemo
siromaštvo u svojoj osnovi i poništimo nejednakosti koje su sila koja održava
kapitalistički način proizvodnje kao dominantan.
Gorcova uviđanja su jako oštrouma,
iako na takom malom mestu količina povezivanja i informacija koje nam daje je
koncentrovana, direktna, a kada o njima razmislimo njihva tačnost je očigledna.
U nastakvu će vam detaljnije biti predstavljeni Gorcovi predlozi za rešenja
ekološke i društvene krize.
Vizija bolje budućnosti
Gorcova rešenja su već
pomenuta na nekoliko mesta, a ovde će biti razmotrena u obliku predstavljanja
jednog novog drugačijeg društva.
Gorcova rešenja se
pojednostavljeno mogu prikazati kao smanjenje i promena prirode proizvodnje,
decentralizacija na samoupravne komune, promena oruđa i metoda proizvodnje
(Gorc 1982: 71).
Društvena proizovodnja u
ovakvom društvu bila bi obavljana tako da se proizvode samo ona dobra koja može
posedovati svako, pretrpavanje gomilama beskorisne robe je apsolutno
beskorisno, možemo biti srećni bez tolikog izobilja, u društvu u kome nema privilegija
nema ni siromašnih (Gorc 1982: 72).
Roba koja bi se društveno
proizvodila bila bi pored opšte dostupnosti takođe pravljena da bude što trajnija.
Odavno živimo u dobu u kome je tehnologija razvijena do te mere da možemo
praviti odeću i obuću koji mogu trajati godinama i mašine koje svoje poslove
mogu obavljati čitav vek. U novom društvu neće biti potrebe za domaćinstva da
kupuju svoje sopstvene mašine za pranje veša, sudova i sl., postojale bi u
svakoj stambenoj zgradi sale za obavljanje ovih poslova sa tim mašinama. Nema
potrebe da svako domaćinstvo poseduje ove mašine i bespotrebno troši energiju.
Ovo isto važi i za transport, svakodnevno smo svesni ogromnih gužvi na putevima
i zagađenja koje automobili prouzrokuju, za ovim nema potrebe. Ako bi postojala
razvijena mreža gradskog i međugradskog prevoza koji bi bio dovoljno razvijen
automobili bi se koristili samo u hitnim slučajevima (Gorc 1982: 36).
U tako uređenom društvu
postajala bi jedna ekonomija sa centralnim planiranjem koji bi bila zadužena za
proizvodnju onih artikala koji su najpotrebniji i koji bi bili dostupni svima
(npr. nekoliko modela trajne obuće i automobila). Ovakvo uređenje ne bi dovelo
do nezaposldenosti iz razloga što bih radna nedelja trajala 20 časova. Mnogima
ovo deluje kao uniformisano društvo u kome su svi stanovnici identični ali ovde
nije kraj (Gorc 1982: 37).
Svaka samoupravna komuna bi
raspolagala svojim radionicama opremljenim sa svim potrebnim alatima, u ovim
radionicama bi oni individualno ili u grupama, po svojim željama proizvodili za
sebe, ne za tržište ili državu višak proizvoda. Zbog trajanja radne nedelje
ljudi će imati vremena za proizvodnju i bavljenje aktivnostima bilo koje vrste,
takođe moćiće da podučavaju decu onim što misle da je potrebno (Gorc 1982: 37).
Da bi stvaranje i razvitak
samoupravnih komuna bilo moguće mora doći do promene oruđa i metoda
proizvodnje.
Kako Gorc kaže: „Promena
oruđa je osnovni uslov za promenu društva, razvoj dobrovljne kooperacije,
razvijanje i suverenost zajednica i pojedinaca predpostavljaju uvođenje oruđa i
metoda proizvodnje:
-koji su upotrebljivi i koje je moguće kontrolisati na nivou
kvarta ili komune
-koji su izvor povećane ekonomske nezavisnosti lokalnih
i regionalnih zajednica
-koji se podudaraju sa vlašću koju udruženi proizvođači
i potrošači treba da imaju nad proizvodnjom i proizvodima (Gorc 1982: 49).
