Autor: Bogdan Car
Termin
pozna modernost se prema Gidensu definiše kao sadašnju fazu razvoja modernih
ustanova, obeleženu radikalizacijom i globalizacijom osnovnih svojstava
modernosti. Gidens tvrdi da je svet u kome sada živimo umnogome drugačiji od
bilo koje prethodne istorjiske epohe. Pojavni svet predstavlja skup lokalnih
aktivnosti u koju su uključeni pojedinci i njihove predstave o takoyvanom
“Umweltu” - sledeći Gofmanovu definiciju, kaže Gidens da je to predstava sveta
koje imaju pojedinci sačinjena od potencijalnih opasnosti i razloga za
uznemirenost, a sa kojim se pojedinci svakodnevno, rutinski susreću. Prema
njegovom misljenju, lokaliteti su nužno protkani udaljenim uticajima, i svi
pojedinci, aktivno, ali ne nužno svesno, selektivno prisvajaju elemente
udaljenih iskustava u svakodnevni život. Takodje, Gidens brani tezu da ovaj
proces nikako nije pasivan, fenomenom koji on naziva “efektom kolaža”. Uzmimo
za primer novine; iako novine imaju razne članke, prosečan čitalac se verovatno
ne zanima za sve pojedinosti iz svake oblasti, te će on, prema svom ukusu,
birati ne samo koje će članke čitati već i koje će novine odabrati, a time on
pravi aktivnu selekciju novinskog sadržaja.
Prihvatanje
ovog tipa informacija je praćeno izbegavanjem kognitivne disonance – preobilje
dostupnih informacija se smanjuje primenom rutinskih stavova koji isključuju
neprihvatljiva saznanja ili transformišu u oblik koji se slaže sa prethodno
utvrdjenim stavom. Sa druge strane, ovakav pristup novim informacijama, bez
preispitivanja, vodi u odredjen vid greške u mišljenju, jer je bez
preispitivanja, puno je predrasuda i stereotipova. To stvara ogromne tenzije i
probleme na nivou sopstva kod pojedinca, i najbitnije je ispitati te dileme
pojedinaca sa kojima se susreću koje pokušavaju da uzdrmaju koherenciju
narativa njihovog identiteta.
Oobjedinjavanje nasuprot rasparčavanju
Gidens kaže da koliko modernost
sjedinjuje ona i rasparčava. Od nivoa pojedinca do planetarnih sistema, sile
integracije se sudaraju sa silama razdora. U dimenzijama sopstva, pojam
objedinjavanja se odnosi na zaštitu i rekonstrukciju priče o samoidentitetu u
sudaru sa ogromnim promenama koje modernost sa sobom nosi. U ranijim epohama
nije bilo toliko strepnje u ljudima; odnosi poverenja su bili centralizovani i
lokalizovani na lične veze, uprkos nedostatku intimnosti.U ovakvom
“postradicionalnom svetu” kaže Gidens, opcije za ponašanje i otvorenost sveta
prema pojedincu drastično menjaju odnose, ali i stvaraju strepnju. Ipak, nije
ispravno tvrditi da svet otudjuje, jer su društveni sistemi narasli i odaljili
od pojedinca. Čak naprotiv, Gidens tvrdi da su se objedinjavajuće sile
pobrinule, da su nova iskustva lakše dostupna, i da udaljeni događaji mogu
postati jednako bliski kao i neposredno dostupni uticaji. (primer telefon)
Što se tiče rasparčavanja, Gidens se oslanja na Bergera i saradnike, koji
govore o uraznoličavanju konteksta interakcije. U modernim sredinama, pojedinci
prolaze kroz različite uloge, miljee i situacije, te se njihovo ponašanje mora
tim situacijama prilagoditi. Uzimajući u obzir Gofmana, Gidens kaže da
pojedinac izlazi iz jednog susreta u drugi i prilagođava predstavu samog sebe
zahtevima date situacije. Dakle, čovek ima onoliko sopstava koliko ima
divergentih oblika/konteksta interakcije. Međutim Gidens insistira da ovu
pojavu ne bi trebalo tretirati kao nužnost rasparčavanja i dezintegracije na
višestruka sopstva, jer raznolikost situacija može dovesti i do veće integracije
sopstva. Postoji nekoliko različitih tipova osoba, prema krutosti svojih
stavova; Prvi tip je rigidni tradicionalista, koji odbija svaki relativizam
konteksta; koristeći se terminom Eriha Froma, na suprotnoj strani ove
dimenzije, izgubljen u raznim kontekstima, nalazi se autoritarni konformista.
Ovakav tip osobe poštuje svaki kulturni obrazac i ispunjava sve što se od njega
očekuje, te ga j zgodno porediti sa mimikrijom kod životinja; lažno sopstvo
preovladava i prekriva izvorne činove razmišljanja.
Bespomoćnost nasuprot prisvajanju
Tvrdnja oko koje se svi teoretičari
slažu – da se pojedinac u ovom društvu oseća bespomoćno.Dok je u tradicionalnim
sistemima pojedinac imao kontrolu nad uticajima koji oblikuju njegov život, u
današnjem vremenu one prelaze u ruke drugih instanci. Marksov pojam otudjenja
služi pri ispitivanju ove dimenzije. Sa napretkom tehnologije i sredstava
proizvodnje, čovek prepušta vlastništvo nad životnim uslovima vladajućim
uticajima mašina. Ovakvo vidjenje, doduše u drugačijem obliku, se nalazi i kod
teoretičara masovnog društva, i to u smislu da što je moderni društveni sistem
ekstenzivniji to se pojedinac više oseća kao njegov zanemarljiv deo,
bespomoćan. Gidens se ovakvim tvrdnjama oštro protivi i kaže da su u ranijim,
predmodernim epohama, ljudi češće bili bespomoćniji, jer su živeli u manjim
grupama; samim tim, pojedinci su manje mogli da izvrše velike društvene
promene. Dva najvažnija uticaja u modernom društvu prema Gidensu jesu vremensko
prostorna udaljavanja i dekvalifikujući efekat apstraktnih sistema. Globalna
povezanost ruku pod ruku sa pojavom visokih rizika oduzimaju pojedincu
mogućnost da da ima potpunu kontrolu nad sopstvenim društvenim životom.
Literatura
Giddens Anthony, Modernity and Self-identity: Self and Society in the Late modern Age, Cambridge: Polity Press, 1991, deo IV poglavlja "Tribulations of the Self"