Autorka: Nina Bovan
„Postoji
nešto opasno u dosadi tinejdžerki.”
–
Megan Abot[1]
Alijenacija je reč koju čujemo gotovo svakodnevno. Ali koje je njeno sociološko
značenje? Izraz alijenacija je potekao od latinske reči alienatio koja označava separaciju, napuštanje, averziju, otuđenje.
Dok se u medicini alienatio mentis odnosi
na gubljenje razuma, u filozofiji i sociologiji alijenacija podrazumeva otuđenje
čoveka od rada i proizvoda rada kao kod Karla Marksa, do otuđenja čoveka od društva
i samog sebe. Možda najsveobuhvatniju sociološku definiciju alijenacije daje Melvin
Siman koji nudi pet varijanti alijenacije: bespomoćnost, besmislenost, nepostojanje
normi, izoliranost, samootuđenje[2]. Bespomoćnost se odnosi na osećaj frustracije koja nastaje usled nemanja kontrole
nad životnim okolnostima; besmislenost je imenovan osećaj beznadežnosti i mišljenja
da je život beznačajan; nepostojanje normi ili svesno ignorisanje pravila i ograničenja
koje je društvo postavilo, jer nemaju više smisao; izolacija predstavlja separaciju
od vršnjaka, porodice i institucija, poput škole (Calabrese, 1987: 14).[3]
Alijenacija
postaje posebno proučavana oblast i zanimljiva tema naučnim krugovima u drugoj polovini
XX veka usled nedostatka moći savremenog čoveka, nedostatka smisla, osećaja nepripadnosti
i dolazi kako do socijalne izolacije, tako i do samoizolacije (Sergejev, 1986:
95-96). Sigmund Frojd takođe smatra da „otuđeno, nesretno i neurotično ljudsko egzistiranje
u civilizaciji proizilazi iz čovjekova nastojanja da pobijedi životnu nevolju”
(Isto: 89). Emil Dirkem je mišljenja da anomija ili, kako je on krstio ovu pojavu,
„stanje deregulacije” nastaje u onom trenutku kada se pojedinac istrgne kontroli
društva (Isto: 116). Dirkem, inače, pravi paralelu između pojmova alijenacije i
anomije i smatra da u periodima anomije ili krize nastaju krize i nemiri pojedinaca
i da dolazi i do alijenacije.
Dok mnogi
teoretičari klasike oslikavaju alijenaciju kao pojam nužnog zla, Karl Marks, iako
svoja brojna dela posvećuje istraživanju alijenacije u procesu proizvodnje, smatra
da „samostvaralaštvo čovjeka posredstvom alijenacije je nužna etapa ljudske evolucije;
čovjek se nije mogao otkinuti od životinjskog svijeta na drugi način nego pomoću
alijenacije” (Isto: 62). Ovaj kreativni aspekt alijenacije uviđa i Erih From: „Čovjek
je napustio svijet prirode, a nije stvorio novi svijet u kome bi mogao potpuno iskazati
svoje ljudsko biće. Zato
je čovjek nesretan i zato je on neumoljiv graditelj novih oblika života. Čovjek
nije sretan u suvremenom društvu, jer to društvo ne omogućuje produktivan, stvaralački
rad čovjeka” (Isto: 102).
Upravo ta potreba čoveka da se
na produktivan i stvaralački način izrazi je ugušena u savremenom dobu i zbog toga
delimično i dolazi do alijenacije. Koje je najbolje rešenje za prevazilaženje ovog
problema? Udruživanje sa pojedincima koji dele isti problem i koji dele načine razmišljanja
i koji su spremni da se zajedno izbore sa savremenim društvom. „Osjećanje tjeskobe
zbog oduzetih moći jest i individualno proživljavanje koje gura pojedinca u društvene
asocijacije” (Isto: 182).
