Autorka: Jovana Zafirović
Uvod
Sredinom XX
veka, sociološka teorija uviđa potrebu za novim pristupom koji će nadomestiti
tada postojeći jaz između teorije i empirijskog istraživanja. Blumer je bio
među prvima koji su istakli taj jaz i njegova kritika se pre svega odnosila na
operacionalizam koji je tada bio dominantan, i na brojne empirijske studije
koje nije usmeravala nikakva teorija. U želji da se taj jaz prevaziđe, Blumer je
smatrao da je potrebna aktivna povezanost teorije i empirijskih istraživanja
kako bi se društvena stvarnost mogla na
bolji način objasniti.
U čitavom tom sporu, odgovor se pronalazi u
izgradnji novog pristupa koji će omogućiti aktivan odnos istraživača sa predmetom
istraživanja. Tako dolazi do konkretizacije kvalitativnog pristupa u
sociologiji koji pojedinca „vraća u sliku“ i insistira na razumevanju njegovog
ponašanja. Kvalitativan pristup nam omogućava kontekstualizaciju proučavanih
društvenih pojava i promena. On pruža specifičan način pristupanja problemu,
koji nadomešćuje nedostatke kvantitativnog pristupa.
U ovom radu se skiciraju osnovne karakteristike
kvalitativnog pristupa u nameri da se razjasni njegov nastanak i razvoj.
Ukazuje se na značaj novih pojmova koji su proizašli iz kritike dotadašnje
sociologije za razvoj kvalitativne metodologije. Predstavljena je teorijska
osnova kvalitativnog pristupa, a zatim i njegova metodološka konkretizacija.
Takođe, preciznije su određene prednosti kvalitativnog pristupa i načini na
koji on dopunjuje kvantitivan pristup. Premda su često ove dve orijentacije
suprotstavljene, autorka teksta smatra da bi isključivi metodološki purizam
stao na put saznajnom razvoju sociologije.
Teorijska osnova kvalitativnog pristupa
U
sociologiji se sredinom XX veka javlja potreba za humanističkim pristupom.
Pozitivističko shvatanje nauke koje je okarakterisano kao usko, bilo je
nedovoljno za razumevanje i objašnjavanje društvenih pojava. Mnogi teoretičari,
nezadovoljni stanjem u kojem se nalazila sociologija, ističu zahtev za novom
orijentacijom koja će proširiti shvatanje nauke, okrećući je ka čoveku kao
glavnom akteru društva. Pod humanističkom sociologijom podrazumevalo se mnogo
različitih shvatanja. Želja za povratkom „ljudske perspektive“ u sociologiju,
podstakla je mnoge teoretičare da razvijaju brojne nove pojmove koji će
doprineti poboljšanju sociološke nauke. Među prvima, Blumer je u svom govoru na
godišnjem sastanku Američkog sociološkog društva 1953. istakao odsustvo
postojanja aktivnog odnosa teorije i istraživanja kao jedan od najvećih problema
sociološke teorije. Ukazujući na nepovezanost brojnih podataka dobijenih u
istraživanjima, Blumer je smatrao da istraživanja mora usmeravati teorijska
misao kako bi se omogućila sinteza podataka (Blumer, 1953: 7). Smatrajući da su
formalni pojmovi kojima se koristi sociološka teorija odveć kruti za
istraživanje društvene stvarnosti, uveo je novi termin - „osetljivi pojmovi“,
koji bi svojom elastičnošću doprineli stvaranju celovite slike društva.
Osetljivi
pojmovi zapravo „daju korisniku opšti osećaj reference i predstavljaju vodič u
pristupanju empirijskim instancama“ (Blumer, 1953: 7). Poput Blumera, brojni
teoretičari uviđaju potrebu za stvaranjem novih pojmova koji će više odgovarati
prirodi društvene stvarnosti. Jedan od njih je i Robert Merton, koji uvodi
pojam „iznenađenja“ odnosno „neplaniranog, neanticipiranog podatka koji samo
istraživanje može uputiti u potpuno novim pravcima“ (Bogdanović, 1993: 145).
