Autorka: Lidija Kilibarda
Obred prelaza, prvi je definisao francuski antropolog Arnold van Genep, u svom
delu Les rites de passage, iz 1909. godine.
Prema njegovoj viziji obreda prelaza, on se sastoji iz tri ritualne faze: separacije
(odvajanja), liminalne faze, i agregacije (spajanja). Prva faza, separacija, se
označava kao prelaz inicijanta iz svakidašnjeg stanja A, u nesvakidašnje stanje B. Druga,
liminalna faza je nesvakidašnje stanje inicijanta, i ona može trajati nekoliko trenutaka
ili se protezati mesecima i godinama. Konačno, u trećoj fazi, inicijant se vraća
iz stanja B u stanje A, i pridružuje se svojoj novoj ulozi.[1]
Predmet ove analize biće čin pristupanja religijskom redu, prikazan u svetlu
obreda prelaza. U ovom radu ću se fokusirati na primer Isusovih malih sestara, jednog
od preko 2000 različitih redova u Katoličkoj
crkvi. Njihova različitost se očituje u distinkciji
njihovih osnivača, od kojih su velika većina
proglašeni svetima, kao i razlika u tipicima, jer svaki od tih redova
ima poseban tipik.
Izlaganje građe
Mala sestra Magdalena, rođena u Francuskoj krajem 19.-og veka (1898.), osnovala je sestrinstvo
po uzoru na malog brata Šarla de Fuko-a, koji je bio preobraćenik
i od oficira grubijana prihvatio život u siromaštvu
u pustinji Sahari, među plemenom Tuarega. To joj je uz velika odricanja duševne
muke, neuspehe, ali i velike molitve uspelo nakon 20 godina. Magdalena je živela
u duševnim tegobama zbog poraza u svojim namerama da nađe jednomislene
osobe koje bi zajedno sa njom učestvovale u njenim zamislima: širenje
hrišćanstva među nehrišćanskim narodima, ali na način
koji je ispunjen ljubavlju, razumevanjem, tolerancijom, pomoći u
svakom obliku i trpljenjem sa osobama u čijoj
blizini žive.
Živeći prvih
5 godina sama, sa saharskim nomadima, delila je sa njima sve. I u tom periodu spoznala je da njena zamisao treba
da zaživi na svim kontinentima. I došlo
je vreme da sve veći broj žena vernica ostavi svoj svakodnevni život i pridruži se sestri Magdaleni u ostvarivanju zamisli čija
je prva i najveća vrednost ljubav prema bližnjemu
bez obzira na boju kože, socijalni status i veroispovest. Svoje male zajednice osnovale
su na svim kontinetima, tako da je njih za sada, oko 1250 raspoređeno
u 67 zemalja sveta. Ono što
pobuđuje najveću pažnju je činjenica da svoje zajednice baziraju uvek u sredinama koje su socijalno
ugrožene, obespravljene i u kojima su ljudi u svakom pogledu ‘maleni’.
Mnoge od ovih sestara su visoko obrazovane, sa doktoratima, magistratima i ostalim
stručnim i intelektualnim titulama, ali pri zapošljavanju
prihvataju se najnižih poslova u fabričkim
pogonima, kao spremačice, najamne radnice
na njivama, rade u cirkusu, putuju sa romskim čergama kao i beduinskim karavanima, čak
su i dobrovoljno živele
u libanskom zatvoru, deleći sudbinu zatvorenica. Na prostorima bivše Jugoslavije,
male sestre žive
u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji (Beograd i Vojvodina).
Ovde možemo uočiti
razliku između svakidašnje životne borbe gde se uočavaju slučajevi grabežljivosti,
otimanja, uživanja u bogatstvu, prevare i sve ono čime se ljudi služe, jednom
rečju opšti grabež za bolje sutra. Suprotno tome, postoje osobe koje ostavljaju
mirne duše materijalno bogatsvo, blagostanje i komfor da bi se pridružile onima
koji žive u siromaštvu, beznađu i bezverju.
