Autorka: Tamara Zavođa
U ovom eseju ću pokušati da opišem funkciju ritula, kao i da postavim
problem odnosa rituala i mita. Sama tema koja mi je zadata je isuviše opširna
da bih uspela da obuhvatim sve što može da se analizira. Koristeći literature odlučila
sam da se fokusiram na ova dva apekta rituala, smatrajući da su oni najbitniji
za razumevanje samog pojma rituala. U ovom radu ću se potruditi da dam svoje
viđenje ovog pojma. Da bih mogla da analiziram te aspekte moram da definišem
ritual kao samostalan čin.
U izabranoj literaturi sam naišla na definiciju prema Edmundu Lič-u:
''Ritual je simbolički iskaz koji
'govori' nešto o pojedincima koji su uključeni u delovanje''.
Iz ove definicije možemo da zaključimo da su rituali pretežno društvenog
karaktera. Većina njih se izvodi u zajednici, sa velikim brojem učesnika, npr.
Dodole i prizivanje kiše. Neosporno je da mogu postojati i rituali koji su
manje društvenog karaktera, i koji su vezani isključivo za jednog pojedinca, npr. rituali
inicijacije ili pojedini obredi prelaza. Reč 'govori' koja je u definiciji, me
navodi da razmislim šta zapravo ritual može da nam kaže o pojedincu ili grupi
koja ga izvodi. Ritual koji se izvodi može da bude pokazatelj verovanja
pojedinca ili grupe, nećete videti hrišćanina da izvodi plemenski ritual
dozivanja kiše. Pre svega ono na šta nam ukazuje učešće u ritualu je iskaz
vere, jer da nema vere ne bi se ni izvodio ritual.
Sada ću se fokusirati na funkciju rituala. Funkcija rituala može biti
ujedinjujuća, objašnjavajuća, potvrđujuća i simbolička.
Ujedinjujuća-ljudi zajedno učestvuju u ritualu, on ih spaja. Rituali su se
koristili da bi učvrstili društvenu strukturu neke zajednice. Ljudi koji
veruju, koji služe zajedno, ostaju zajedno.
Ako su se neki rituali zaista izvodili samo kao način da se ujedini društvo
da li to može da dovede u pitanje religiozni intregritet osobe koja je zadužena
za izvođenje tog rituala, pa čak i samog rituala? To je pitanje koje mi se
javilo kada sam iščitavala obaveznu literatura i za neke druge predmete i za
ovaj. Smatram da bi se moglo reći da ritual onda i nije samo iskaz religijske
pripadnosti. Međutim ljudi koji učestvuju u njemu ne znaju njegovu namenu, za
njih je on isključivo verske prirode. U takavoj situaciji se može dodati i
jedna od funkcija religije, koja takođe ima funkciju ujedinjenja ljudi. Kada se
sve to uzme u obzir, zaključujem da integritet samog rituala nije ugrožen,
funkcija ujedinjenja se nalazi i u samoj religiji, a pri tom za učesnike u
njemu ritual ima isključivo religiozni karakter. Ovde se javlja još jedan
problem, da li ritual treba proučacavati iz perspektive učesnika ili sa strane
posmatrača? Međutim to je potupno drugačiji problem od onoga čime sam ja
odlučila da se bavim u ovom radu, pa neću dalje pisati o tome.
Objašnjavajuća - ritual se koristio kao odgovor na nejasne i teško
prihvatljive situacije. Ritual ima tu moć da unosi poredak u nered, kod rituala
nikada ne sme biti izneneđenja, sve mora da se odvija u savršenom redu, onako
kako je osmišljeno.
Iz ranije čitane literature mi je poznato da su rituali korišćeni i kao
objašnjenje teško razumljivih situacija. Kada bi se desilo nešto neočekivano,
ili se dešava nešto dobro iznova i iznova, ritual je često korišćen kao
jednostavno objašnjenje takvog ishoda. Malinovski je pisao o ritualu pecanja,
on je služio kao racionalizacija tako dobrog ulova svaki put, međutim empirijsko rešenje je bilo to
da je laguna u kojoj se peca jednostavno
dobro nastanjena ribom. Razmišljajući o ovoj funkciji rituala, navodim se na
pomisao da rituali nisu isključivo reigijskog karaktera. U ovom konkretnom
primeru, ritual mi pre deluje kao magijski nego religijski.
Potvrđujuća - kao što sam već gore navela ritual se izvodi u skladu sa
verom. Izvođenje određenog rituala koji pripada nekoj veri ili religiji se može
videti kao potvrda, javna izjava vere i pripadnosti toj religiji.
Kako bih objasnila ovu funkciju uzeću Hrišćanstvo kao primer. Da li je u
pitanju krštenje deteta, venčanje u crkvi pred Bogom, molitva ili prost čin
pravljenja krsta u vazduhu sa tri prsta, sasvim je svejdno, svaki ovaj čin
odiše potvrdom ''Ja sam hrišćanin''. Svi ovi činovi su standardizovani
postupci, koji su usađeni u vaspitanje svakog hrišćanina, pa su oni malte ne
mehanički. Pitanje je da li se ovi postupci svaki put izvode kao potvrda vere
ili kao naučeno ponašanje. Međutim ne bi moglo da se kaže da je samo naučeno
ponašanje, nije možda čak ni toliko važno da li onaj koji radi postupak smatra
to kao izjavu vere ili ne, važninje je kako se on predstavlja društvu. Iako on
ne smatra nužno molitvu izjavom vere, drugim vernicima se on predstavlja kao
jedan od njih, ili ako se prekrsti pred crkvom, drugi ljudi ga vide kao
vernika.
