Autorka: Olga Milićević
Analiza potreba
korisnika
Dok sam tražila
inspiraciju za ovaj projekat, prvenstveno sam sebe stavila na mesto korisnika,
što najčešće i jesam, i zapitala se koji je moj omiljeni muzej u Beogradu, i
kako bih ga unapredila kada bih imala priliku. Odgovori su bili: “Muzej nauke i
tehnike,” i “izgradnjom igrališta na koje bi pristup imali i ljudi stariji od 18
godina.” Naravno.
Kako nisam radila
anketu ili intervjue sa mojom zamišljenom ciljnom grupom, pretpostaviću da ima
ljudi koji žele ovo onoliko koliko ga ja želim. U Hamburgu već postoji
igraonica Rabatzz (nije spoljašnji
prostor, ali i dalje dokazuje da bi ljudi dolazili da se igraju ako bi imali
priliku) koja svakog trećeg četvrtka u mesecu, od 7 do 11 uveče, svoja vrata
otvara ljudima starijim od 18 godina, koji svaki put formiraju ogroman red[1]. Ipak, cilj ovog projekta bi bio oformljenje spoljnog
parka koji bi bio igralište kao i muzejska postavka.
U svetu već postoje
primeri spoljašnjih igrališta za odrasle (govorim o skejt parkovima i veštačkim
zidovima za penjanje, koji se vode kao vidovi zabave za odrasle, iako je na
nekima i deci dozvoljen pristup), ali će se ovaj projekat najviše oslanjati na MonstroCity postavku
(zabavište/igralište/arhitektonsko postignuće) Gradskog muzeja u St. Luisu[2] (St. Louis City
Museum, Missouri, USA). Nažalost, nikad nisam imala priliku da oprobam
atrakcije ovog muzeja, ali sam dovoljno zaintrigirana njime da znam da bih
volela da vidim nešto slično u Beogradu. Gradski muzej u St. Luisu je otvoren
1997. u zgradi koja je pre bila fabrika cipela pri International Shoe Company i koju je američki vajar Bob Kasili
(Cassilly) pretvorio u skup raznovrsnih i zabavnih postavki. Pored spoljnog
igrališta koje sam pomenula (koje je otvoreno za javnost 2002. godine), u
sklopu muzeja su i Fabrika Pertli[3] (koja prodaje raznobojne pertle napravljene starinskom
mašinerijom – što zvuči kao nešto što bi i naš Muzej nauke i tehnike trebao da
uradi), pećine koje prolaze kroz i ispod muzeja, Skateless Park (skejt park po
kome ljudi trče umesto da koriste skejtove – pretpostavljam da je zabavnije nego
što zvuči), akvarijum za izlaganje i rehabilitaciju životinja (ajkula,
kornjača, papagaja, lenjivaca, zmija, aligatora), tobogane visoke po nekoliko
spratova (najviši je visok 10 spratova) i mnogo drugih atrakcija koje čine ovaj
muzej institucijom na koju se, po mom mišljenju, druge trebaju ugledati.
Sam MonstoCity se sastoji od sistema
zatvorenih valjkastih konstrukcija od metalne mreže kroz koje posetioci mogu da
se provlače, i koje idu u vis i prepliću se jedne sa drugima. U vazduh su
podignuta i dva Sabreliner 40 aviona
napravljena 1960ih godina, izdubljena i spojena na gorepomenutu metalnu
konstrukciju tako da posetioci mogu da ulaze u njih, kao i na isti način
reciklirani, stari vatrogasni kamion. Uz to stoje i tobogani, paravani i kružne
metalne stepenice, a sve to je okruženo zgradama Gradskog muzeja, kao i
organskim elementima i jednom rekonstrukcijom rustičnog zamka[4].
Mislim da bi Muzej
nauke i tehnike u Beogradu bio idealno mesto za postavku sličnu ovoj, zato što
mi on već odaje utisak zabavnog prostora, i zato što već ima istoriju nalik
istoriji Gradskog muzeja u St. Luisu (zato što su oba u zgradama koje nisu
napravljene da budu muzeji, ali ipak imaju naučno-tehnički značaj).
Ja ne verujem u
ideju elitističkog muzeja koji skoro pa plaši posetioce svojom nadmenošću, ili
se trudi da svoja vrata otvori samo određenoj sorti ljudi, “sofisticiranim
akademicima” – a oba ova muzeja mi odaju utisak inkluzivnih institucija. Oba
muzeja imaju ažurirane sajtove na internetu (s tim što Gradski muzej u St.
Luisu ima i prisustvo na drugim društvenim mrežama), i oba se trude da imaju
stalan kontakt sa zajednicom i omladinom, tako da mi se čini da bi ovo bilo
odlično sparivanje.
