Autorka: Katarina Kecman
U modernom, savremenom društvu nipošto se ne može poreći da mediji imaju određeni uticaj na njega. Sa pojavom Holivuda i filmske industrije, a zatim i interneta, video igrica, mediji su doživeli ekspanziju svog domena i određenu transformaciju forme koja im je omogućila da prodru u apsolutno sve slojeve društva. Pitanje je samo kolika je snaga takvog uticaja, posebno kad je reč o prosocijalnom, kao i antisocijalnom ponašanju ljudi.
Da li mediji utiču na ponašanje, da li oni pospešuju agresiju ili altruizam u društvu? Činjenica da veliki broj psihologa još uvek ne može da pruži kompletan odgovor na ovo pitanje, demonstrira nam složenost ovog problema. Uzrok delimično može biti u tome što se decenijama insistiralo isključivo na metodi posmatranja, zatim eksperimenata, traženju uzročno-posledičnih faktora i metaanalizi, dok se popunjavanju upitnika i najjednostavnijem rešenju - intervjuu poklanjalo mnogo manje pažnje. Veoma je zanimljivo pitanje korelacije između medija i agresije. Neki istraživači su čak tvrdili da su nasilni filmovi i agresivno ponašanje povezani poput raka pluća i cigareta. Međutim, takvu tvrdnju je veoma teško dobro argumentovati primerima, nekad se npr. koristio primer Kjubrikovog filma „Paklena pomorandža“ koji je navodno poslužio kao inspiracija grupi engleskih mladića kada su odlučili da učine zločine podražavajući scene iz istoimenog filma. Ipak, iako se pojavio određeni skup ljudi koji je očigledno koristio film kao izgovor za počinjena nedela, moramo se setiti da veliki deo publike to nikad nije učinio. A dodatno se osvrnuvši na medijsku sliku koja je buknula poput požara obećavajući kontraverzne i pikantne scene, i to čak pre nego što je film projektovan u bioskopima, moramo se zapitati da nije samo prethodno konstruisana medijski negativna slika uslovila sud o dotičnom filmu, koncentrišući se samo na takve scene i ignorišući celokupan smisao priče. Imamo i druge primere kada su psiholozi nalazili tragove između nasilja na filmu i nasilja u pravom životu, poznat je npr. slučaj dva desetogodišnjaka koja su ubila dvogodišnjeg Džejmsa Baldžera, za njih se tvrdilo da su podražavali lutka ubicu Čakija iz filma „Dečja igra 3“, iako je jedina veza između filma i ubistva bila plava boja posuta po žrtvi, a kasnije se utvrdilo da jedan od dečaka uopšte nije ni gledao film. Ipak su mediji insistirali da je ovaj slučaj slika i prilika da nasilje na filmu odveć utiče na mlade umove.
Ovakvo i slično podražavanje nasilja je uzeto za verodostojan argument kod onih psihologa koji su tvrdili da se agresija prenosi kroz medije na društvo. Psiholozi su razvili tokom pedesetih godina prošlog veka sve ingenioznije labaratorijske eksperimente kojima su pokušali da ispitaju i objasne faktor nasilja u medijima. Sprovedene su različite metaanalize kako bi odgovarajuće hipoteze bile potvrđene. Jedna od poznatijih hipoteza je učenje po modelu (npr. ranije navedeni primeri podražavanja nasilja na filmu), zatim se javlja teorija o prenošenju uzbuđenja ( po ovoj teoriji rast adrenalina nakon gledanja filma utiče na neprikladno ponašanje, velika je zamerka toj teoriji što agresija za koju se smatra da je nastala podražavanjem retko se događa odmah nakon gledanja filma, dakle u onim trenucima dok je nivo adrenalina visok). Možda da bi se odgovorilo na ovu zamerku javila se i teorija o kognitivnom primoravanju, po njoj se smatra da nasilni filmovi uspostavljaju „scenario“ koji gledaoci mogu da ponove kasnije u dvosmislenim situacijama, ili čak samo da generišu agresivne misli. I tako dolazimo do ideje o desentizaciji. U suštini, to je ideja da prekomerno izlaganje nasilnim scenama kroz uticaj medija dovodi do efekta ravnodušja, naime, mi se navikavamo na takve prizore i postaju nam sve običniji i prihvatljiviji. Najveći broj istraživanja