Alokacija sredstava ka vlastodršcima svijeta

Autor: Uroš Dejanović

         

1. UVOD

          Globalni ekonomski slom je posljedica de jure porobljavanja čovječanstva preko sile zvane novac kako bi se osigurala alokacija sredstava ka vlastodršcima svijeta. 

1.1. PREDMET I CILj RADA 

          

          Predmet ovog rada je razmatranje politike monetarnih institucija tj. skidanje maske koja skriva parazitsku strukturu monetarnog sustava koja je prilagođena da bi bogatstvo moglo biti alocirano ka vlastodršcima svijeta. Uvodi u problem, te ističe kako je prava ekonomija limitirana kapacitetom proizvodnje koje planeta zemlja može pružiti. Dokazuje kako iluzija da eksponencijalna funkcija rasta ekonomije može ići u nedogled je fatalno zavaravanje stvoreno iz pohlepe te da je ekonomski, ekološki, socijalni krah neizbježan. Te daje uvid u proces stvaranje totalne kontrole društva i pojedinca na globalnoj razini preko sustava koji je napravljen kako bi napravio alokaciju kapitala ka vlastodršcima svijeta.

          Glavni problem je uništavanje života kao i planete koja kao esencijalna supstanca pripada svim živim bićima. To što u svijetu gdje 1% populacije posjeduje 40% bogatstva planete, po nekim autorima tipa Dragaša, Icka, Lučića i drugih, ta brojka dostiže i 70% bogatstva planete. Svijet u kojem svaki dan umire 40 000 djece od posljedica siromaštva i izlječivih bolesti, gdje 50% svjetske populacije živi sa manje od 2 dolara dnevno.. U tom svijetu samo jedna stvar je jasna, a to je da nešto nije u redu.

          Svrha ovog rada je pojasniti da, koliko god bili mi svjesni ili ne, bilo svih naših institucija i samog društva je novac, te da u postojećem sustavu vodi ka totalnoj destrukciji.

          Upravo radi toga, razumijevanje politike monetarnih institucija je kritično za razumijevanje naših života onakvih kakvi jesu. Nažalost, ekonomija se često smatra zbunjujućom i dosadnom. Beskrajan niz financijskih žargona, zastrašujuće matematike, brzo uspijeva odvratiti ljude od pokušaja razumijevanja iste. U stvari, složenost financijskog sustava je samo maska stvorena da sakrije jednu od parazitskih  struktura koju je čovječanstvo imalo.

          Današnje društvo je sastavljeno od niza institucija: od političkih institucija, pravnih institucija, religijskih institucija, do institucija društvene klase, obiteljskih vrijednosti i poslovne specijalizacije. Očigledno je, koliko dubok utjecaj ove strukture imaju na oblikovanje naših shvaćanja i pogleda. Ipak, sve društvene institucije, sa kojima smo rođeni režirane su i određene. Izuzetak nije ni monetarni sustav koji je za razliku od većine drugih neshvaćen i uzima se zdravo za gotovo. 

          Cilj ovog rada je predočiti da je upravo razumijevanje politike monetarnih institucija je kritično za razumijevanje naših života onakvih kakvi jesu. 

          

1.2. IZVORI PODATAKA I METODE PRIKUPLjANjA

          

          U izradi seminarskog rada korištena je dostupna stručna i znanstvena literatura te dostupni internetski izvori.

          Za opis i definiranje pojmova korištena je metoda deskripcije, povijesna metoda za donošenje zaključka na temelju povijesnih iskustava, statistička metoda za tablično i grafičko prikazivanje te metoda analize i sinteze. Od metoda su korištene i  istraživanje i promatranje a od tehnika  anketa i skala procjene. Sukladno obujmu rada anketa nije rađena na reprezentativnom uzorku te stoga kao takva i nije prikazana u samom radu. 

1.3. STRUKTURA RADA

          Rezultati rada prikazani su kroz devet poglavlja. 

          U uvodu su navedeni predmet i cilj rada, izvori podataka i metode prikupljanja podataka te struktura rada. 

          Drugi dio rada., pod naslovom Teorija zavjere, objašnjava financijsku podvalu kojom se želi stvoriti struktura u kojoj svjetska vlada „Familija“ diktira svim zemljama. Navodi globalizaciju kao proces manipulacije od strane korporacija kroz upotrebu duga, podmićivanja i političkog svrgavanja. Zarad postizanja apsolutne kontrole i porobljavanja.

          U trećem dijelu, s naslovom Novčani sustav danas, analizirani su osnovni elementi monetarnog sustava i samog tijeka novca od trenutka njegovog izmišljanja. Daje elemente dokazivanja duga kao oružje da se pokore i porobe društva, a kamatu kao glavnu municiju tog oružja

          Četvrti dio, Priča o maloj zemlji zvanoj Libija, govori se o primjeru ekonomski dobro posloženog sustava. Također daje se primjer kako ekonomski dobro posloženi sustav u kojem nema kamata pa time ni duga koji se ne može otplatiti se uništava ako nije po volji vlastodržaca svijeta. 

          Peti dio, Suvremeni rob, pojašnjava privid termina slobode ljudi kao i de jure i de facto  suvremenog robovlasničkog društva. Te prikazuje i shematski prikaz kontrole naših života u budućnosti. Objašnjava monopol baziran na financijskoj i korporativnoj moći. Te spominje neoliberalni ekonomiste koji učestvuju u smišljenoj prevari, u kome su dio organizirane bande prevaranata za krađu države i građana.

          Šesti dio, Masovna manipulacija, objašnjava način manipuliranja ljudima kroz prizmu financijskog okvira. 

          Sedmi dio, Europska unija ili američki san, dovodi u pitanje svrhu, razlog i temelj financijskog funkcioniranja Europske unije kao i samu svrhu osnivanja EU ako se stavi u kontekst pandama same suštine svrhe postojanja mita o američkom snu, a u svrhu, na globalnoj razini kontrole novčanih tokova. Objašnjava kontrolu novčanih tokova i proces zaduživanja kroz tablični prikaz.

          Osmi dio, Zdrava seljačka logika, provocira intelekt kroz sumiranje činjeničnih podataka o nevidljivoj sili koja upravlja reformama državnog aparata bilo koje vlasti. Stavlja naglasak da ono što nas uče da vjerujemo da je demokracija i sloboda postalo je u stvarnosti genijalna i nevidljiva forma ekonomske diktature

          Zaključak je deveti, završni dio i sinteza svega navedenog u radu. 

