Autor: Ognjen Varađanin
Filozof, pisac i politički teoretičar,
Žan Žak Ruso (Jean-Jacques Rousseau), takođe sin
izbeglica, kalvinista i katolik pa opet kalvinista. Enciklopedista, Francuz i
Švajcarac, čovek koji je svoje sinove i kćeri smestio u centar za napuštenu decu (Delaney, www.iep.utm.edu /rousseau/ #SH1a). Ova kratka
biografija trebala bi da nam približi i omogući bolje shvatanje njegovog dela
„Rasprava o poreklu i osnovama nejednakosti među ljudima“ (Discours sur l’origine et
les fondements de l’inégalité parmi les hommes) iz 1755. godine.
Takođe, značajan uticaj na razmišljanje Rusoa izvršio je svojim delima
Makijaveli (Niccolò Machiavelli), renesansni republikanac.
Ovo delo je odgovor Rusoa na moderno i obrazovano društvo koje je razvilo razum, u čemu on vidi uzrok nejednakosti. Isti taj razum vidi kao destruktivno zlo, a prirodno stanje kao raj koji se ne može vratiti. „Čovek je probao plodove sa drveta znanja, postao razumno biće i to mu onemogućava povratak u svet besvesnog vegetiranja“ (Molnar, 2001: 17). Taj stav ukazuje na Rusoovo filozofsko i političko opredeljenje, romantičarski republikanizam. Ruso svojim delom kritikuje Hobsa koji smatra da je prirodno stanje, stanje rata i strepnje za sopstveni život. Za Rusoa je prirodno stanje, stanje predistorije odnosno apsolutne slobode i jednakosti. Ruso smatra da je čovek koji je socijalizovan odnosno koji je član društva zavisan od drugih. On čoveka njegovog vremena vidi kao pohlepnu, razvratnu, egoističnu jedinku. Naspram toga, u prirodnom stanju, čovek je nevin, on je životinja, jedino o čemu razmišlja je kako preživeti, što čini suštinsku suprotnost „razumnom čoveku“. Najveća razlika između životinje i čoveka nije u tome što čovek može da misli, već je u slobodi, čovek može da čini šta želi (Ruso, 1949: 145). Ruso krivi strasti za ljudsko razmišljanje, a iz razmišljanja nastaje razum. Takođe, pita se zašto bi razmišljao neko ko ništa ne želi i ničega se ne boji. Kao najjaču strast navodi ljubav, koja „ruši sve prepreke, a kada se razbesni, može da uništi i čovečanstvo radi čijeg opstanka je stvorena“ (Ruso, 1949: 156). Ipak Ruso svakom čoveku, onom preistorijskom i onom njegovog vremena, pripisuje prirodnu vrlinu „milosrđe“ koja stoji naspram razuma. Mada, njegovo je mišljenje da se milosrđe kod tadašnjeg čoveka javlja samo u slučaju opasnosti, ne pojedinca već celog društva. Sa ovom tvrdnjom se ne bi složili humanisti, realisti pa ni laici. Ruso je u pravu kada kaže da su nejednakosti nastale pojavom svojine, vlasništva. „Prvi koji je ogradio zemljište i rekao: „Ovo je moje“, naišavši na prostodušne ljude koji su mu poverovali, u stvari je osnivač obrazovanog društva. Koliko li bi sprečio zločina, ubistava i ratova, od kolike bi bede i strahota poštedeo ljudski rod onaj koji bi počupao koplje i zatrpao jarak, dovikujući bližnjima: „Ne verujte varalici! Propašćete ako smetnete s uma da plodovi pripadaju svakome i da zemlja nije ničija!“.“ (Ruso, 1949: 161).
Ruso
se ugleda na Rimljane i njhovu republiku kada kaže da bi trebalo spasiti „duše“
ljudi tadašnjice, „razumnih ljudi“,. On deli načela civilizovanih ljudi na
načelo samoodržanja (koje iskvaruje ljude njegovog vremena) i načelo
solidanosti to jest milosrđa. Ruso, kao što je ranije navedeno, shvata da
povratak u prirodno stanje nije moguć i zato u svojoj teoriji romantičarsku
republiku shvata kao „uspostavljanje
nacije, jedne i nedeljive, u kojoj pojedinac gubi sva svoja prirodna prava i
stavlja se na raspolaganje vlasti: kada ona od njega zatraži da na oltar
domovine položi svoj život (ili bilo šta drugo) on to mora bespogovorno
prihvatiti“ (Molnar, 2001: 19). To će se desiti samo ako načelo
samoodržanja postane kolektivno i ako je načelo solidarnosti postalo dominantno
u celom društvu. Takođe, da bi ovakvo uređenje države opstalo mora postojati
spoljašnji neprijatelj, jer kako drugačije imati „vojnu naciju“, složnu i
nacionalistički raspoloženu ako nema pretnje. Ovde bih citirao Hanu Arent (Hannah Arendt) koja je
najbolje objasnila Rusoovu teoriju republike: „Da bi pripadao političkoj
zajednici nacije građanin mora biti u stanju da živi u stalnoj pobuni protiv
sebe samog i svojih vlastitih interesa.(...) Ne samo u Francuskoj revoluciji,
već u svim koje su slijedile njen primjer, pojedinačni interes pojavljuje se
kao neka vrsta zajedničkog neprijatelja i sve teorije terora od Robespjera do
Lenjina i Staljina uzimaju kao nešto što se samo po sebi razume da je
zajedničniinteres automatski i da stalno stoji u neprijateljstvu sa vlastitim
interesom svakog pojedinačnog građanina“ (Arent, 1991: 66-67). U Rusoovoj teoriji
republike vidimo neke od činilaca komunističkog uređenja države kao i tiranije,
do kojih je on najverovatnije došao pod uticajem Makijavelija i njegovog
„Vladara“ (Il Principe) iz 1513. godine.
Žan Žak Ruso je svakako jedan od najznačajnijih
mislilaca svih vremena zahvaljujući svojim delima, teorijama i samim mislima.
Prvi je pravi filozof romantizma, pravca koji je uveliko uticao na Evropu.
Njegova dela su u svoje vreme terala na
pobunu, budila osećanje usamljenosti, nemorala, kao i revolucionarno
raspoloženje, a to kod svojih čitalaca pogotovo rade sada, u vreme najveće
otuđenosti čoveka.
Literatura:
Ruso, Žan Žak. 1949.
Društveni ugovor, O poreklu i osnovama
nejednakosti među ljudima, Prosveta, Beograd.
Molnar, Aleksandar. 2001. Rasprava o demokratskoj ustavnoj državi, Samizdat B92, Beograd
Arent, Hana. 1991. O revoluciji : odbrana javne slobode, Filip Višnjić, Beograd
http://www.iep.utm.edu/rousseau/#SH1a
(01.12.2015.)