obavljenih kroz metaanalitičke metode jesu dali psiholozi poput Bušmana i Andersona, zatim Pajka i Komstoka, kao i Vuda i njegovih saradnika. Veliki broj hipoteza i studija je obuhvaćen njihovim radom (npr. zadivljujuće obiman rad vidimo kod Pakjka i Komstoka, broj studija koje su analizirane je 217, testirano je više od 1000 hipoteza, a utvrđerna korelacija između nasilja prikazanog na televiziji i antisocijalnog ponašanja u laboratoriji je 0, 14). Međutim, iako nam brojevi izgledaju impresivno, ipak metod metaanaliza nije u potpunosti pouzdan, jedan od glavnih razloga za to jeste što se istraživači oslanjaju na ranije objavljene publikacije uzoraka i gubi se objektivnost (ponekad se pretera sa brojkama). Često se događa da ekserimentalni istraživači (bar oni koji objavljuju sopstvene radove) dobiju rezultate koje očekuju, da se statistika hiperbolizuje, makar i nenamerno (npr. po jednom istraživanju crtani filmovi i fantaziske emisije imaju najveći koeficient nasilja, dok kriminalistički filmovi su na lestvici-dve niže, nepouzdanost se javlja zbog „vrsta agresije“ koja se prikazuje, jurnjava i rasprave u crtaćima se statistički vrednuju koliko i pucnjava u kriminalističkim i akcionim filmovima).
Ako pogledamo metode upitnika možemo primetiti da i pored toga što su zaključci koje iz njih izvodimo manje dvosmisleni, ipak postoje nedostaci istih. Iako se pažnja usmerava ka samim medijima umesto što se posmatraju sastavljene scene iz filmova, opet se javlja pitanje kako klasifikovati tipove agresije koji se javljaju u njima. To su vešto uočili Grajms i Bregen kada su rekli da postoji onoliko definicija agresivnog ponašanja koliko ima i istraživača u medijima. Poslednja, nešto skorija (tačnije tek tokom prethodne dve decenije se insistira na njoj) metoda je možda i najefikasnija, kvalitativna metoda-metod intervjua. Dejvid Morison je intervjuisao decu i odrasle i izveo zaključak da ljudi svoj sud o nasilju donose na osnovu toga da li je ono zaista opravdano, kao i da li je ubedljivo. Dakle ova metoda konačno uključuje i narativni kontekst u analizu agresije. Postoje i oni istraživači koji su pokušali da sumiraju celokupne analize i zaključke do sada (npr. Savage and Jansi), i oni zaključuju da nijedno istraživanje do sada) uzeto samostalno za sebe i sa isključivo racionalne tačke posmatranja) nije dovoljno adekvatno. Oni ne kažu da ne postoji veza između nasilja u medijima i agresije, već je najverovatnije metodologija kojom pokušavamo da je prikažemo pogrešna. Pored toga ostali faktori koji funkcionišu u društvenom sistemu umeju da budu od mnogo većeg uticaja na pojavu agresije od samih medija. Jedno od čestih pitanja je da li mediji mogu od nas da načine bolje osobe? Postoji mnoštvo obrazovnih emisija, dokumentaraca, školskih programa sa prosocijalnim sadržajem i ne možemo poreći njihov doprinos. Ali istovremeno ne možemo ni sa sigurnošću utvrditi da takvi sadržaji mogu drastično uticati na psihologiju pojedinca. Imamo studije koje kažu da prosocijalni uticaji duže traju od antisocijalnih, mada postoje i one koje govore protiv te tvrdnje. Zanimljivo je i to pitanje sa tačke gledišta teorije o katarzi-npr. deca koja su igrala nenasilne igrice su izjavila da su više frustirana nego deca koja su igrala igrice sa nasilnim sadržajem, da li to znači da su potrebni i agresivni i altruistički sadržaji u medijima? Naravno da će ustanove koje teže oblikovanju socijalno i psihološki stabilnih individua podržati prosocijalne programe i staviti akcenat na njih, ali to nam ne kazuje u kojoj meri takvi programi utiču na društvo. Iako bi zaključak tek trebalo da se donese nakon još mnogo rada na ovom složenom pitanju, sa sigurnošću možemo tvrditi da putem medija se bar može podići nivo svesti o socijalnim pitanjima.
Literatura:
Džajls, D. 2011. Psihologija medija, Klio, Beograd.