Autorka: Olga Milićević
Ovaj tekst, objavljen 2008. godine u Zborniku
Religije i Zdravlja (Journal
of Religion and Health, broj
47, na stranama 516-524), rezultat je autorove želje da nam objasni pod kakvim uticajima je nastalo
delo Vilijama Džejmsa „Raznolikosti
religijskog iskustva“. Kurtis
Hart svoje razlaganje deli na četiri dela: Uvod,
Porodica Džejms, „Raznolikosti religijskog iskustva“, i Epilog. U samom načinu pisanja primećuje se uticaj koje je ovo delo
imalo na Harta, u tome što on ne nudi neku konkretnu kritiku na Džejmsovo delo,
ali o tome ću više kasnije.
U Uvodu
i Porodici Džejms, Hart nas polako
upoznaje sa porodičnim, religioznim i kulturnim kontekstom nastanka dela Vilijama
Džejmsa, koji je bio prvi predavač psihologije u Americi. Navodi da je Vilijam Džejms
prvo od petoro dece Henrija Džejmsa Seniora, koji se, kao i Vilijam, bavio psihologijom
i filozofijom. Zahvaljujući Henriju Džejmsu Senioru, Vilijamovo detinjstvo odlikuju
česte prekookeanske selidbe, kao i često prisustvo očevih prijatelja, intelektualaca
i akademika koji su, pretpostavljamo, takođe imali uticaja u akademskom formiranju
Džejms dece. Iako je Vilijam Džejms i sam bio u lošem odnosu sa tradicionalnim dogmama
crkve zbog svojih liberalnih pogleda na Bibliju, taj trend je u porodici Džejms
započeo, ustvari, njegov otac. Henri Džejms Senior je imao život pun nevolja, počevši
sa amputiranom nogom, preko problema sa crkvom zbog alegoričnih pristupa Knjizi
Geneze, pa i sama činjenica da, iako je bio obdaren filozof, nije imao više
školovanje. Konačno, skup tih problema se ogleda u nečemu što Henri Senior naziva
„vastation“ u pismima (na strani 519 Zbornika), koju prvi put oseća dve godine po rođenju Vilijama, a što
ima sve karakteristike depresije, od koje je kasnije i Vilijam patio.
Pored oca, Kurtis Hart naglašava uticaj
Vilijamovih braće i sestre na njegova razmatranja. Od njih petoro, dva mlađa brata
su jedina bila dovoljno telesno zdrava da pristupe vojsci, ali preostali brat i
sestra, Henri Junior i Alisa Džejms, su oboje bili talentovani i cenjeni spisatelji
(iako su Alisina dela sačuvana u formi dnevnika, ne objavljena, bila je cenjen mislilac
uprkos brojnim nervnim kolapsima i disabilitetu).
Iako ga znamo kao oca američke psihologije,
Vilijam je prvobitno učio da bude slikar, zatim je, verovatno pod pritiskom roditelja,
završio medicinu na Harvardu, gde se i zaposlio, kao profesor fiziologije i psihologije.
Tamo je bio u mogućnosti da osnuje Metafizički klub, odakle vode koren mnoge njegove
ideje, uključujući pragmatizam i pojam „toka“ (prev.„flow“, str.520), koji je s
njim povezan (primer toka bi bila izjava „znanje je relativno, društveno određeno,
i zavisi od toka“). Po većini merila, ustvari, Vilijam je imao dobar život. Došao
je iz bogate porodice. Oženio se ženom koja ga je, kako Hart kaže, „volela, i trpela“
(str.520), i imao je sa njom četvoro dece. Hart pominje da je Vilijam Džejms zaista
imao savršene uslove za rad: pored sopstvenih, očiglednih talenata za filozofiju
i psihologiju, imao je pregršt vremena i resursa da razmišlja – nije se borio u
Građanskom ratu. Tadašnji direktor Univerziteta, Čarls Vilijam Eliot, mu je izlazio
u susret time što mu je davao sve prilike koje je mogao da poželi, i koliko god
pauza mu je bilo potrebno. Dodatni plus je o činjenica da je živeo u vremenu koje
je trpelo, ako ne i podržavalo, naučne radove na temu religije i spiritualnosti
(naročito ako su dolazili od uglednih, obrazovanih muškaraca). Iako se i on, kao
i njegov otac, za života više puta borio sa depresijom, moguće je da mu je i ona,
pored ovih drugih uslova, pomogla u otkrivanju lične religijske istine.