Takođe „sociološka imaginacija“ Rajta Milsa predstavlja jedan od pojmova koji
služe poboljšanju metoda u sociološkoj nauci. On je označava kao „kvalitet duha
koji bi im [ljudima][1]
pomogao da se obaveštenjima koriste i da razum razvijaju kako bi došli do
lucidne, obuhvatne, sažete predstave o tome šta se u svetu zbiva i o tome šta
se, po svoj prilici, i u njima samima zbiva“ (Mils, 1964: 9). Sociološka
imaginacija predstavlja sposobnost da se
čitava istorija shvati kroz unutrašnje iskustvo pojedinaca i njihove spoljne
životne karijere (Mils, 1964: 9). Kritikujući ekstremni empirizam koji
„insistira samo na jednom aspektu“ (Mils, 1964: 61) i koji takođe insistira na
specijalizovanoj podeli istraživačkih uloga, Mils smatra da je potrebno
raskrstiti sa tim uskim shvatanjem sociološke nauke koje se zasniva na
filozofiji prirodnih nauka. Iako nije protivnik statističkih i matematičkih
metoda u proučavanju društva, on smatra da „ni jedan metod, kao metod, ne treba
da bude korišćen u cilju ograničavanja problema koje uzimamo u proučavanje, ako
ni zbog čega drugog a ono zbog toga što najinteresantniji i najteži aspekti metoda obično počinju tamo gde se
ustaljena tehnika ne može primeniti“ (Mils, 1964: 85). On ne vidi razlog u ne
primeni statističkih metoda, ali smatra da takav model ne treba prihvatiti kao
„neki nesumnjivi kanon“ (Mils, 1964: 86). Pored kritike naivnog empirizma, ovi
teoretičari se protive i komercijalizmu u nauci, smatrajući da on ugrožava
stvaralački aspekt nauke jer je podvrgava strogim formalnim procedurama. U
svakom slučaju, ponovno promišljanje kategorijalnog aparata sociologije
doprinelo je prevazilaženju nedostataka teorije i omogućilo razvijanje novih
kvalitativnih metoda koji će ubrzo postati sastavni deo metodologije
socioloških istraživanja.
Metodološka konkretizacija kvalitativnog pristupa
Ova shvatanja su istakla nepovezanost teorijske misli
i istraživačkog rada, a neka od njih su rešenje pronašla u kvalitativnom
pristupu u proučavanju čoveka i društva. Ovo je doprinelo razvajanju novih
metoda u sociologiji koji su se zasnivali na konkretnoj društvenoj stvarnosti i
na taj način omogućilo unutrašnji uvid u razumevanje pojava. Nastanak novih
metoda nije istovremeno značilo i odbacivanje starih, već naprotiv, njihovo
usklađivanje i povezivanje. Tako Glaser i Štraus smatraju da odabir pristupa
zavisi od „okolnosti istraživanja, od interesovanja i obuke istraživača, kao i
od vrste materijala koje su mu potrebne za teoriju“ (Glasser and Strauss, 1967:
18). Insistiranje na kvalitetu pojedinačnog iskustva i na činjenici da je
istraživač takođe deo društvenog sveta, ukazalo je na potrebu za otkrivanjem
skrivenih iskustava koja su najkorisnija za razumevanje interakcija ljudi.
Stoga, istraživač postaje bitan element kvalitativnog pristupa, u kojem njegova
interpretacija, imaginacija i sposobnost uživljavanja u proučavane situacije
postaju ključne za rezultate istraživanja. U osnovi kvalitativnog pristupa
stoji naglasak na terenskom radu, pa se kao jedan od metoda ističe učesničko
posmatranje koje uključuje „aktualno učešće istraživača u društvenom životu
sredine koju proučava“ (Bogdanović, 1993:
148). Pored ovog metoda, ističe se i „(..) dubinsko intervjuisanje, potpuno
učešće u aktivnosti koja se proučava, terenski rad, itd. koje istraživaču
omogućuju da stekne neposredno znanje o empirijskom svetu koji proučava“
(navedeno prema M. Bogdanović, 1993: 148). Korišćenjem ovih metoda omogućeno je
iscrpnije opisivanje i objašnjavanje složene društvene stvarnosti. Upravo aktivno
učešće istraživača u samom istraživanju omogućava povezivanje teorijske misli i
istraživanja i na taj način nadomešćuje njihov jaz koji je bio predmet brojnih
kritika. Podatke dobijene kvalitativnom analizom istraživač lakše povezuje u
smislene celine, na taj način održavajući celovitost i složenost proučavane
pojave.
Ubrzo se javlja i zahtev za „metodološkim
uopštavanjem iskustava stečenih u primeni kvalitativnog pristupa kako bi
njihovo prenošenje i usvajanje bilo olakšano“ ( Bogdanović, 1993: 149). Želja
za zadržavanjem objektivnog i sistematskog naučnog saznanja podstakla je neke
teoretičare da utvrde postupke kvalitativne analize kako bi ona odgovarala
principima naučnog saznanja. Te postupke su utvrdili Barton i Lazarsfeld,
izdvajajući pet osnovnih procedura. (1) Prvi postupak se odnosio na analizu
pojedinačnih posmatranja. (2) Drugi se odnosio na konstrukciju opisanih sistema
(ovaj postupak se sastojao od preliminarnih klasifikacija, sistematskih
tiplogija i parcijalnih sistematizacija). Kao treći (3) postupak Barton i
Lazarsfeld ističu povezivanje nekoliko promenljivih i utvrđivanje odnosa između
njih. (4) Sledeći postupak su nazvali „matrix formula“ koji predstavlja „ogromno
bogatstvo posebnih zapažanja na jednom višem nivou opštosti ali se može
primeniti za analizu jedinica svih nivoa“ (Bogdanović, 1993: 150). I poslednji
postupak (5) predstavlja korišćenje
kvalitativnih podataka kao podrške teoriji. Premda su Barton i Lazarsfeld
iskazali potrebu za korišćenjem kvalitativnih metoda, oni su ipak smatrali da
oni predstavljaju preliminarnu fazu u naučnom radu.