I same prihvataju takav način života unoseći u njega snagu svoje vere i optimizma. Na taj način svojim primerom pokazuju okolini da život ima i razlog i smisao.
Analiza
Imala sam zadovoljstvo i privilegiju da
upoznam tri male sestre koje žive u Beogradu. Dve su Francuskinje, a treća je
Švajcarkinja.
U razgovoru sa njima saznala sam da sve tri potiču iz porodica koje su praktikovale verski
život i običaje tako da su od malih nogu živele u duhu hrišćanstva. Kroz godine odrastanja njihova vera
je sazrevala zajedno sa željom da svoj život usaglase sa jevanđeoskim savetima koji su često puta u neskladu sa razumom, a samim tim običnim ljudima teško prihvatljivi. Ali za takav poduhvat potrebno
je mnogo snage, želje i odlučnosti koje su dobijale kroz molitvu.
Najstarija od njih došla je u Beograd sredinom 60-ih godina kao
student primenjenih umetnosti, sa veoma malo sredstava za život, bez poznanstava i znanja jezika. Sve što je posedovala je bila čvrsta vera i pouzdanje u Boga koja joj je pomogla da se
snađe u jednom zatvorenom
komunističkom društvu. Tako je utrt put za njihov boravak u
Beogradu, gde i dan
danas žive u skromnoj
kućici koja je uvek
i svakome otvorena. Njihov život se odvija u materijalnom siromaštvu, ali u velikom duhovnom bogatsvu koje
svakog uzdiže, hrabri i podstiče na optimizam
deleći sudbinu običnih ljudi. Navešću jedan od primera: 1999. godine kada je
počelo bombardovanje
od strane NATO pakta, iako su imale mogućnost odlaska iz Srbije na sigurniji teren,
ostale su u Beogradu pokazavši na taj način solidarnost
deleći naše trpljenje i strahove. Još jedan od očiglednih znakova
solidarnosti sa ‘običnim’ ljudima jeste izgled njihove uniforme: suknje su od plavog teksas platna,
gde plava boja označava radničke kombinezone,
takođe imaju trouglaste
marame vezane iza ušiju po ugledu na žene radnice.
Imajući u vidu ovo što sam ukratko opisala, nije teško zaključiti da je potrebno mnogo toga promeniti u
svom životu da bi se
dostigao ovakav način življenja i davanja sebe.
Faza separacije
Mt 19, 21
"Ako želiš biti savršen, hajde prodaj što imaš i podaj novac siromasima, pa ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i sledi me!"
Glavni razlog za odstupanje od postojećeg stanja kod svake od ovih osoba jeste gore
navedeni citat iz svetog Jevanđelja po Mateju. Ovakav poziv sam po sebi zahteva promenu života, usuđujem se reći i karaktera osobe.
Kad se osoba odluči za takav način života pristupa zajednici gde dobija prve
informacije i pouke o načinu života cele zajednice uključujući dublje upoznavanje sa Svetim pismom, drugim
rečima upoznajući Boga na jedan prisniji način. Vremenski period ovih poučavanja je 2-3 godine u zavisnosti od redovničke zajednice.
Liminalna faza
Drugi deo pouka odvija se u novicijatu.
Novicijat je razdoblje obuke i pripeme novaka,
budućih redovnika pre polaganja zaveta, kako bi se razabralo da li su pozvani na
redovnički život. To je ujedno i naziv ustanove u kojoj borave. Tokom novicijata,
novak često nosi odeću koja se razlikuje od svetovne odeće, ali još nema trajne
obaveze. Novicijat traje 2-3 godine i novake se na ozbiljniji način priprema uz
duhovne vežbe, sudelovanje u sakramentima. Svaki od novaka je slobodan da napusti
novicijat, ukoliko shvati da nije dorastao takvom načinu života i da neće moći da ispuni zahteve koji se pred
njega postavljaju. Po isteku novicijata kandidat se zavetuje na čistoću (duhovnu
i telesnu), poslušnost i siromaštvo. Ovi prvi zaveti su ograničeni na godinu dana
i obnavljaju se svake godine. Ovim zavetima novak postaje ravnopravam član zajednice.