2. TEORIJA ZAVJERE 

          „Danas privrženi i istaknuti ljudi Babilonskog Bratstva kontroliraju svjetsku politiku, bankarstvo, biznis, obavještajne službe, policiju, vojsku, školstvo i medije. Najvažnije od svega ovoga, u smislu nametanja kontrole, jest bankarstvo. Stvaranje novca i manipuliranje novcem. 

          Financijska podvala Bratstva je vrlo jednostavna i proteže se na period, ovdje dokumentiran, koji traje od doba Sumerana i Babilona pa sve do današnjeg dana. Ona se zasniva na stvaranju novca koji, u stvari, ne postoji, a potom od njegovog posuđivanja ljudima ili poduzećima uz interes. To stvara ogroman dug vladama, poduzećima i stanovništvu, pa zbog toga oni mogu biti uspješno kontrolirani. Od vitalnog značaja za uspjeh te podvale je da se bankarima dozvoli da pozajmljuju novac koji nemaju. Sada ću opisati kako to funkcionira. Ako bi vi ili ja imali milion funti, mogli bi posuditi najviše milion funti. Vrlo jednostavno. Ali, ako banka ima milion funti ona može posuditi deset puta toliko i više, pa još i naplaćivati interes na to. Kada bi samo djelić ljudi koji, bar teorijski imaju „novac“ deponiran u banku otišao danas da ga podigne sa svojih računa, banke bi zatvorile vrata za pola sata, jer ga one nemaju. Novac u banci je mit, još jedan trik koji se zasniva na vašem povjerenju. Kada odete u banku i tražite zajam (ili kredit), banka ne štampa zbog toga ni jednu jedinu novu novčanicu niti iskuje novi novčić. U njoj samo ukucaju novčani iznos zajma na vaš račun. Od tog trenutka nadalje vi plaćate interes banci na ono što nije ništa više od cifara na kompjuterskom ekranu (ili papiru). Ipak, ako ne uspijete vratiti taj zapravo nepostojeći novčani dug, banka može doći i sasvim legalno uzeti vaše postojeće bogatstvo, vašu kuću, zemlju, kola i imovinu u procijenjenoj vrijednosti jednakoj onoj cifri koja je na ime posudbe bila ukucana na vaš račun. I više od toga, zato što novac nije stavljen u opticaj od strane vlade, već od strane privatnih banki koje svojim klijentima daju posudbe, banke mogu kontrolirati koliko će uopće novca biti u opticaju. Što više zajmova bankari riješe odobriti, više će novca biti u opticaju. A što čini razliku između ekonomskog prosperiteta i ekonomske depresije? Samo jedna stvar: količina novca koja je u opticaju. To je sve. Koristeći ovaj sustav, privatne banke, koje kontroliraju jedni isti ljudi, odlučuju koliko će novca biti stavljeno u opticaj. Oni mogu stvoriti ekonomski prosperitet ili upropastiti ekonomiju po svojoj želji. Isto je sa burzom akcija, gdje ti ljudi obrću trilione dolara dnevno oko financijskog i bankarskog tržišta, tako odlučujući hoće li cijena akcija pasti ili se popeti. Krahovi burze se ne događaju tek tako, isplanirano je kada će se oni dogoditi.

          Većina „novca“ koji je u opticaju ne postoji fizički u obliku keša ili novčića. Taj „novac“ predstavljaju cifre koje idu sa jednog kompjuterskog računa na drugi putem elektronskog transfera novca, korištenjem kreditnih kartica i čekovnih knjižica. Ako je više novca, elektronskog ili pravog, u opticaju veća je ekonomska aktivnost i zato se više proizvoda kupuje i prodaje, ljudi imaju veće plate i veće su mogućnosti za zapošljavanje. Stalni predmet reptilsko-arijevske financijske podvale bio je da se stvori ekonomski procvat, tako što će se odobriti davanje velikog broja zajmova, a potom se samo zavrne slavina. Potplaćeni ekonomisti i slični, od kojih većina nema pojma o tome što se stvarno događa, reći će vam da su ekonomski procvati i krahovi dio nekog prirodnog „ekonomskog ciklusa“. Kakva naklapanja. To je sustavna manipulacija od strane Bratstva da se ukrade pravo, postojeće bogatstvo od običnog svijeta i cijelih država. Tokom perioda procvata mnogi ljudi se sve više zadužuju. Živa ekonomska aktivnost znači da poduzeća posuđuju više „novca“ za uvođenje nove tehnologije koja bi ubrzala proizvodnju tako da odgovara povećanoj potražnji na tržištu. Privatna lica posuđuju više da bi kupila veće kuće i nova, skuplja kola, jer se osjećaju sigurno u pogledu svoje ekonomske budućnosti. Onda, u za njih najpovoljnijem trenutku, najveće banke, koordinirane od strane mreže tajnih društava, podižu kamate da bi se smanjila potražnja zajmova i počinju naplaćivati zajmove koji su već prekoračili rok za naplatu. To dovodi do povlačenja novca (u raznim oblicima) iz javnog prometa. Potražnja za proizvodima je smanjena i sve je manje radnih mjesta jer nema dovoljno novca u opticaju da bi se stvorila neophodna ekonomska aktivnost za dalji razvoj. Zato privatna lica i poduzeća ne mogu više zaraditi dovoljno novca da bi otplaćivali svoje dugove i dolazi do bankrota. Tada banke uzimaju njihovo postojeće bogatstvo, njihova poduzeća, kuće, zemlju, kola i ostalu imovinu zbog nemogućnosti da dalje otplaćuju banci pozajmicu, koja u stvari nikada nije predstavljala ništa više od cifre ukucane na bankovni račun. To se ciklično ponavlja već hiljadama godina, a naročito je izraženo u posljednjih par vjekova, dok se pravo bogatstvo otima od naroda i odlazi u ruke onih koji kontroliraju sustav banaka -  reptilskim krvnim lozama. Isto važi i za cijele zemlje. Umjesto da stvore svoj osobni novac na koji ne bi plaćale interes, državne vlade posuđuju novac od privatnog bankarskog kartela na njega plaćaju interes i daju novčana sredstva dobivena sakupljanjem poreza koji plaća narod. Enormne količine novca koji vam uzimaju putem raznih poreza idu pravo u privatne banke da bi se otplatili dugovi stvoreni pozajmljivanjem novaca koji su vlade mogle same stvoriti i koji ne bi bio opterećen nikakvim interesom! Pa zašto to onda ne urade? Zato što Bratstvo kontrolira državne vlade u istoj mjeri u kojoj ima kontrolu nad bankama. 