Sa druge strane brojni teoretičari poput Glasera
i Štrausa prednost su davali kvalitativnim podacima „zato što se ključni
elementi sociološke teorije često najbolje otkrivaju uz pomoć kvalitativnog
metoda, to jest, iz podataka o strukturalnim uslovima, posledicama,
devijacijama, normama, procesima, obrascima i sistemima (...) i jer
kvalitativno istraživanje je često najadekvantniji i najefikasniji način da se
pronađu informacije koje su potrebne i da se suoči sa poteškoćama empirijske
situacije“ (Glasser and Strauss, 1967: 18). Aktivna uloga istraživača je
značila da „istraživač istovremeno stvara iskustvenu građu i teorijske
kategorije“ (Bogdanović, 1993: 151). Ovakav princip je omogućio da teorijska
misao i istraživanje budu u aktivnom odnosu što je doprinelo boljem sređivanju
i analizi podataka.
Zahtev za standardizacijom kvalitativnog pristupa vodio je razvijanju sekvencijalne analize koja se sastoji iz tri faze. Prva faza se sastoji u otkrivanju i definisanju pojava koje će najverovatnije pružiti objašnjenje proučavane situacije (Bogdanović, 1993: 152). Druga faza predstavlja utvrđivanje problema i pojmovnih kategorija koji su značajni za dalje istraživanje. Ona uključuje merenje učestalosti i distribucije pojava u sredini koja se proučava. Na taj način podaci dobijaju više sistematski karakter što omogućuje njihovo lakše klasifikovanje. Treća faza prema Bekeru i Džiru jeste „uključivanje dobijenih rezultata u širi teorijski okvir društvenog sistema ili društvene organizacije“ (Bogdanović, 1993: 153). Ipak Glaser i Štraus, koji su se bavili stvaranjem novih teorija na osnovu dobijenih empirijskih podataka, smatrali su da ovi postupci mogu rezultirati u stvaranju nove „zasnovane teorije“ (Glasser and Strauss, 1967: 18). Standardizovanje kvalitativnih podataka omogućilo je njihovu dalju upotrebu i primenu. Kvalitativan pristup najčešće se koristi u proučavanju nepoznatih pojava upravo zbog fleksibilnosti i elastičnosti njegovih metoda.
Zaključak
Kvalitativan pristup je značajno obogatio
metodološku tradiciju sociologije. Kao što je već naglašeno, aktivan odnos istraživača sa
proučavanom pojavom omogućava uočavanje interakcija
između pojedinaca, institucija i organizacija, a samim tim i njihovo razumevanje i objašnjavanje.
Kvalitativan metod stavlja proučavane pojave u određen vremenski i prostorni
okvir i na taj način omogućava „dubinsko“ razumevanje proučavanih pojava.
Elastičnost njegovih metoda pruža priliku za istraživanje „posebnosti“ i
„iznenađenja“ na koje možemo naići u društvenoj stvarnosti. Jaz koji je
postojao između teorijske misli i istraživačkog rada, sada je delimično prevaziđen
aktivnom ulogom koju istraživač ima u proučavanju društvene stvarnosti.
Premda plodonosan, kvalitativan pristup nosi sa
sobom opasnost od subjektivizma. Prenaglašenost vrednosnog stanovišta
istraživača može dati pogrešnu sliku o proučavanoj pojavi i na taj način naškoditi
istraživanju. Zato se postavlja zahtev za što sistematičnijim beleženjem misli,
postupka i metoda istraživača kako bi se čitav istraživački proces lakše
verifikovao. Takođe, jedan od problema kvalitativnog pristupa predstavlja
pouzdanost podataka. Naime, istraživač nikada ne može biti potpuno siguran u
reprezentativnost dobijenih podataka. Kvalitativne podatke je teško meriti i
porediti, pa im se stoga često pripisuje kvazi-statistički karakter koji se
javlja u izrazima poput „većina“, „mnogo“, „retko“ itd.
Pored naglašenih prednosti i mana kvalitativnog
pristupa, on predstavlja veliki napredak u metodologiji socioloških
istraživanja. Društvene pojave se sada mogu proučavati na jedan celovitiji i potpuniji
način, imajući u vidu posebnosti svih postojećih društvenih entiteta.
Literatura:
1) Bogdanović, M. (1993): Metodološke studije, Institut za političke studije, Beograd.
2) Glaser,
Barney G. and Strauss, Anselm L. (1967): The Discovery of Grounded Theory: Strategies for Qualitative Research,
Aldine Publishing Company, Chicago.
3) Mils, R. (1964): Sociološka imaginacija, Savremena škola, Beograd.
4) Blumer, H. (1954): What is wrong with social theory?, Official Journal of the American
Sociological Society, 19(1), 3-10.