Analiza unutrašnjih
i spoljnih faktora
Unutrašnji faktori
koji idu u korist ovog projekta jesu: činjenica da je potreba za zabavnim
prostorom u Muzeju nauke i tehnike već dokazana (postavljanjem Naučnog centra),
zatim postojanje prostora na kome bismo mogli da ga sprovedemo (dvorište iza
Muzeja na kome trenutno stoje nekoliko artefakata koji su preveliki za
izlaganje u Muzeju, kao što su stara vozila gradskog prevoza, koji bi opet
mogli da budu iskorišćeni, kao što su iskorišćeni oni avioni u MonstroCity postavci), kao i činjenica
da bi ovo bilo jedino mesto u gradu, i još prilično blizu centru, gde bi ljudi
mogli da dođu na ovu vrstu zabave. Ovom projektu bi naročito pomoglo uključivanje
umetnika (govorim, na primer, o mogućoj volonterskoj kolaboraciji sa studentima
umetničkih fakulteta), koji bi mogli da pretvore nešto što ima potencijal da
izgleda kao tužna kopija nečeg drugog u skroz originalan sklop umetnosti,
tehnologije i zabave koji odiše nekim “domaćim šarmom” specifičnim Srbiji i
Muzeju nauke i tehnike. Oni bi takođe mogli da predlože materijale od kojih bi
igralište bilo pravljeno kako bi se izbeglo korodiranje i slabljenje
konstrukcije (mada to će i angažovane arhitekte i građevinski inženjeri znati),
a menadžer ili kustos zadužen za projekat bi oformio tačan raspored projekta
vodeći računa o budžetu, prostoru i drugim faktorima.
Ipak, bilo bi
poželjno da, pre nego što u potpunosti oformimo ovaj projekat, Muzej nauke i
tehnike sprovede ankete da vidi šta bi njegovi posetioci voleli da vide na
neiskorišćenom prostoru u njegovom dvorištu (ili možda na sekundarnoj lokaciji,
ali u sklopu Muzeja), kako bismo bili sasvim sigurni da interesovanje postoji.
Ta anketa može da bude postavljena i na internetu, tako da što više ljudi sazna
za nju, kao i potencijalni investitori, jer Muzej sam za sebe, čak ni uz
državne resurse koji su mu na raspolaganju, ne može da plati izgradnju dobrog i
sigurnog igrališta. Još jedna pogodnost koju nam internet pruža dolazi u formi
“crowd funding” sajtova, koji nam omogućavaju dobijanje finansija čak i iz
drugih zemalja. Ovakav poduhvat bi sigurno morao da zadobije određene
građevinske dozvole pre gradnje, ali ne vidim zašto ne bi bio odobren, jer bi,
ako se dobro reklamira, mogao da bude i veoma popularna turistička atrakcija.
Problemi i ciljevi
Glavne probleme
ovog projekta vidim u njegovom finansiranju, ali i u pristanku Muzeja i grada.
Ipak, ovi drugi su očigledno manji problemi od prvog. U slučaju da problem
finansiranja bude rešen internet donacijama i nalaženjem investitora i sponzora
projekta – za šta je potrebno da muzej sve svoje resurse koristi pri nalaženju dobrog
menadžera/kustosa projekta koji bi već imao dovoljno kontakata koji ga dalje
upoznali sa bitnim akterima u svetu finansija – ovaj projekat bi mogao da bude
samo početak, ali ne i vrhunac, razvoja Muzeja nauke i tehnike, i srpske
muzeologije uopšte.
Korišćeni materijali
bi bili kupljeni kao i reciklirani (kako bi muzej zadržao svoju temu
“skupljanja starih stvari”) i sklopljeni uz pomoć vajara i majstora, a dosta
tog novca bi, pretpostavljam, otišlo i ka marketinškoj kampanji projekta. U
daljem razvitku ideje bi naravno učestvovale arhitekte, umetnici i građevinari
– možda bi čak mogao da bude raspisan konkurs za studentske skice i ideje, tako
da igralište na kraju bude kolaboracija zajednice i muzeja, što bi moglo da
inspiriše druge muzeje na veću transparentnost i komunikaciju sa posetiocima.
Dobri rezultati
ovog projekta značiće, na dugoj stazi, da će grad više raditi na tome da Muzej
bude bolje dostupan, građanima kao i turistima. Kako posetioc pristigne ispred
vrata Muzeja, prvo bi kupio kartu i pogledao stalnu izložbu, onda bi sišao niz
stepenice do prostorija gde je sada izložba igračaka i Naučni centar. Tamo bi (u
prostoriji ispred tih postavki, tamo gde su sada neiskorišćeni artefakti) možda
stajalo mesto za osveženje (recimo, da je sponzor projekta bila neka kompanija
pića, mada ne znam da li je muzejima dozvoljeno da prodaju hranu) ili bi ovaj
projekat možda inspirisao neke privatnike da u okolini otvore prodavnice i
kafiće (što bi, opet, značilo ekonomski razvoj), a vrata ka dvorištu bi bila
otvorena, samo što bi, umesto kraja posete, označavala samo početak.