          Ono što mi nazivamo „privatizacija“ u stvari je prodaja državne imovine da bi se odložio bankrot izazvan dugom kod banaka. Zemlje trećeg svijeta prepuštaju kontrolu nad svojim zemljištem i prirodnim resursima u ruke internacionalnih bankara, zato što ne mogu isplatiti velike zajmove, čije su stvaranje, namjerno, izazvale same banke da bi osigurale da će do toga doći. U svijetu ne mora biti siromaštva i sukoba, samo je izmanipulirano da bude tako, jer to služi unapređenju Programa.“(Najveća tajna – David Icke ; Beograd: Admiral Books 2006 – str. 244-246)

          Namjerno sam ovaj dio nazvao „teorija zavjere“ jer kada stavite etiketu na nešto, većina ljudi će to promatrati upravo kroz istu. Svi policajci i plavuše su glupe, dalmatinci su lijeni, zagorci su pijani.. Promatraju i doživljavaju sadržaj na temelju vanjštine, tj. sude o kvaliteti mlijeka preko ljepote tetrapaka. A za mnoge David Icke nije ništa drugo nego SF romanopisac pun teorija zavjere. Tj. da se ispravim, za mnoge koji nisu čitali njegove radove ili su svega samo malo zagrebali sadržaj njegova rada. 

          Ono o čemu David Icke govori već 25 godina dolazi do točke kada sve postaje jasno te može biti vidljivo i promatrano. Ali kao i općenito što je sa svim stvarima, ako ste tj. kada ste suočeni s mnogo informacija, a nemate navigacijsku mapu onda informacije predstavljaju samo niz točaka i događaja. Ali kada vidite nekoliko koordinata, te zbunjujuće točke postaju cjelina te možete primijetiti kako se savršeno uklapaju.

          Prvo, najvažnije je kamo Tajno društvo koje ekonomski praktičar Branko Dragaš naziva „Familija“ i njihova mreža žele odvesti svijet. Po Icku jednadžba je jednostavna. Što je više mjesta na kojima se donose odluke, to će središte Familije imati manje kontrole. Jer mora manipulirati s previše točaka. Zato su još veoma davno odlučili stalno i neprekidno centralizirati moć. Taj proces je počeo još od kada su se ljudi počeli organizirali u plemena. Tada su ljudi u plemenu odlučivali što će se događati u društvu toga plemena. Nakon toga došli smo do velike prekretnice u tom procesu kada se mnogo plemena spojilo u ono što zovemo narodi. Tada je nekoliko ljudi u središtu naroda počelo diktirati plemenima.

          Ono što imamo sada su Afrička unija, Američka unija, Pacifička unija, Bliskoistočna itd. Sada u Europi imamo situaciju u kojoj zemlje, koje su apsorbirale plemena, sada apsorbira jedna „Super-država“ kako je David naziva. U Središtu Super-države nalazi se šačica birokrata u tamnim odjelima koji čak nisu ni izabrani na izborima a diktiraju državama koje diktiraju plemenima. 

          „Familija“ želi stvoriti strukturu u kojoj svjetska vlada diktira svim zemljama. Imaju svjetsku središnju banku koja diktira svim globalnim financijama. Tu je i svjetska valuta, koja neće biti gotovina već elektronska valuta, jedinstvena za sve na svijetu. Naravno, jedinstvena elektronička valuta i elektronička valuta općenito nose velike posljedice za slobodu. Primjer: dođete u trgovinu kupiti nešto i date svoj elektronički novac/kreditnu karticu i računalo vam je odbije, još uvijek možete platiti gotovinom. Kada gotovine nema, računalo određuje hoćete li nešto kupiti. Pored toga žele svjetsku vojsku koja će nametati volju svjetske vlade svima koji ne prihvaćaju diktate svjetske vlade/“Familije“. 

          Kada vas ima malo a želite kontrolirati milijarde ljudi morate centralizirati donošenje odluka. Ono što vidimo na geopolitičkoj sceni je stalna centralizacija moći. Ne samo da je vidimo u politici već u vlasništvu nad korporacijama, bankama, medijima…. Već dugo postoji naziv za cijeli taj proces nama poznat pod riječju globalizacija. Ono što nazivaju globalizacija je samo plan koji se ostvaruje svuda po svijetu.

           Globalizacija je proces manipulacije od strane korporacija kroz upotrebu duga, podmićivanja i političkog svrgavanja.

          Kao što FED upravlja američkim narodom kroz konstantno zaduživanje, inflaciju i kamatu svjetska banka i MMF igraju istu ulogu na globalnoj sceni.

         

  Kuda vodi sve to? Tko i kako upravlja time? 

          Da bi vam demonstrirao kako je ovo čudo nastalo, smatrajte sljedeće kao jednostavnu priču.

3. STRUKTURA LOPOVSKOG SUSTAVA 

3.1. PRIČA O PRVOM KAMATARU

          U davna vremena, skoro sve se koristilo kao novac. Trebao je samo biti prenosiv i dovoljan broj ljudi je morao imati povjerenje u to da se kasnije može mijenjati za prave vrijedne stvari kakve su hrana, odjeće i zaklon. Školjke, zrna kakaa, lijepo kamenje, čak se i perje koristilo kao novac. Zlato i srebro je bilo atraktivno, meko i lako za obradu, tako da su neke kulture postali eksperti za ove metale. Zlatari su olakšavali trgovinu praveći zlatnike, a oni su se standardizirali svojim težinom i čistoćom. Kako bi zaštitio svoje zlato, zlataru je trebao trezor. Uskoro su i njegovi sugrađani dolazili na njegova vrata tražeći zakup u njegovom sefu za svoje vrijednosti. Ubrzo je zlatar izdao svaku policu u svom sefu i imao je mali prihod na osnovu zakupnine. Godine su prolazile i zlatar je pronicljivo shvatio. Ulagači su rijetko dolazili da iznesu svoje zlato i nikad nisu dolazili odjednom. To je razlog što su tražili čekove koje je zlatar potpisivao za uloženo zlato, te su njima trgovali kao pravo zlato. Ovaj papir je bio mnogo zgodnije nego teško zlatnici, sume su se jednostavno zapisivale umjesto tegobnog brojanja prilikom svake razmjene. U međuvremenu, zlatar je razvio nov posao. On je posuđivao zlato naplaćujući kamatu. Kako je zgodni papirnati ček naišao na odobravanje, pozajmljivači su tražili pozajmice u formi čekova umjesto metala. Kako se industrija širila, sve više ljudi je tražilo od zlatara pozajmicu. To je dalo zlataru još bolju ideju. On je znao da vrlo mali broj ulagača uzima svoje zlato. Tako je zlatar smislio kako lako može  pozajmljivati čekove od zlata ulagača a ne od svog zlata. Dokle god su se krediti vraćali, njegovi ulagači nisu ništa ni gubili ni dobivali. Sad je zlatar, više bankar nego zanatlije, pravio puno veći profit nego kad je pozajmljivao samo svoje zlato.