Ekstremna shvatanja u savremenoj
teoriji alijenacije uključuju potenciranje
isključivo individualne strane problema alijenacije i sagledavanje alijenacije
u izrazito negativnom svetlu kao gubitka, rascepa i slično (Isto: 175). Kako bih
izbegla ove dve zamke, odlučila sam da se u ovom radu bavim alijenacijom grupe i
da prikažem i pozitivne, kreativne aspekte ove pojave.
Nije u pitanju bilo koja alijenacija
i bilo koja grupa; tema ovog rada je tinejdžerska alijenacija, tačnije alijenacija
tinejdžerki, mladih devojaka koje se susreću sa „realnim” svetom i koje na različite
načine izlaze na kraj sa svojom otuđenošću.
Filmovi koje sam odabrala za analizu su The Virgin Suicides[4] dugometražni
prvenac američke rediteljke Sofije Kopole iz 1999. godine, We Are the Best! (Vi är bäst!)
švedskog reditelja Lukasa Modisona iz 2013. godine i Girlhood (Bande de filles) francuske rediteljke Selin Sijame
iz 2014. godine. Ova filmska ostvarenja su posebno interesantna jer su dela dve
rediteljke i reditelja koji u svojim stvaralačkim opusima imaju, pored navedenih
filmova, niz dela čija je tematika upravo ona kojom se bavim u ovom radu. Slede najvažnije informacije o samim rediteljima i o sadržaju filmova.
Rediteljki
Sofiji Kopoli je alijenacija omiljeni lajtmotiv. Nakon The Virgin Suicides, Kopola snima proslavljeni Lost In Translation, gde se glavni likovi suočavaju sa alijenacijom
u inostranstvu. Marija Antoaneta u istoimenom filmu prolazi kroz proces odrastanja
i otuđenja, što bi se isto moglo reći i za propalog glumca, protagonistu filma Somewhere, dok The Bling Ring donosi priču o grupi mladih koji beg od realnosti nalaze
u pljačkanju kuća poznatih. „Postoji jasna tenzija u The Virgin Suicides između unutrašnjosti i spoljašnjosti, eksternog i internalnog, koja prožima na jedan ili drugi način sve Kopoline filmove koji su usledili. Najočigledniji, bukvalni način na koji
Kopolini filmovi istražuju ovu tenziju je kroz izolaciju; Lost In Translation,
Marie Antoinette, i Somewhere se bave protagonistima koji provode većinu svog vremena sakriveni od društva u celini, bili to
Bob i Šarlota koji se premeštaju iz svojih soba i bara u Parku Hajat u Tokiju, Marija
Antoaneta koja poskakuje unutar pozlaćenih zidova Versaja ili Džoni Marko koji provodi
svoje dane u jeftinom sjaju Chateau Marmont.” (Koski,
2015[5]).
Selin Sijama,
relativno nepoznato ime u svetu filma, francuska je rediteljka koja pored navedenog
ima još dva ostvarenja u svojoj filmografiji - Water Lilies i Tomboy, koji
dele istu temu - odrastanje. Sijama kroz svoje filmove proučava i pitanje roda i
seksualnog identiteta mladih i pored provokativne tematike pružila je gledaocima
svež i inovativan pogled na ovu materiju.
Lukas Modison
je poznato ime u svetu filma, kako u rodnoj Švedskoj, tako i u svetu. U svojoj karijeri
ima niz nagrađivanih i priznatih filmova, poput Show Me Love i Lilya 4-ever,
koji proučavaju žensku psihu u tinejdžerskom dobu. Često nazivan feministom, i iako
bi i on sam sebe tako nazvao pre par godina i smatra da mu se mišljenja nisu promenila,
Modison odbacuje sve „–izme”[6]. Deklarisao se kako bilo, Modisonovi filmovi se i dalje mogu čitati na različite
načine zavisno od publike.
Girlhood
„Radim šta želim.[7]” -
Marijem
(Girlhood, 2014)
Ovaj film nam prikazuje siromašno
predgrađe Pariza i upoznaje nas sa Marijem (Karidja Touré), šesnaestogodišnjakinjom
koja se nalazi na životnim raskrsnicama i suočava sa (a)tipičnim problemima svojih
vršnjakinja. Filmski narativ pruža sadržaj koji se može proučavati i iz klasne,
rasne i feminističke perspektive i nudi uvid u to kakvo je tinejdžersko doba tamnoputih
devojaka radničke klase u savremenoj Francuskoj.