U podeoku o „Raznolikosti religijskog iskustva“, Hart objašnjava šta se događalo
neposredno pre objavljivanja. Vilijam Džejms je prvobitno pozvan da govori o naturalnoj
religiji na Giford predavanjima u Edinburgu 1897. godine, ali je morao da odloži
do 1901. i 1902. godine zbog srčane bolesti (koja je bila, kaže Hart, dovoljno beznačajna
da bi se, sa današnjim medicinskim dostignućima, lako mogla zaobići). Kada je konačno
dospeo na Giford predavanja, pričao je o svim svojim dotadašnjim saznanjima, o razlici
između naturalne/prirodne religije – koju je koristio da opiše pojam traženja božanskog
i svetog iznutra, u sopstvenim iskustvima i doživljajima, i „ukazane religije“
(prev.„revealed religion“, str.521) – kojom opisuje ljudsko iskustvo
traženja božanskog u svetim spisima, tradiciji i religijskoj dogmi. Ovo viđenje
je opisao i ranije, uvođenjem pojmova „pasivnog religijskog života“ i „originalnih
iskustava“ (str.517), kojima opisuje upravo tu razliku između unutrašnjeg religijskog,
ili spiritualnog života, i onog u kojem smo izloženi preko religioznih spisa. Ubrzo
posle predavanja, njihov sadržaj je izašao i u štampanom izdanju, i iako su ova
predavanja definitivno izazvala razne sporove, unutar hrišćanske zajednice, i van
nje, ovo delo je definitivno ostavilo pozitivan uticaj na mnoge. Pored toga što
daje nezamenjiv doprinos dijalogu između psihologije i religije, pojedini pojmovi,
kao što su „sick soul“ (duševno bolestan ili depresivan), „once born“ (koji je koristio da opiše osobu koja
nije preživela depresiju ili kakvu drugu mentalnu nestabilnost, čije su osobine
tipično „odmorna“, „raspoložena“ i „srećna“), „twice born“ (osoba koja je prošla kroz neki oblik duševne bolesti,
ali je izlečena; njene osobine bi bile „preporođena“, „opuštena“ itd.), „healthy minded“ (osobe zdravog uma), su imali značajan
uticaj i na ljude van naučne zajednice – kao na primer Vilijama Vilsona, osnivača
Alcoholics Anonymous (američke grupe za podršku ljudi zavisnih od alkohola), koji
tvrdi da bi se svi ovi termini mogli upotrebiti za opisivanje unutrašnjih iskustava
zavisnika, kako alkoholičara, tako i drugih, a ne samo duševnih bolesnika.
Jedina kritika na Džejmsovo delo koje
Hart ovde nudi je to što je ono bilo dekontekstualizovano, dakle bez pomena konkretne
situacije u kome je nastala, i aistorično (u delu se izgleda pominju razne istorijske
ličnosti van svog konteksta; takođe, autor ima izrazito malu količinu empatije za
pripadnike katoličke crkve, koja je i bila karakteristična za protestante u Americi),
ali čini se da je Hart ovaj tekst napisao upravo kako bi popravio te Džejmsove greške. Druge mane, ako ih ima, nisu
navedene u ovom tekstu, a, ako ih je bio svestan, u Hartovom objašnjenju tome nema
ni traga.
Naposletku, Kurtis Hart skreće pažnju
na naučne doprinose Vilijama Džejmsa koji i danas utiču na nauke, u vidu
mind-body medicine i koncepta individualne religije, koji su zasigurno jedni od
dominantnih tokova u današnjoj naučnoj misli. Kroz ceo tekst je primetno divljenje
koje Hart oseća prema Džejmsu i njegovom radu, kao čoveku koji je kroz borbu sa
duševnom bolešću, ili možda baš zbog nje, uspeo da načini veliki korak ka razumevanju
neshvative „ljudske prirode“. Smatram da je Hart na odličan način dočarao okolnosti
u kojima je nastalo ovo Džejmsovo delo za koje se smatra da je kulminacija njegovih
životnih iskustava i razmišljanja na temu religije i religioznosti i da je moguće
da je Hart svojom analizom napravio mesta za pitanja koja se tiču ličnih životnih
(i spiritualnih?) iskustava naučnika u njihovim radovima.
Literatura:
Hart, Curtis W. 2008. William James' The Varieties of Religious Experience Revisited. Journal of Religion and Health 47: 516-524.