          Godinama je zlatar tajno uživao u dobrom prihodu zarađenom na kamati drugih ulagača. Sad je postao istaknuti zajmodavac, više se bogatio nego njegovi sugrađani i paradirao je. Rasla je sumnja da troši novac ulagača. Njegovi ulagači su se sastali i zaprijetili su mu povlačenjem svog zlata ako se zlatar ne pokaže čistim u vezi njegovog bogatstva. Suprotno onom što bi neko očekivao ovo se nije ispostavilo kao katastrofa zlatara. Usprkos prisutnoj varci njegova je shema zaista radila. Ulagači nisu ništa izgubili. Njihovo je zlato i dalje bilo sigurno u zlatarevom sefu. Radije nego da povuku svoje zlato, ulagači su sad tražili od zlatara, sada već bankara, da i oni dobiju dio njegove kamate. Ovo je bio početak bankarstva. Bankar je isplaćivao niže kamate na uloge a zaračunavao veće kamate na kredit. Razlika je pokrivala troškove operacije i njegov profit. Logika ovog sustava je jednostavna. Izgledao je kao razumljiv put da se zadovolje kreditni zahtjevi. Međutim, ovo nije način kako bankarstvo danas funkcionira.

          Naš zlatar-bankar nije bio zadovoljan sa prihodom koji mu je ostajao poslije podjele zarade sa ulagačima. Potražnja za kreditima je brzo rasla, kako su se Europljani širili po svijetu. Krediti su međutim bili limitirani količinom zlata ulagača u sefu. Tada je dobio još bolju ideju. Pošto nitko osim njega nije znao što se zapravo nalazi u njegovom sefu, on je mogao da izdaje čekove na zlato koje nije bilo tu! Dokle god nisu svi čekovi povjerioca stigli za naplatu u isto vrijeme i potraže svoje zlato, kako je netko mogao znati? Ova nova shema je odlično ispala, te je bankar postao enormno bogat na kamati zarađenoj na zlatu koje nije ni postojalo!

          Ideja da bankar stvara novac ni iz čega je bila nevjerojatna za povjerovati, te u dugom periodu ovo nije padalo ljudima na pamet. Ali moć da stvara novac je prolazila kroz njegovu glavu kako već mislite. Tijekom vremena, količina izdanih kredita i njegovo razmetljivo bogatstvo je opet pokrenulo sumnje. Neki pozajmljivači su zahtijevali pravo zlato umjesto papirnate zamjene. Ovo je izazvalo glasine. Odjednom se nekoliko velikih ulagača pojavilo sa zahtjevom da uzmu svoje zlato. Kraj igre! More čekova za naplatu je preplavilo ulicu ispred banke. Avaj, bankar nije imao dovoljno zlata i srebra da pokrije sav papir koji je on izdao. Ovo zovemo „navala na banku“ i ovog se svaki bankar plaši. Ovaj fenomen „navala na banku“ je uništio mnoge banke i što uopće ne iznenađuje narušilo javno povjerenje u sve bankare. Bilo bi pošteno da se stavi van zakona praksa stvaranja novca ni iz čega. Velika količina kredita koju su bankari nudili je postala od presudnog značaja za uspjeh Europske ekspanzije. Umjesto zabrane ova praksa je legalizirana i regulirana. Bankari su pristali da budu limitirani za izmišljen novac koji  mogu posuđivati. Limit je mogao biti puno veći nego pravo stanje zlata i srebra u trezoru. 

          Vrlo često se upotrebljavao odnos 9 izmišljenih dolara za 1 pravi zlatni dolar. Ovo pravilo je sprovođeno iznenadnim inspekcijama. Također je dogovoreno da u trenucima navale, Centralna banka treba da podrži lokalne banke sa hitnom dopunom zlata, samo u slučaju da ima navale na mnogo banaka istovremeno, bankovni balon bi puko i sustav pao. 

3.2. NOVČANI SUSTAV DANAS

          Tijekom godina, sustav sa djelomičnom rezervom i njegova mreža integriranih banaka podržana od strane Centralne banke, postao je dominantan bankovni sustav u svijetu. U isto vrijeme, dio zlata koje je pokrivao novac za dug se stalo smanjivao do iščeznuća. Osnovna uloga novca se promijenila. 

          U prošlosti, papirnati dolar je bio priznanica sa kojom se moglo podići točna količina zlata ili srebra. Sada, papirnati ili digitalni dolar može zamijeniti isti takav dolar. U prošlosti, privatni krediti su bili samo u formi privatne banknote, koju su ljudi mogli da odbiju kao što danas imamo izbor da odbijemo nečiji ček. Danas, privatni kredite se legalno konvertiraju u nadležne (važeće) valute, dolare, funte, za koje iz navike mislimo da su novac. Važeća valuta je novac stvoren Vladinom naredbom ili dekretom i zakon primorava građane da ih prihvate kao zakonsko sredstvo plaćanja duga, u suprotnom sudovi neće prisiljavati naplatu duga. Sad se postavlja pitanje: Ako Vlade i banke mogu oboje da stvaraju novac, koliko je onda novca u opticaju? 

          U prošlosti, ukupna količina novca je bila limitirana stvarnom fizičkom veličinom robe koja je bila novac. Na primjer, da bi se stvorio novi zlatni ili srebrni dolar, još zlata i srebra moralo se naći i iskopati iz zemlje. Danas, novac se bukvalno stvara kao dug. Nov novac se stvara svaki put kad netko uzme kredit iz banke. Kao rezultat, ukupna količina novca koja se može stvoriti ima samo jedan limit jednaka je ukupnom nivou duga. Vlade stavljaju dodatne zakonske limite na nov novac, prisiljavanjem da se prihvati minimum potrebnih rezervi. U suštini proizvoljno, rezervni odnos varira  od zemlje do zemlje i od vremena do vremena. U prošlosti bilo je poznato da su banke morale imati barem jedan zlatni dolar za pokriće 10 dolara nastalih kao dug. 

          Danas, ovaj rezervni odnos više ne prati odnos novog novca i uloženog zlata, već prosto odnos novog novca kao duga i postojećeg novca. Rezerve današnjih banaka sadrže količinu Vladinog izdanog novca i onog što imaju u Centralnoj banci, plus postojeći novac koji je uložen u banke kao dug. (Centralna Banka SAD, Federalna Pričuva, napravila je dokument pod nazivom „ Modern Money Mechanics“ iz kojeg proizlazi sljedeće.