Faza agregacije
Novaci na jedan ceremonijalan način polažu zavete ležeći na podu, kao simbol potpune predanosti u prisustvu članova svoje zajednice, sveštenika i pozvanih gostiju. Na taj način novak postaje
punopravni clan zajednice za koju se opredelio.
To podrazumeva prihvatanje svih obaveza, discipline i ispunjenje svega onoga što pravila te zajednice nalažu. Uvek i na prvom mestu jeste molitva, zajednička i lična. Članovi zajednice
najmanje jedanput godišnje imaju duhovne vežbe, gde u tišini mole, razmatraju
i slušaju duhovna predavanja. Na taj načinse obnavljaju duhovno i crpe snagu za dalje ispunjenje svog života u okviru zajednice.
Ovo objašnjenje važi za sve redove u Katoličkoj crkvi, a dalji način življenja zavisi od različitih postulata svake od tih zajednica. Isusove
male sestre za svoje poslanje daju sledeće objašnjenje: "Prisutnost,besplatnost,prijateljstvo,
gostoprimstvo,dragocenosti su bitne za naše zvanje i poslanje. Želimo biti kao "kvasac
u testu", biti mali znak nežnosti Božje, zraka svetlosti i nade usled trpljenja,
u molitvi, zagrliti i biti svet pred Bogom. "Jer Bog je tako ljubio svet da je poslao
Sina svoga Jedinorođenoga.." [2]
Zaključak
Osnivač zajednice, mala sestra Magdalena, savetovala je svoje sestre da se ne izdvajaju iz ljudskog društva, već da poput Isusa budu deo tog društva kao čovek i hrišćanin, a potom kao redovnice.
Često u pojedinim zajednicama žive sestre, koje su
različitog porekla, boje kože, kulture, socijalnog statusa, ali sa jednim jedinstvenim ciljem uzajamno, bezgranično prihvatanje i sveopšte prihvatanje u ozračju Hristovih saveta " Ljubite se među sobom kao što sam ja vas ljubio". Važno je napomenuti da male sestre ni na koji način ne propovedaju i ne propagiraju, već svedoče svojim životom kakav treba da bude odnos među ljudima. U tom kontekstu su veoma bliske ostalim verskim
zajednicama i u svetu su poznati kao pobornice ekumenizma.
Pošto su naše ljudske sposobnosti ograničene, pa nas često u slučaju neuspeha hvata malodušost, nemoć i depresija.. toga kao ljudska bića nisu pošteđene ni male sestre. Zato je
u njihovom životu primarna
molitva i snaga koja iz nje proističe.
"Euharistija, srce našeg života, srce istorije, srce sveta, srce
je našeg poslanja. Tu mi crpimo snagu i razlog našeg postojanja. Dok svakodnevno
molimo pred izloženim Presvetim u tišini želimo da se ta molitva produži u svakodnevnici."[3]
Kao što smo već mogli da uočimo, model korišćen za analizu ovog rada je klasičan obred prelaza uzet iz knjige Edmunda Liča "Kultura i komunikacija". Obred prelaza je zapravo čest društveni fenomen, a iz izloženog u ovom radu mogli smo da uočimo i razgraničimo njegove faze na primeru iniciranja u jednu versku zajednicu. Takođe smo saznali po nešto i o redu Isusovih malih sestara, njihovom načinu života i nesebičnosti darovanja sebe ljudima.
Literatura:
Lič, Edmund. 1983. Kultura i komunikacija, Beograd: Prosveta.
Biblija, Novi Zavet