Promena društva i promena
tehnologije moraju ići uporedo, ako bi smo preuzeli državnu vlast i pokušali da
promenimo društveni poredak bez promene tehnologije promena bi bila samo
iluzija. Promena mora doći iz borbe pojedinaca i malih zajednica za njihovu
autonomiju, a promena tehnologije i metoda proizvodnje je ovde ključ.
Samoupravljanje nije moguće bez oruđa za proizvodnju kojima se može
samoupravljati, takva tehnologija je odavno moguća. „Reč je o tome da
industrijska tehnika mora da bude podređena stalnom širenju individualnih i
zajedničkih autonomija umesto da te autonomije budu poređene stalnom širenju
industijske tehnike“ (Gorc 1982: 70).
Kod Gorca vidimo istorijski
materijalizam na delu, promena proizvodnih snaga mora prethoditi promeni samog
društva. On smatra da nove proizvodne snage koja će se razvijati ne mogu biti
samo suprotnost nekom određenom obliku proizvodnih snaga, kapitalističkim ili
socijalističkim koje postoje kao suprotnost jedna drugoj. Nove prozivodne snage
moraju biti različite od svih dosadašnjih koncepata i stvoriti novo društvo od
temelja ka gore.
Te proizvodne snage bi
omogućile da se društveno proizvodi ono što je svim pojedincima neophodno i do
preko potrebnog uvećanja slobodnog vremena. Sa uvećanjem slobodnog vremena
usled smanjenja radnog pojedincima će biti omogućeno da proizvode u prethodno
pomenutim radionicama robu i usluge beskrajne raznolikosti, to će doprineti
uvećanju sfere slobode i odumiranje robno novčanih odnosa. Ekspanzijom slobode
i nestankom ovih odnosa doćiće do odumiranja države, doćiće do stvaranja
društva „u kojem će slobodan razvoj svih biti istovremenmo cilj i uslov
slobodnog razvoja svakoga pojedinačno“ (Gorc 1982: 27).
Zaključak
Čovek zavisi od svog odnosa
sa prirodom i sa drugim ljudima. Od ove činjenice ne možemo pobeći, naše
celokupno poimanje života i sveta u kome živimo je uslovljeno načinom na koji
se odnosimo prema prirodi od koje dobijamo sve ono što je nužno za naš
opstanak. Da bih društvo koje sam opisao zaživelo promena se mora odvijati na
dva polja. Spoljašnja promena koja podrazumeva promenu proizvodne tehnologije i
društvenog poretka i drugo polje a to je čovekova pojedinačna svest koja se
mora menjati tako da sve manje shvata čoveka kao nešto što je odvojeno od
prirode što stoji nasuprot nje, a više kao deo prirode i prirodnih procesa,
čovek i priroda moraju krenuti u pravcu zajedničkog pomirenja.
Da li je ovo pomirenje
utopija?
Ovakva svest nije nešto novo
u ljudskoj istoriji, u svom već poznatom pismu predsedniku SAD-a poglavica
Sijetl kaže: „Zemlja ne pripada čoveku. Čovek pripada zemlji. Mi to znamo. Sve
je povezano kao krv koja ujedinjuje porodicu. Sve stvari su povezane. Čovek ne
tka tkivo života, mi smo samo jedna nit u tkanju. Šta god da čini tkanju čini i
sebi samom“.[3]
Kako možemo dostići ovakvu
svest?
Potencijali koje si kriju u
čoveku su ogromni, kroz istoriju oni su potiskivani i sputavani od strane
različitih struktura, religijskih, običajnih, ekonomskih. Da bi smo u
potpunosti ostvarili čovekove potencijale čovekova sloboda mora biti konstatno
uvećavana, ljudsko društvo se mora razvijati u pravcu što veće autonomije
pojedinaca i društvenih grupa. Lanci birokratije i tržišta moraju se zbaciti,
ako želimo da živimo u harmoniji sa prirodom čovek mora biti slobodan. U ovoj
slobodi i spontanosti ljudi se mogu samoorganizovati prema prirodnim ciklusima,
možemo stvoriti novu povezanost čoveka i prirode i ljudi među sobom, povezanost
koje će biti cilj sam po sebi sa ne sredstvo.
6. Literatura
1. Gorc A. (1982), Ekologija
i Politika, Prosveta, Beograd
2. Gidens E. (2007) Sociologija,
Ekonomski fakultet, Beograd