3.3. NAČIN RAĐANjA NOVCA

          Vlada Sjedinjenih Država odlučuje da joj treba novac, pozove Federalne Rezerve od koje zatraži recimo 10 milijardi dolara. Federalne Rezerve zatim kupuju 10 milijardi obveznica od SAD. Američka vlada uzima papir, napiše nešto po njemu da bi izgledalo zvanično i to onda nazove „obveznica“. Zatim na tom papiru stavlja vrijednost od 10 milijardi dolara. I to pošalje FED-u.

          FED tiska gomilu papira koje naziva „novčanicama federalne rezerve“ također dajući im vrijednost od 10 milijardi dolara. FED uzimaju te „novčanice“ i trguju s njima za obveznice. Kada je razmjena gotova Vlada SAD uzima 10 milijardi tih federalnih „novčanica“, i deponira ih na bankarske račune. Nakon ovog „novčanice“ zvanično postaju legalan novac. Dodajući tako 10 milijardi dolara državnim novčanim rezervama. I to je to. Upravo je na taj način napravljeno Deset milijardi svježeg novca. 

          Ovo bi bilo generalizacija samog postupka, de facto ova transakcija se obavila elektronski bez trunke upotrijebljenog papira. Zapravo, svega oko 3% novca što se tiče SAD postoji u stvarnim novčanicama. Ostalih 97% u stvarnosti postoji samo u kompjuterima. Vladine obveznice kao takve kreirane su da posluže kao instrument zaduživanja. I kada FED otkupi te obveznice sa novcem koji su stvorili ni iz čega, vlada ustvari obećava da će vratiti taj novac FED-u. Drugim riječima, taj novac je nastao iz duga. 

3.4. PARADOKS DA VAM SE SMRZNE PAMET

          Kako novac ili vrijednost mogu biti stvoreni iz duga?

          Krenimo od toga kako je razmjena napravljena, i eto 10 milijardi dolara leži na računima komercijalnih banaka. Tih 10 mlrd. postaje dio bankarskih rezervi, kao što i svi depoziti i jesu. Kao što je navedeno u knjizi „ Modern Money Mechanics“ „Banka mora održavati legalno stečene rezerve jednake stvarnom postotku njenih depozita“. Zatim nastavlja „po sadašnjim regulativama, provizija prema svim transakcijama iznosi 10%“. To bi značilo da od 10 mlrd. $ depozita 1 mlrd. $ se zadržava kao potrebna rezerva. Dok ostalih 9 mlrd.$ se smatra viškom rezervi, i može se upotrijebiti kao osnova za nova zaduživanja. 

          Logika stvari bi bila da je 9 mlrd. $ proizašlo od postojećeg depozita od 10 mlrd.$ Ali to zapravo ovdje nije slučaj.  Ono što se stvarno događa je da je 9 mlrd. $ napravljeno od čistog zraka povrh postojećeg depozita od 10 mlrd. $ dolara. To je u stvari način proširivanja novčane rezerve. 

          Kako stoji u „ Modern Money Mechanics“ „Naravno oni, u stvarnosti ne vraćaju dugove u novcu, koji dobivaju kao depozit. Ukoliko bi tako radili, ne bi bilo potrebe za stvaranje dodatnog novca. Ono što rade kada zadužuju jeste da prihvaćaju obećavajuće note –ugovore o zaduženju- u zamjenu za kredit-novac dužnicima koji posjeduju račune“. Drugim riječima 9 mlrd. $ je stvoreno ni iz čega jednostavno zato što postoji potreba za takvim zaduženjem, i da je tu 10 mlrd. $ u depozitu kako bi zadovoljili zahtjeve rezervi. Drugim riječima za svaki depozit koji se dogodi u bankarskom sustavu, oko 9 puta vise može biti stvoreno ni iz čega. 

          Da bi vam ovo prikazao jednostavno: Zamislimo da se nova banka otvorila i da nema još ulagača. Ipak, investitori su ostavili depozit od  1111.12 $ keša u Centralnoj banci i potrebni rezervni odnos je 9:1.

(Prvi korak)-Banka se otvorila i prima prvog pozajmljivača. Mušteriji treba  10,000$ da kupi polovni auto. Kako zadati odnos za rezervu 9:1, bančine rezerve u Centralnoj banci (tzv. likvidan novac) dozvoljavaju banci da legalno izda 9 puta veći iznos ili 10,000$ i to na osnovu klijentovog zaloga da će vratiti dug. Ovih 10,000$ nije ni od koga uzet. To je sasvim nov novac koji je jednostavno ukucan na račun pozajmljivača kao kredit. Pozajmljivač onda ispisuje sebi ček da bi kupio polovna kola.

(Drugi korak)-Prodavačica auta onda ulaže novo stvorene novce u njezinu banku. Za razliku od likvidnog Vladinog novca u Centralnoj banci, ovaj novi novac se ne može množiti sa zadatim odnosom. Umjesto toga on se dijeli. Kako je odnos 9:1, onda se može izdati novi kredit od 9,000$ na osnovu ovih 10,000$ (1000 ide u CB)

(Treći korak)-Ako te isto novce (9,000$) uloži treće lice u bilo kojoj banci, one postaju osnova da se može izdati treći kredit od 8,100$ (900$ ide u CB). Kao one ruske lutke-babuške, ispod svake se nalazi manja, svaki novi ulog nosi potencijal da se može izdati nešto manji kredit do beskonačnosti.

          Ako se kreditni novac ne uloži u banku, proces se zaustavlja. Ovo je nepredvidivi dio mehanizma stvaranja novca. Međutim, vjerojatnije je da će pri svakom koraku nov novac biti uložen u banku i pri ovom odnosu proces će se ponavljati dok se ne stvori  100,000$ novog novca. Sav ovaj nov novac se u cijelosti stvorio iz duga, cijeli proces je legalan ulaganjem početnih 1111.12$ koji je još uvijek nedirnut u CB! Sto više, u ovom genijalnom sustavu, knjige svake banke u ovom lancu mora da pokaže kako svaka ima 10% više depozita nego kredita. Ovo daje bankama  pravi poticaj da traže uloge radi izdavanja kredita, ovim se stvara opće ali i veoma pogrešno mišljenje da krediti dolaze od uloga. Ukoliko se svaki uzastopni kredit ne uloži u istu banku, ne može se reći da je svaka banka umnožila svoj početni likvidni ulog skoro 90 puta te tako stvorila kredite ni iz čega. 