Uz majku koja je neprestano odsutna
usled posla, oca o kome ništa ne saznajemo i brata koji je fizički zlostavlja, Marijem
jedinu utehu nalazi u provođenju vremena sa svoje dve mlađe sestre. Unutrašnji bes
koji tinja u njoj i koji ne može izraziti, pokazuje na terenu za američki fudbal.
Nakon suočavanja sa činjenicom da zbog nedovoljno dobrih ocena neće moći da pohađa
željenu školu, Marijem susreće grupu devojaka koje će uneti promene u njenu rutinu.
Lejdi (Assa Sylla), Adijatu (Lindsay Karamoh) i Fili (Mariétou Touré) su i same
„otpadnice” od društva; sa perikama, kožnim jaknama i stavom loših devojaka izdvajaju
se iz većine. Marijem konačno, naizgled, nalazi svoje mesto unutar ove ženske bande.
Prihvatanjem njihovog načina ponašanja i odevanja uz novi identitet (Vik kao „pobeda”[8]) krunisanim
ogrlicom koju dobija na poklon od Lejdi, Marijem simbolično raskida sve veze sa
„starim” životom.
Odbijajući posao spremačice koji
joj majka nudi, ne razmišljajući o svojoj budućnosti, Marijem to jest Vik provodi
vreme u dokolici sa svojim novim prijateljicama. Uz povremena sporečkanja sa suparničkom
ženskom grupom, koja dovode do kulminacije kada Marijem potvrđuje odanost svojoj
bandi, rediteljka prikazuje i „tradicionalne” momente u životu jedne mlade devojke:
prvu ljubav, traganje za identitetom i sklapanje prijateljstava.
We Are the Best!
„I odvela si me do mesta gde mogu
da radim šta dovraga želim.” [9]
- KSMB
Ekranizacija grafičke novele „Nikad
laku noć”[10] (2008) Koko
Modison od strane njenog supruga Lukasa Modisona oživela je likove koje je autorka
bazirala na svom detinjstvu; dakle i ova priča je, takođe, ispričana
iz ženskog ugla.
Priča smeštena u Stokholmu
1982. godine prati Bobo (Mira Barkhammar), nesigurnu trinaestogodišnjakinju koja
se sklanja od sveta u svojoj sobi slušajući pank muziku. Bobo je daleko od ženskog
tinejdžerskog stereotipa: nosi naočare, ošišala je sama sebe na kratko, sluša pank
i oblači se drugačije. Razlikuje se od svih, sem od jedne osobe – Klare. Klara
(Mira Grosin) osim što joj je najbolja drugarica, ima ulogu zaštitnice Bobo od zadirkivanja
školskih drugarica i starijih momaka. Bobo, kao jedinica i pored razvedene majke
koja više brine o svom ljubavnom životu nego o Bobo, voli da provodi vreme kod Klare
i njene mnogočlane porodice.
Njihov mali svet biva uzdrman
kada se sticajem okolnosti nađu u muzičkom studiju gde odlučuju da formiraju bend.
Činjenica da ne znaju da sviraju nijedan instrument ih nimalo
neobeshrabruje. U svoje redove primaju Hedvig (Liv LeMoyne), povučenu devojčicu
koja voli klasičnu muziku, hrišćanstvo, pevanje i sviranje akustične gitare i koja
je takođe česta meta podsmeha u školi. Nova članica se vrlo brzo uklopila u bend
i pankerski duo postaje trio.
Sa jednim
ciljem na umu, nastupom na lokalnom pank festivalu, ove tri heroine zajedno uče
da sviraju, pišu svoju pesmu i uče šta su to kompromisi u nizu situacija koje testiraju
njihovo prijateljstvo.
