Autorka: Katarina Kecman
Pojam eutanazije jeste donekle oksimoronskog karaktera. On je izveden od starogrčkih izraza „eu“ (što bi se doslovno prevelo u vidu prideva ženskog roda - dobra) i „tanatos“ (u prevodu se tumači kao smrt, mada se može vezati i za aspekt boga smrti, onaj koji je suprotan nagonu erosa – nagona za život, dakle upravo nagon ka samouništenju). Helga Kuhze ističe da se eutanazija danas uglavnom shvata kao „milosrdna smrt“ tačnije kao „ubijanje iz sažaljenja“ (Kuhze, 2004: 424).
Upravo takva karakterizacija (ili klasifikacija) eutanaziju diferencira od ostalih oblika ubistva. Kroz istoriju stav prema ubistvu svog bitka, samoubistvu (a kroz problem samoubistva dolazimo i do problema eutanazije sa tačke etosa i morala) se menjao, te su mnogi filosofi imali različite poglede na ovaj problem (a setimo se da Kami u Mitu o Sizifu kaže da postoji samo jedan istinski ozbiljni problem u filosofiji, i da je to samoubistvo, a da sva ostala pitanja dolaze nakon razmatranja ovog (Kami, 2008: 101)). Filosofi Stare Helade su imali blaži stav prema dozvoljenosti samoubistva i eutanazije (npr. tako je Hipokrit u svojoj čuvenoj zakletvi konstruisao zapovest da neće dati smrtonosni lek, nikome ako ga ne zatraži, niti da će predložiti tako nešto, a Sokrat upravo kroz svoje ispijanje otrova teži moralnom i intelektualnom potvrđivanju svog identiteta i zbog toga „žrtvuje petla Asklepiju“), dok sledbenici hrišćanske misli ističu neprikosnovenu svetost svakog života te se opiru svakoj ideji da je samoubistvo opravdan čin. Sveti Avgustin, Toma Akvinski i filosof Kant su npr. bili izrazito protiv toga da je čoveku samoubistvo dozvoljeno, po njima (iako u Svetom pismu se zapravo ne nalazi doslovno takva zapovest) prekraćivanje svog života je upliv u Božije planove te takav čin i nije dozvoljen smrtnicima.
Sa druge strane filosofi poput Montenja, Spinoze, Hjuma, empiriste Džon Mila i pesnika Dona imaju drugačiji pristup, oni opravdavaju slobodu, individualni čovekov izbor, pa čak to bio i izbor na samoubistvo. Dirkem, opet, tvrdi da je samoubistvo društveni, a ne patološki fenomen, dok Kami negira to tvrđenje i razmatra ovaj problem kao odnos individualne misli i samog čina (Kami nam to ilustruje rečima da se „crv nalazi u čovekovom srcu, i da tu on i treba da se potraži“ (Kami, 2008: 102)). Ipak, kada je reč o problematici eutanazije (a gledano iz jednog ugla to jeste odluka na samoubiostvo, uz pomoć neke osobe, najčešće lekara), situacija je i danas puna paradoksa (što su sjajno primetili i Kuhze i Gregori Pens, ali i mnogi drugi bioetičari, filosofi, sociolozi i sl.). Problematika eutanazije upravo počiva na njenoj potencijalnoj etičkoj suprotnosti, naime dok sa jedne strane ona jeste milosrdni čin (ponekad je zdravstveno ili čak psihičko stanje određeno osobe na viskom stepenu degradacije, te je čak i nada u oporavak uzaludna, te eutanazija doista predstavlja milosrdni čin kojim se skraćuju patnje), ili čin kojim se iskazuje poslednja, najsušasvenija odluka jednog bića – odluka na sopstvenu smrt, sa druge strane eutanazija povlači i negativne asocijacije (G. E. Pens tako izdvaja posredne i neposredne argumente od kojih su neki: ideja da ubijanje jeste zlo, bez obzira na opravdanost, zatim moguće greške i zloupotrebe eutanazije (npr. korišćenje eutanazije kao opravdanja za zločine koje su nacisti izvršili), a zatim i ideju empirijske ili kognitivne, logičke, klizave nizbrdice (Pens, 2007: 196-219). Slučajevi Elizabet Bouvije ili Makafija su idealni primeri koliko je, čak i u vreme blisko nama danas, pravo na eutanaziju slojevit problem.