Međutim, kako je bankovni sustav zatvoren krug, kredit jedne banke postaje ulog u drugoj banci i obrnuto. U teorijskom i idealnom smislu. Krajnji efekt bi bio isti kao da se cijeli proces obavljao samo u jednoj banci. To jest, bančin početni ulog u centralnoj banci od 1111.12$ dozvoljava banci da zaradi kamatu do 100.000$ koje nikad nije imala. 

          „Svako podsvjesno zna da banke ne pozajmljuju novce. Jer kad povlačiš svoju štednju, banka ti ne kaže da to ne možeš, jer je pozajmila te novce već nekom“   ~ Mark Mansfield, pisac i ekonomista.

3.5. NASLjEDNO INFLACIJSKI SUSTAV MONETARNE EKSPANZIJE

          Činjenica da povećanje količine novca, bez proporcijalne ekspanzije ili ti ga povećanja robe i usluga u ekonomiji, će uvijek srozati valutu. Radi toga i imamo termine nominalna i realna vrijednost novca. Npr. Jedan dolar iz 1913. godine bi 2007. godine vrijedio 21.60 dolara, to je devalvacija od 96% od kada postoji FED.

           Nakon jedne od najgorih krize koja je pogodila SAD, takozvane „Velike panike“ 1907. Godine je skupina moćnih bankara, daleko od očiju javnosti, napisala zakon koji je trebao postati osnova središnjoj novčarskoj instituciji. 23. Prosinca 1913. Je predsjednik Woodrow Wilson potpisao taj novi zakon i odmah bio izložen brojnim kritikama i optužbama za udruživanje sa  J. P. Morganom i John D. Rockfellerom.

          Kasnije je u svojem dnevniku zabilježio: „Ja sam nepametnom odlukom uništio moju zemlju. Veliku industrijsku naciju nadziru njeni zajmodavci. Sve naše aktivnosti leže u rukama nekolicine ljudi“ Taj zakon nazvan „Federal Reserve Act“ doista prepušta nadzor nad američkim dolarom vlasnicima velikih banaka. FED je posljednja instanca za posudbu novca sustavu banaka. Ali dolarom neće upravljati politika ili vlada.

          Rekao sam kako se novac radi od dugova i posudbi. Ovi dugovi su bazirani na bankarskim rezervama, a rezerve su proistekle od depozita, a kroz svaki depozit može se stvoriti devet puta veća vrijednost od početne. Nejednakost nastaje tamo gdje su ljudi natjerani da se bore za posao kako bi izvukli dovoljno novca i pokrili svoje troškove života. 

3.5.1. Kamate kao vječni dug

          Sav novac od kredita u većini slučajeva se vraća uz ogromnu kamatu. Drugim riječima, skoro svaka valuta koja postoji mora biti vraćena bankama uz plaćenu kamatu. 

Ali, ukoliko se sav novac posuđen od Centralne Banke a koji se povećava uz pomoć komercijalnih banaka koje daju posudbe, samo ono što se naziva glavnicom nastaje od novčanih zaliha. Ali onda, gdje je onaj novac koji pokriva kamate koje se naplate? Nigdje! Ne postoji. Količina novca koju banke trebaju vratiti dajući kredite i posudbe ljudima će uvijek nadmašiti količinu novca koja je u opticaju. Zbog toga je inflacija konstanta u ekonomiji. Nov novac je uvijek potreban da pokrije neprestane deficite ugrađene u sustav, prouzročene potrebom da se naplati kamata. Ovo također znači da su nestašica i stečaj doslovce ugrađeni u sustav. I da će uvijek postojati siromaštvo u društvu, te da će uvijek netko izvući deblji kraj. 

          Bogatstvo će uvijek pripasti pojedincima i bankama, jer ukoliko ste nemoćni platiti hipoteku oni će vam oduzeti imovinu. Jako uznemirujuće kada shvatite da je neizbježno jer novac koji vam je banka posudila zapravo de jure nije ni postojao. 

3.5.2. Sustav modernog ropstva

          

          Ovo možda nekome liči na davno ukinuti robovlasnički sustav. Ne, ne samo da liči već današnje društvo to i jeste. Čitav svijet se danas i formalno ustrojava upravo ka takvom sustavu gdje će najveći dio čovječanstva raditi i stvarati za malu i odabranu elitu bankara i njihovih  izvršnih upravitelja, koji se modernim rječnikom zovu menadžeri. Primijetili ste koliko bankari otvaraju škola za internacionalne menadžere i takozvane financijske eksperte?

          Ako je svaki građanin na planeti zadužen, ako je svako poduzeće zaduženo, svaka država, gdje su onda ovi bankari našli novac kojim nas kreditiraju? Nisu ga našli nigdje. Oni su ga izmislili.

          „Dajte mi da kontroliram novčane tokove u nekoj državi, i nije me briga tko pravi zakone“ shvatio je odavno Amschel Mayer Rothschild, osnivač dinastije koja već tri stoljeća drži pod kontrolom ekonomiju Velike Britanije i njezinih kolonija, od kojih je najveća SAD.

Još 1913. Američki kongresmen  Charles Lindberg proročki je upozorio predsjednika Woodrow Wilsona i Kongres što će donijeti njihova odluka o davanju prava privatnoj banci (FED) da stvara novac: „Kada predsjednik potpiše tu odluku, legalizirat će nevidljivu vladu koju čine monetarni moćnici.“ 

„Običnim građanima se ne bi svidjelo da znaju da banke mogu i stvaraju novac. Oni koji kontroliraju kreditnu politiku nacije kontroliraju i Vladu, te tako drže sudbinu naroda u svojim rukama“.~Reginald Mc-Kenna, predsjednik Midlanda Bank of England.

Banke mogu ovo da prakticiraju samo uz aktivnu podršku Vlade. Prvo, Vlade izdaju zakon o valuti da prihvatimo nacionalnu valutu. Drugo, Vlade dozvoljavaju da se privatni krediti banaka plaćaju Vladinom valutom. Treće, Vladini sudovi vrše naplatu dugova. I zadnje, Vlade izdaju regulative za zaštitu funkcionalnosti i kredibiliteta novčanog sustava u očima javnosti, dok ne čini ništa da informira javnost odakle je stvarno novac nastao. Jednostavno, prava je istina, kad se mi potpišemo na isprekidanoj liniji tzv. hipoteke naš potpis je jamstvo isplate, podržano zalogom naše imovine koju gubimo ako ne isplatimo, to je JEDINA PRAVA VREDNOST u ovom ugovoru. Za sve one koji misle da ćemo poštovati  jamstvo, ovaj ugovor postaje prenosiv, razmjenljiv i papir vrijedan prodaje. 