The Virgin
Suicides
„Očigledno,
doktore, da nikada niste bili 13-ogodišnja devojčica.”[11]
-Sesilija
(The Virgin Suicides, 1999)
Ukoliko zanemarimo
male gaze komšijskih dečaka koji su fascinirani
Lisbon sestrama i ukoliko zanemarimo naraciju jednog od njih, i ukoliko se fokusiramo
na detalje kojima je Sofija Kopola oživela i prenela na filmsko platno istoimeni
roman američkog pisca Džefrija Eugenidesa iz 1993. godine, uočićemo da se pred nama
nalazi priča o tinejdžerskoj usamljenosti i zlatnom kavezu u kome se nalaze nevine
žrtve.
Naizgled
idilično predgrađe Detroita, u državi Mičigen, mesto je stanovanja Lisbon porodice
tokom sedamdesetih godina prošlog veka. Uz majku domaćicu i oca srednjoškolskog
profesora matematike živi pet sestara: Sesilija (Hannah Hall), Luks (Kirsten Dunst),
Boni (Chelse Swain), Meri (A.J. Cook) i Tereza (Leslie Hayman), uzrasta od 13 do
17 godina. Na samom početku saznajemo kako će se Sesilijin mladi život skončati
– najmlađa sestra će izvršiti suicid. Nakon prvog neuspešnog pokušaja, Sesilija
je pod prismotrom roditelja koji pokušavaju da odobrovolje svoju ćerku, imajući
u vidu upozorenje psihologa da je Sesilija želela da privuče pažnju ovim činom i
da želi pomoć. Svi pokušaji su uzalud; sanjar i bez dodira sa realnošću, kako su
zaključili komšijski dečaci, Sesilija je odlučila da „poleti”.
Da li je sva krivica na roditeljima koji nisu prepoznali
da nešto nije u redu? Da li je Sesilija patila od depresije i jedini izlaz videla
u izolaciji i odlasku sa ovog sveta? Film i roman to ne rasvetljavaju, kao što se
ni pravi razlozi za samoubistva ostalih sestara ne otkrivaju. Da li je život pod
strogim režimom izuzetno religioznih, ali i zabrinutih i tugom ophrvanih roditelja
bio previše za ove mlade devojke koje su počele da odrastaju i da osećaju gušenje
u porodičnom domu? Luks u jednom momentu i izgovara ono što joj leži na duši: „Ne
mogu da dišem ovde”, dok joj majka odgovara da je kod kuće na sigurnom.
Analiza
Grupa sestara,
jedan pank bend i jedna ženska banda u različitim društvima, iz različitih klasnih
položaja, u različitim vremenskim periodima, susreću se sa alijenacijom što rezultira
različitim ishodima. Međutim, postoje određeni aspekti koji su zajednički za ove
grupe devojaka.
Može se zaključiti
da u sva tri primera odnos adolescentkinja sa roditeljima utiče na pojavu alijenacije.
Naime, i sestre Lisbon i glavne junakinje Bobo i Marijem imaju loš odnos sa svojim
majkama, dok očeve jedva ili da uopšte ni ne vidimo. O ocu Marijem ne znamo ništa;
otac pankerke Bobo je prikazan u samo jednoj sceni, kada posećuje svoju bivšu ženu
i ćerku za Božić. Sestre Lisbon samo formalno komuniciraju sa ocem, koji više tema
za konverzaciju ima sa dečacima koji im dolaze u posetu i biljkama u školi (momenat
koji ukazuje da možda postoji i psihički problem s njim). Majka ih za to vreme drži
pod kontrolom, zabranjuje im da izlaze i da se viđaju sa momcima i nakon Luksinog
kašnjenja kući, zaključava ih i zabranjuje im da pohađaju nastavu. Marijem sa majkom
ima slabu komunikaciju jer je majka uglavnom odsutna i na poslu; Marijem na neki
način preuzima majčinu ulogu i brine se o mlađim sestrama. Bobo ima ambivalentan
odnos sa majkom; brine se za nju, ali ne odobrava njeno ulaženje iz veze u vezu.