Simbolička-rituali se mogu smatrati i simboličkim iskazom neke
tradicionalne priče ili mita. Takođe može na simbolički način da podseti ljude
na prošlost, na onako kako je bilo i kako i dalje treba da bude.
Opet ću se delimično pozvati na Hrišćanstvo, mada nisam sigurna da li bi se
to moglo toliko povezati sa time. Ritual krštenja izgleda tako što se dete ili
čovek potopi, potpuno ili delimično (mada je sada više u upotrebi prskanje
vodom) u svetu vodu. To se može protumačiti kao simbol Hristovog krštenja u
reci Jordan. Kao i na primer paljenje badnjaka za Božić. Kulišić smatra da ovaj
ritual ima u korenima verovanje da određeno drveće, kao što su hrast, cer ili
lijeska, poseduju mistične moći. Ljudi su verovali da će sečenjem, paljenjem,
ljubljenjem i jedenjem hrane sa badnjaka preneti tu mističnu moć na sebe, koja
će im omogućiti blagostanje i plodnost u narednom periodu života. Danas retko
da ko veruje u to, ili se pridržava toga, ali ipak svi pale badnjak. Taj ritual
je ostao kao nešto iz istorije i verovanja u prošlosti. Što se tiče
dramatizacije, da se tako izrazim, mitova u rituale, o tome bih mogla da kažem
samo to da je često da se mitovi izvode u formi rituala kako bi podsetili ljude
na mitologiju koja čini njihovu veru, istoriju i narod. Postavlja se pitanje da
li je mit prethodio ritualu, ili se mit oformio na osnovu nekog rituala? To je
problem na koji ću da se fokusiram sada, kao na drugi aspekt rituala i drugi
deo moga rada.
Robertson Smit se bavio definisanjem odnosa mita i rituala. On je smatrao
da je važnije proučavati rituale, jer je važnije ono što se radi od onoga u šta
se veruje, a to su mitovi.
''U onoj meri u kojoj se mitovi sastoje od objašnjenja
rituala, njihovo značenje je potpuno sekundarno, i sa sigurnošću može da se
kaže da je gotovo u svakom slučaju mit izveden iz rituala, a ne ritual iz mita;
jer ritual je bio fiksiran, a mit promenljiv, ritual je obavezan, a svakom
pojedincu je ostavljeno da izabere da li će verovati u mit ili ne.'' –
Robertson Smit
Smit je smatrao da je ritual važniji za proučavanje primitivne religija,
iako se slažem sa njim da je važnije šta ljudi rade od onoga u šta veruju, ja
lično smatram da je podjednako važno baviti se mitovima isto toliko koliko i
ritualima. Mnogi antroplolozi su se bavili ovim odnosom, neuspevajući da dođu
do nekog konačnog rešenja. Ako mitove uzmemo kao priče o postanku neke
religije, a ritual, kao što sam na
početku navela, kao simbolički iskaz koji govori o pojedincima koji u njemu
učestvuju, možemo da dođemo do zaključka
da je možda ipak mit prethodio ritualu. No, da bi taj zaključak bio tačan obe
pretpostavke moraju da budu tačne. Ritual sam već definisala. Definicija mita
po Vukomanoviću glasi:
''Mitovi predstavljuju simboličke stavove o značenju i smislu života u
ovome svetu.''
Dakle ako kao polaznu definiciju uzmemo upravo ovu koju sam sad navela, ne
možemo doći do zaključka da mit prethodi ritualu. Iako bih sada mogla da
nabrajam više primera koji dokazuju te da je ritual prvi, te mit, smatram da je
to nepotrebno. Dilema šta je prvo, ne mora ni biti rešena, važno je shvatiti u
kom su odnosu mit i ritual. Jedan primer iz literature mi je pokazao da je
moguće da mit i ritual mogu biti u kontradikciji. Mitologija Meksika govori o
velikoj neprijateljskoj mržnji između božanstava Kecakoalt i Teskatiploke,
međutim u manuskriptu Burbonski kodeks stoji
zapis o njihovom ritualnom plesu, i savršenoj harmoniji prilikom stvaranja
sveta. I pored toga, obično se za mitove i rituale smatra da se savršeno
dopunjuju, da jedan ne može postojati bez drugoga. Ritual može biti scenski
prikaz mita, isto tako mit može biti objašnjenje rituala. Uzimajući to u obzir,
mit i ritual ne treba proučavati kao odvojene pojave, iako one jesu samostalne
same po sebi. Proučavajući ih zajedno dobija se jedna šira slika i jedno
valjanije objašnjenje oba fenomena.
Proučavanjem, ili bolje rečeno analiziranjem nekih od osonovnih funkcija
rituala, kao i odnosa mita i rituala, uvidela sam da su rituali, običaji i
verovanja važni delovi svakog pojedinca, svake vere, i svakog naroda. Baveći se
proučavanjem nekog naroda a ne zalaziti u njegove običaje može dati pogrešne
zaključe i slike o tom narodu. U ritualima se krije suština svega što čovek
radi i zbog čega to radi.
Literatura:
Bošković, Aleksandar. 2006. Mit, politika, ideologija: ogledi iz komparativne antropologije. Beograd: Institut društvenih nauka.
Sinani, Danijel. 2013. Demoni i rituali. Beograd: Srpski geneaološki centar - Odeljenje za etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta.
Vukomanović, Milan. 2004. Relgija. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.