Projekat će možda
imati onu vazdušnu dimenziju koju ima MonstroCity,
a možda i neće, u zavisnosti od dizajna koji bude prihvaćen. U svakom slučaju,
zamišljam da će to biti sklop recikliranog metala i ponovo oživljenih
artefakata, a odozdo bi, na naročito rizičnim mestima, beton bio pokriven
strunjačama. Čak bismo i neke elemente Naučnog centra mogli da prenesemo
napolje: klupe na koje bi posetioci seli i zajedničkim snagama vukli kanape
koji bi ih dizali u vis, ili nagnuta prostorija, samo što bi i ona bila u
vazduhu.
Najvažnija stvar,
mehanički, će biti osiguravanje apsolutne sigurnosti i istovremeno pružanje
iluzije opasnosti, što bi posetiocima pružalo onaj osećaj uzbuđenja zbog koga
bi se vraćali u Muzej. Ipak, moramo uzeti u obzir da je, u slučaju nedostatka
finansija, projekat nemoguće sprovesti, tako da će prva faza projekta,
sakupljanje novca, biti od presudnog značaja za njegovu realizaciju.
Što se tiče
marketinške kampanje, mislim da je u ovom slučaju najbolje da projekat prvo
bude dobro osmišljen, da svi potrebni materijali budu nabavljeni, svi “igrači”
obavešteni o njihovoj ulozi, tako da kada gradnja počne, ona može da bude brzo
i efikasno privedena kraju. Najbolji trenutak za veliko otvaranje Igrališta
(čije je ime podložno promeni, i ono bi takođe moglo da bude deo nekog
konkursa, tako da u proces odlučivanja budu uključeni i građani koji ne mogu da
pomognu sa samim izgledom igrališta) bi bio oko Noći muzeja, a predložila bih
reklamiranje “po preporuci” posetioca prijateljima uživo i preko društvenih
mreža, tako da oko igrališta postoji pažljivo osmišljen “hashtag” (# koji se
koristi na većini društvenih medija za obeležavanje tema) koji bi Muzej
podsticao i pratio na internetu. Još jedan način da se umetnički studenti pridruže
ovoj produkciji jeste da se napravi mala bina sa par instrumenata koje bi, uz
dogovor sa muzejskom upravom, mogli da sviraju.
Konkretan cilj ovog
projekta bi bio izgradnja igrališta tako da ljudi stariji od 15 imaju
alternativnu zabavu, pored klubova i kafića, dok bi dugoročni ciljevi
uključivali razvoj muzeja, razvoj infrastrukture i ekonomije oko muzeja i
razvoj turizma u tom delu grada.
Planiranje
Osnovna ciljna
grupa projekta bili bi ljudi stariji od 18 godina (mlađi bi mogli da koriste igralište,
ali iz sigurnosnih razloga, mislim da bi kretanje dece ispod 12-13 godina
definitivno moralo da bude ograničeno). U razvoju ideje bi učestvovali studenti
likovnih i arhitektonskih fakulteta, mada bi konkursi, ako budu organizovani,
mogli da budu otvoreni svima koji imaju dobre predloge, tako da bi krajnji
rezultat od samog početka bio poduhvat zajednice. Razrađena ideja bi bila
razmotrena od strane stručnjaka za realizaciju, koji bi preporučili količinu
finansija koje su nam potrebne za nabavljanje materijala i plaćanje radnika,
koje bismo zatim zacrtali kao cilj na “crowd funding” sajtu (donatori bi
dobijali određene povlastice u skladu sa veličinom donacije), a istovremeno bi
menadžer projekta tražio sponzore. Na samom početku projekta je potrebno
odrediti njegove vremenske granice u saradnji sa ekspertima za realizaciju
projekta (ceo projekat je, po mom mišljenju, od konkursa za razvoj ideja do
otvaranja, moguće sprovesti u roku od 1-2 godine), kako bi projekat blagovremeno
bio predložen gradskim nadležnim organima zarad dobijanja odgovarajućih
dozvola. Te dozvole bi, pretpostavljam, bile dobijene dok se prikupe finansije,
i onda bi gradnja mogla da bude završena u roku od par meseci.
Zaključak
Istina je da bismo
samo po realizaciji projekta mogli da uvidimo da li su naši ciljevi postignuti
ili ne. Moje je mišljenje da bi ova atrakcija dovela nove posetioce i Muzeju
nauke i tehnike, i Srbiji. Ona bi mogla da bude ne samo zabavna, već i da
podstakne posetioce na fizičku aktivnost, kao i da ih natera da razmišljaju na
nove načine o novom i starom, modernom i rustičnom, jer će samo igralište i
biti spoj tih stvari.
[1] Reportaža iz 2009. godine: http://www.blic.rs/Vesti/Reportaza/87524/Igraliste-za-odrasle-u-Hamburgu
[2] Sajt muzeja: http://www.citymuseum.org/visit/
[3] Wiki stranica o muzeju: http://en.wikipedia.org/wiki/City_Museum
[4] Slike na:
http://twistedsifter.com/2014/03/monstrocity-city-museum-st-louis/