Njen odlazak sa majčine rođendanske žurke pokazuje da Bobo često nije prijatno u
društvu majke i majčinih prijatelja.
Posledica
roditeljske paranoje je alijenacija sestara Lisbon kako od svojih roditelja, tako
i od spoljašnjeg sveta. Sestre su za svoj lični prostor odabrale svoju zajedničku
sobu, prostor u kom su „svoje”. Tu su provodile vreme čitajući časopise i slušajući
muziku. Slično njima, Marijem i njena banda provode svoje vreme u hotelskoj sobi,
u ukradenim haljinama, tračareći i igrajući. Nisu ograničene samo na jedan prostor;
u jednoj sceni ih vidimo kako igraju golf na pustom golf terenu. Kad su same, unutar
svoje grupe, devojke se ponašaju na jedan način, ali kad se nađu u javnom prostoru
preuzimaju uloge bad girls. Trio mladih
pankerka provodi vreme u muzičkom studiju, svirajući i pisajući svoju pesmu. Muzika
povezuje sva tri filma i približava nam ove devojke; dok Lisbon sestre puštaju ploče
preko telefona dečacima iz komšiluka, Marijem i ostale devojke igraju uz pesmu pevačice
Rijane, a Bobo, Klara i Hedvig uvežbavaju svoju numeru „Mrzim sport”. Bobo, takođe,
u svakoj neprijatnoj situaciji beži iz realnosti krijući se iza slušalica i muzike;
vidimo to u sceni kada napušta majčinu zabavu i kada želi da se zaštiti od komentara
devojaka iz škole. Koristi muziku kao vid odbrambenog mehanizma koji je izoluje
od neprijatnosti.
Pored muzike, ove adolescentkinje na vidljivije
načine prikazuju svoje identitete. Pored već pomenute Marijam, koja se uz periku
i kožnu jaknu transformiše u Vik, Bobo i Klara pomažu Hedvig da prigrli pank imidž
i odlučuju da je ošišaju uz zaprepašćenje Hedvigine religiozne majke. Lisbon devojke
nemaju prilike da se osamostale i razviju svoje identitete; jedini izuzetak je Luks
koja, nakon što joj majka naređuje da spali svoje rokenrol ploče i na taj način
simbolično oduzima Luks identitet, istražuje svoju seksualnost sa momcima iz kraja.
Sami momci
su u sva tri filma prikazani kao problem, a ne kao rešenje problema. Marijem je
videla izlaz iz dosadne svakidašnjice u romansi sa Ismailom, zbog koga je morala
da napusti dom usled besa koji je izazvala u bratu. Brat ju je takođe maltretirao;
jedinu trnku poštovanja koju je pokazao prema sestri je bilo u momentu kada je saznao
da se tukla sa devojkom iz suparničke bande. Elis, koji je bio predmet žudnje Klare
i Bobo, bio je takođe i pretnja da se bend rastavi. Trip Fontejn i njegova kratkotrajna
ljubavna avantura sa Luks je Luks koštala slobode. Iako su u početku prikazani kao
„prinčevi na belim konjima” koji će ih izbaviti iz kandži otuđenja, svi momci su
se na kraju pokazali kao nedorasli zadatku.
Jedini uspešni
beg iz alijenacije je preduzela Bobo uz pomoć svog benda. Kreativni hobi joj je
pružio odušak, kako njoj tako i njenim drugaricama. „Izolacija suvremenog pojedinca
istovremeno je i tegoba i mogućnost, i zadatak i okvir u kome nastaje i može nastati
novi, odgovorni društveni pojedinac” (Sergejev, 1986: 181). „Svaka odvojena ili
otuđena sfera ljudske djelatnosti nešto je relativno nezavisno, nešto što ima svoje
vlastite ciljeve, ali istodobno i nešto što putem vlastita cilja ostvaruje i jedno
ljudsko, univerzalno značenje. Zato je moguće da se u „obliku” otuđenja može stvarati
istinski ljudski sadržaj i da je iz oblika otuđenja moguć povratak u društveno,
univerzalno, tj. ljudsko postojanje” (Isto: 51).