„Tako je sad naš novac u milosti kreditnih transakcija banaka, koje pozajmljuju ne novac, već obećanja da će osigurati novac koje one u stvari nemaju „ˇIrving Fisher, ekonomista i pisac. 

          Da li ste se ikad zapitali kako svatko: Vlada, korporacije, male firme, familije mogu svi zajedno biti u astronomskom dugu? Jeste li se ikad zapitali od kud se toliko novaca može pozajmiti? Sada znate. Nema ga. Banke jednostavne ne posuđuju novac. One ga jednostavno prave iz duga. I kako je dug uvijek neograničen, tako je i nabavka novca. I kako proizlazi iz svega ovog, obrnuta situacija je također točna. Nema Duga, Nema Novca.

          Zar nije zaprepašćujuće, da usprkos nevjerojatnom izvoru resursa, inovacija i produktivnosti koje nas okružuju da smo skoro svi, od Vlade preko firmi do pojedinaca veliki dužnici bankarima! Kad bi ljudi samo stali i razmislili, kako je to moguće? Kako je stvarno moguće da svi ljudi koji jedini zapravo proizvode pravo bogatstvo u svijetu su u dugu prema onima koji prosto posuđuju novac koje predstavlja bogatstvo?! Još je više nevjerojatno da kad jednom shvatimo  da je novac samo dug mi shvatimo da nije bilo duga ne bi bilo ni novca. 

          „Takav je zapravo naš novčani sustav. Da nema dugova u novčanom sustavu ne bi bilo ni novca“  ~ Marriner S. Eccles, Predsjedavajući Saveznih Rezervi

          Ako ti je ovo novo, nisi sam. Većina ljudi zamišlja, kad bi se svi dugovi otplatili, stanje u ekonomiji bi se poboljšalo. To je svakako točno na nivou pojedinca. Jer kao što imamo više novca za potrošnju kad otplatimo dugove, mi mislimo da kad bi svi isto tako uradili, bilo bi više novca za potrošnju generalno. Ali je istina suprotna. Novac uopće ne bi postojao. 

          Mi smo totalno zavisni od stalnog dotoka kredita jer u suprotnom novac ne bi ni postojao. Nema zajmova, nema novca – to je ono što se dogodilo tijekom velike depresije, obim novčane mase se smanjio drastično jer nije bilo više zajmova.

          „Ovoje zapanjujuća pomisao. Mi totalno zavisimo od komercijalnih banaka. Netko mora posuditi svaki dolar koji je u opticaju, keš ili kredit. Ako banke naprave obilno sintetičnog novca mi cvjetamo, ako ne, mi gladujemo. Mi smo apsolutno zavisni od stalnog novca. Kad netko shvati cijelu suštinu slike, tragična apsurdnost naše beznadežne pozicije je prosto nevjerojatna, ali je tu“  ~ Robert H. Hemphill, Federalne rezerve, Atlanta. 

          Ali ako novac može biti stvoren samo iz posudbi, kako društvo može ikada biti slobodno od duga? Ne može. I u tome je bit. Strah od gubitka imovine u kombinaciji sa borbom za opstanak, sa neprekidnim dugom i inflacijom ugrađenom u sustav, sjedinjen s neizbježnom nestašicom u samim novčanim zalihama, nastalom iz kamata koje se nikada ne mogu otplatiti, održavaju sustav ropstva za plaću konstantnim. Trčeći kao hrčak u kotaču sa milionima drugih, u biti dajemo moć carstvu od koje samo elita na vrhu piramide ima koristi. Jer na kraju dana, za koga vi zapravo radite? ZA BANKE. Novac se stvara u bankama, i neizbježno završava u istim. Oni su pravi gospodari, zajedno sa korporacijama i vladama koje podržavaju.

          Fizičko ropstvo zahtjeva da ljudi imaju smještaj i hranu. Ekonomsko ropstvo zahtjeva da se ljudi sami hrane, snađu za smještaj. To je jedna od najgenijalnijih prijevara za društvenu manipulaciju ikada kreirana. I u suštini to je nevidljivi rat protiv populacije. Dug je oružje da se pokore i porobe društva, a kamata je glavna municija tog oružja. 

          Većina ljudi šeta okolo naokolo zaboravljajući na pravu stvarnost, banke zajedno sa vladama i korporacijama nastavljaju širiti svoju taktiku ekonomskog rata, stvarajući nove baze kao što je Svjetska Banka i MMF dok istovremeno stvaraju novu vrstu vojnika. „ekonomskih ubojica“ kako ih dragaš naziva, koji će korupcijom ili silom nametnuti drugim zemljama volju „Familije“ ako oni ne uspiju kroz dizanje pučeva koji će mediji koji su također pod kapom „Familije“ podržati i predstavljati kao borbu za demokraciju i slobodu tu je i NATO koji će priskočiti u pomoć di god „Familija“ odredi pa makar se radilo i o kršenju međunarodnog prava.

          „Postoje dva načina da se osvoji i porobi jedno društvo: 1. Uz pomoć mača 2. Uz pomoć duga“. (-John Adams-)

4. PRIČA  O MALOJ ZEMLjI ZVANOJ LIBIJA

          „Moamer el Gadafi, iako predstavljen kao beskrupulozan diktator u pojedinim medijima, je od Libije koja je bila jedna od najsiromašnijih zemalja stvorio naciju sa najvišim standardom u Africi. Od kada je počela libijska revolucija, većina zapadnih medija Moamera el Gadafija predstavljala je kao zločinca i diktatora koji ugnjetava svoj narod.

          Danas znamo da nije baš sve bilo onako kako je to prikazivala zapadna medijska mašina i da su neka dostignuća Gadafijeve vladavine sve vrijeme prešućivana. Prema sistemu koji je Gadafi razvio dolaskom na vlast obrazovanje i zdravstvena zaštita su bili besplatni u Libiji. Prije dolaska Gadafija na vlast, samo 25 posto stanovništva bilo je pismeno. Danas 83 posto Libijaca čita i piše, a 25 posto ima fakultetsku diplomu.

          Ukoliko bi neki građanin odabrao da se bavi zemljoradnjom, od države bi dobio kuću sa zemljom, poljoprivrednu opremu, sjeme i goveda, kako bi započeo biznis i sve to bespovratno.

          Malo je poznato da u Libiji nisu postojali računi za struju, a nisu postojale ni kamate na kredite u bankama koje su sve bile državne.

          Gadafiju je najviše zamjerano da krši ljudska prava u Libiji, a malo je poznato da je naredio da dok god svaki Libijac ne dobije kuću neće ni njegova porodica. Tako je Gadafijev otac preminuo, a da je još uvijek živio u šatoru. Gadafi je izlazio u susret mladencima. Tako je svaki mladi bračni par dobivao od države po 50.000 američkih dolara kako bi kupio stan i zasnovao porodicu.