Helga Kuhze izdvaja tri ključna tipa eutanazije, dobrovoljnu, ne-dobrovoljnu i nedobrovoljnu (Kuhze, 2004: 426). Prvi tip jeste onaj kada pacijent daje svesnu saglasnost i zahteva pravo na eutanaziju, ili kada nam je odluka na eutanaziju poznata odranije kod određene osobe. Drugi tip jeste onaj slučaj kada se eutanazija primenjuje na osobi koja nije u stanju da bira između života i smrti, npr. kada je reč o tek rođenom detetu koje je beznadežno bolesno ili hendikepirano, i sl. Treći slučaj jeste onaj koji podrazumeva da se postupak eutanazije sprovodi na osobi koja nije u stanju da načini izbor, tj. da svoj pristanak, ili da povuče ranije dat pristanak. Ona takođe razgraničava eutanaziju na pozitivnu (aktivnu) i negativnu (pasivnu). Ovakva „tipologija“ slučajeva eutanazije ukazuje na njenu etičku krhost prilikom primenljivosti. Kao da postupak eutanazije otvara više neetičkih mogućnosti ljudskog delanja, umesto pozitivnih (tako npr. Pens kada govori o empirističkoj klizavoj nizbrdici poredi eutanaziju sa Pandorinom kutijom). Drugim rečima, eutanazija se veoma lako može upotrebiti u pogrešne svrhe (npr. poznat je lučaj lekara Majkl Svangoa koji je osuđen kao serijski ubica pošto je koristeći eutanaziju kao štit usmrtio više od 60 pacijenata (Pens, 2007: 208). A opet, ako postoji ijedno ljudsko delovanje koje u sebi ne sadrži mogućnost zloupotrebe ili iskvarenosti, onda ne postoji nikakvo ljudsko delovanje (setimo se one misli da jedan čovek ima potencijal da bude i pesnik i ubica, ili Aristotelove ideje da je vrlina sredina između dve mane). Na kraju krajeva, ako sledimo takvu misao, izbor na eutanaziju bi se morao sagledati najpre sa stanovišta individualnog načela, oslanjajući se najpre na slobodu izbora određene osobe. Kada je nekoj osobi telo uništeno, bilo usled bolesti ili nesreće, njena egzistencija postaje bol, patnja.
A svaka individua ima zasebnu izdržljivost, toleranciju na bol, nakon koje za nju nastaje proces mučenja. Slično je i sa duhom, psihom čoveka. Postoje bolesti (poput Alchajmerove, npr.) koje degradiraju čovekove sposobnosti i razaraju njegovo biće, njegovu srž. Bolesti koje nemaju lek. Borhes je jednom rekao da čovek lišen sećanja jeste sveden na nivo idiota. Njegov identitet je „unižen“, njegovo postojanje tada gubi oslonac. Kami ističe da umreti znači priznati da nas je život prevazišao i da ga nismo razumeli. On takođe tvrdi da je život i navika, a da umreti dorovoljno znači osloboditi se navike, upravo jer smo prepoznali besmislenost patnje. Eutanazija, dvosekli mač, ipak otvara mogućnost dostojanstvenog izlaza, napuštanja života. Smrt tada može omogućiti ljudima da, poput dostojanstvenih drevnih rimskih stoika, potvrde svoje negdašnje mesto u svetu i sa mirom, bezbolno, odu u sumrak.
Literatura:
1. Kuhze, Helga. 2004. Eutanazija, u: Piter Singer: Uvod u etiku, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, Novi Sad.
2. Kami, Alber. 2008. Mit o Sizifu, u: Albert Kami: Eseji, PAIDEIA, Beograd.
3. Pens, Gregori E. 2007. Klasični slučajevi iz medicinske etike, Službeni glasnik, Beograd.