Zaključak
„Mlada osoba koja ne zna u čemu je dobra
neće znati za šta je dobra;
mora znati šta može kako bi znala ko je”.
– Edgar Fridenberg[12]
Alijenacija
je, kao psiho-socijalni fenomen, u porastu među učenicima skoro svih nivoa obrazovnih
institucija (Shrivastava and Mukhopadhyay, 2009: 100). Istraživanje objavljeno
2008. godine, koje je sprovedeno u Danskoj na uzorku školske omladine uzrasta od
11 do 15 godina, pokazalo je da je alijenacija značajno povezana sa visokim nivoom
fizičkih i psiholoških simptoma kod adolescenata (Rayce et al., 2008). Usled ovih
rezultata, istraživači savetuju uzimanje alijenacije u obzir pri budućim zdravstvenim
intervencijama među mladima.
Da je visok
stepen alijenacije među mladima povezan sa konzumiranjem alkohola, droga, suicidom,
nasiljem i promiskuitetom, pokazale su mnoge studije (Calabrese, 1987: 15). Zbog
ovakvih destruktivnih rizika, proučavanje alijenacije u okviru sociologije omladine
mora biti jedno od gorućih tema. Adolescenti sa internalizovanim simptomima i koji
pokazuju veoma otuđeno ponašanje imaju problema jer to utiče na njihovu celokupnu
ličnost i remeti njihovu svakodnevicu (Shrivastava and Mukhopadhyay, 2009: 104).
Neophodno
je pružiti pomoć mladima u prevazilaženju teškoća prilikom ulaska u svet odraslih.
Institucije poput škole, koja je jedna od najznačajnijih i gde mladi provode najveći
deo svog vremena, moraju stvoriti razvijene tehnike i stručni kadar čiji bi cilj
bio da pomogne omladini da otkloni uzroke koji su doveli do alijenacije, oboljenja
koje je zahvatilo današnje mlade.
Ove mere
su naročito neophodne ukoliko su škole upravo one ustanove koje predstavljaju pogodno
tle za klicanje alijenacije. Alšuler smatra da školska klima održava osećaj bespomoćnosti
i izolacije adolescenata i da su često lišene smisla (Alschuler, 1990 prema
Calabrese, 1987: 16).
Škole mogu
smanjiti stepen alijenacije na nekoliko načina:
1. eliminisanjem segregacije adolescenata od
vršnjaka, mlađe dece i odraslih;
2. pružanjem prilika adolescentima da pruže
značajne doprinose društvu;
3. fokusiranjem zdravstvene edukacije na odgovornost;
4. upozoravanjem adolescenata na ekonomsku
eksploataciju;
5. restrukturisanjem tradicionalnih metoda
predavanja (Calabrese, 1987: 16).
Organizovanje
raznovrsnih sekcija poput likovne, muzičke, glumačke, literarne, novinarske, debatne,
ne samo da može pospešiti saradnju i komunikaciju među mladima i među mladih i nastavnog
kadra i što može pomoći da mladi steknu odgovornost u zajedničkom radu ka ostvarenju
cilja, već im može pomoći da otkriju i razvijaju svoje talente i sklonosti i pripremiti
ih bolje za budući odabir karijere.
Što se tiče
sociološke analize filmova, iako mejnstrim filmovi pružaju interesantan materijal
za sociološka iščitavanja i tumačenja samim sociolozima, njihova glavna uloga ovih
filmova je da zabavi publiku i donese profit. Društveno angažovani režiseri skreću
svojim filmovima pažnju javnosti na određena pitanja, ali takvi filmovi nisu zanimljivi
prosečnom gledaocu. Usled ovakve situacije, savremeni sociolozi bi mogli da, koristeći
se sociološkim metodama, instrumentima i sociološkom imaginacijom, ekstrahuju važne
društvene elemente iz popularne filmske naracije i približe ih javnosti na jedan
pristupačan način koji bi naveo na razmišljanje i prosečnog gledaoca.
Literatura:
1.Calabrese, Raymond L., 1987, Alienation: Its
Causes and Impact on Adolescent Health, The
High School Journal, Vol. 71, No. 1, Chapel Hill: University of North
Carolina Press, 14-18,
http://www.jstor.org/stable/40364891
http://www.jstor.org/stable/40364891
2.Koski,
Genevieve, 2015, The Virgin Suicides is a
window into Sofia Coppola’s fixations, The Dissolve, https://thedissolve.com/features/movie-of-the-week/1076-the-virgin-suicides-is-a-window-into-sofia-coppola/
3. Mackey, James, 1977, Strategies for Reducing
Adolescent Alienation, Educational Leadership, Vol. 34, No. 6, Alexandria: Association for Supervision and Curriculum
Development, 449-452,
http://www.ascd.com/ASCD/pdf/journals/ed_lead/el_197703_mackey.pdf
http://www.ascd.com/ASCD/pdf/journals/ed_lead/el_197703_mackey.pdf
4.Rayce, Signe L. B. et al., 2008, Aspects of
alienation and symptom load among adolescents, Oxford: Oxford University Press on behalf of the European Public
Health Association, 79-84,
http://eurpub.oxfordjournals.org/content/19/1/79
http://eurpub.oxfordjournals.org/content/19/1/79
5.Sergejev,
Dimitrije, 1986, Otuđeni čovek, Zagreb:
Školska knjiga
6.Singularly
Swedish: Lukas Moodysson In Conversation, 2014, Clash, http://www.clashmusic.com/features/singularly-swedish-lukas-moodysson-in-conversation
7.Shrivastava,
Anupama and Mukhopadhyay, Anjana, 2009, Alienation and Emotional Inteligence of
Adolescents with Internalising Symptoms, Journal
of the Indian Academy of Applied Psychology, Vol. 35, No. 1, Calcutta: Indian Academy of Applied Psychology, University of
Calcutta, 99-105, http://medind.nic.in/jak/t09/i1/jakt09i1p99.pdf
[1] ”There's something dangerous about the boredom of teenage girls.” –
Megan Abbott, Dare Me
[2]
Меlvin Seeman, 1959, On the Meaning of Alienation, American Sociological Review према Сергејев, 1986: 6.
[3]
Raymond L. Calabrese, 1987, Alienation: Its Causes and Impact on Adolescent
Health, The High School Journal Vol.
71, No. 1, Chapel Hill: University of North Carolina Press (приступљено:
5.8.2015., доступно на: http://www.jstor.org/stable/40364891)
[4] U Srbiji
prevedeno kao Smrt nedužnih.
[5] Paginacija
nije moguća pošto je sadržaj preuzet sa Interneta (pristupljeno 4.8.2015.). Dostupno na: https://thedissolve.com/features/movie-of-the-week/1076-the-virgin-suicides-is-a-window-into-sofia-coppola/)
[6] Singularly Swedish: Lukas Moodysson In Conversation,
Clash, april 2014. (pristupljeno 4.8.2015.,
dostupno na: http://www.clashmusic.com/features/singularly-swedish-lukas-moodysson-in-conversation)
[7] ”Je fais ce que je veux.” – Marieme
(Bande de filles, 2014)
[8] eng.
victory.
[9]
”Och tog mig till ett ställe där man gör vad fan man vill.” – KSMB, Sex Noll Två
[10] U
originalu Never Goodnight.
[11]
”Obviously, Doctor, you’ve never been a 13-year old girl.” – Cecilia (The Virgin Suicides)
[12]
”A youngster who does not know what he is good at will not know what he is good
for; he must know what he can do in order to know who he is”(Edgar Friedenberg,
1959, The Vanishing Adolescent,
Boston: Beacon Press prema Mackey, 1977: 450).