          Ukoliko bi Libijac poželio da se školuje u inostranstvu ili bi mu bilo neophodno liječenje van granica zemlje, imao bi novčanu pomoć države koja bi plaćala sve troškove i još bi davala po 2.300 američkih dolara za smještaj i prijevoz.

          Država je čak učestvovala i u kupovini kola, inače jeftinijih nego u Evropi, pa je subvencionirala kupovinu sa 50 posto učešća.

          A kad se već kupe kola, sa benzinom nema problema jer je gorivo u Libiji koštalo 0,14 dolara za litru, što je bilo jeftinije od vode. I kruh je bio praktički besplatan sa cijenom od 0,15 dolara za 40 (!) štruca.

          Gadafi je znao da je za pustinjsku zemlju voda najbitnija pa je napravio veliki vodovod kroz Saharu koji je spojio Tripoli, Bengazi i Sirt i tako omogućio nesmetano snabdijevanje, ali i porast gradske populacije.

          Libiju je ostavio bez ikakvog vanjskog duga sa deviznim rezervama od 150 milijardi dolara, koje su, istina, sa početkom revolucije zamrznute širom svijeta. Svaki Libijac koji nije mogao da nađe zaposlenje po završetku školovanja dobivao je novčanu pomoć u visini plaće predviđene za tu vrstu zanimanja. Dok su za svako rođeno dijete žene dobivale po 5.000 američkih dolara.

          Dio novca zarađen prodajom nafte, glavnog izvoznog artikla zemlje, slijevao se na račune svih građana Libije. Kada je Gadafi došao na vlast, istina prevratom, 1969. godine, Libija je bila jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu. A prije nego su došli u početku „ekonomske ubice“ a kasnije NATO Libijci su spadali u narod sa najvišim životnim standardom u Africi. Problem nikada nije bila diktatura Gadafija, već to što velike zemlje i velike kompanije imaju ekonomske interese u Libiji“. (Izvor: izvadak iz članka; kurir.rs)

         „Volim Gadafija jer su u njegovo vrijeme svi imali sve! Gadafi je dao nadu Africi. Želio je napraviti jednu banku za cijelu Afriku. E, tu je pogodio Zapad i njihove interese."(Mohamed Alsakit Abdulgasem; novinar, ekonomski i politički kritičar)

          Već sada imamo de facto svjetsku vladu i de facto svjetsku vojsku koje de facto djeluju na način na koji žele da ta struktura djeluje. Tj. imamo svjetsku vladu pod kodnim izrazima kao recimo međunarodna zajednica, G7 i sve to. To nije međunarodna zajednica. To su SAD, Britanija, Francuska, Njemačka, Izrael i ta „Familija“. To nije svjetska zajednica samo je tako zovu. 

          Vidjeli smo što se dogodilo u Libiji. To žele učiniti i u Siriji i Iranu. Žele situaciju u kojoj bi svjetska vlada poslala svoju vojsku da srede sve zemlje koje ne igraju prema njihovim pravilima. To je situacija u kojoj svjetska zajednica, međunarodna zajednica, demonizira ljude kao što su Gadafi i ljudi poput Asada a nakon toga pošalju dječake, NATO, koji je de facto svjetska vojska. Sada smo u tom procesu došli do točke kada ono što oni hoće i žele s tzv. svjetskom vladom i vojskom se de facto već događa.

          Kao što smo već rekli globalizacija je proces manipulacije od strane korporacija kroz upotrebu duga, podmićivanja i političkog svrgavanja. Isto kako  FED upravlja američkim narodom kroz konstantno zaduživanje, inflaciju i kamatu svjetska banka i MMF igraju istu ulogu na globalnoj sceni. Upravo kao kada je kasnih 60-tih svjetska banka intervenirala u Ekvadoru sa velikim zajmovima. U sljedećih 30 godina siromaštvo je povećano sa 50% na 70% nezaposlenost je porasla sa 15% na 70 %. Javni dug je skočio sa 240 miliona na 16 milijardi dolara dok je dio sredstava namijenjen siromašnima pao sa 20 % na svega 6%( statistički podatci prema Branku Dragašu)

          Što bi Balašević rekao „princip je isti, sve su ostalo nijanse“.

          Stavljaju zemlju pod dug, podjele je ili korumpiraju njihove vođe a zatim postave uvjete za „strukturno provođenje politike“ Kao što su velika smanjenja fondova za socijalne programe. Što obično uključuje i obrazovanje i zdravstvo. Time kompromitiraju zdravlje i integritet javnosti čineći je ranjivom za eksploatacijom. 

          Privatizacija društvenih poduzeća. To znači da društveno važni sustavi mogu biti kupljeni i upravljani od strane stranih korporacija koje profitiraju.

  

          Romanopisac Dejan Lučić koji nije i ekonomist niti se sam upušta u teoriju monetarnog sustava navodi sljedeće. Parafraziram, 31.04.1952 Jean Monnet, čovjek kojeg i danas zovu ocem Europe, onoga što je postalo EU, još jedan glasnogovornik kuće Rothschild, napisao je pismo prijatelju. Po Dejanu Lučiću sadržaj pisma koji ću parafrazirati je bio kako će oni odvesti narod Europe u „Super državu“ potajno i u fazama. A da će u svakoj fazi raditi na dodatnoj integraciji opravdavajući je ekonomskim potrebama. I kada pogledate u zadnjih 60 godina možete primijetiti konstantnu centralizaciju moći unutar same Europe sve do razine Lisabonskog ugovora. Što se sada događa? Isto to - proces se nastavlja dalje. U Europi je ekonomska katastrofa. Od 2011 koliko mi je poznato, a možda ima nekih naznaka još i ranije, govore da trebamo Ministarstvo financija EU koje će diktirati fiskalnu politiku u svim zemljama članicama. Dio suvereniteta kojega se još nismo odrekli.

5. SUVREMENI ROB 

(Shvaćam da sam rob i da sam uhvaćen u robovski sustav misleći da sam slobodan)

          „Većini ljudi drugi govore što da misle, kuda da idu, što da rade i kako da to rade. Mislite da nije tako? Pa, odakle dobivate vaše 'informacije' koje vas navode na zaključke o sebi i svijetu? Tko odlučuje u koje vrijeme ćete se ustati svakog radnog dana? Tko odlučuje kamo ćete ići i što ćete raditi kad tamo dođete? Tko odlučuje kako ćete to raditi? Ako ste kao golema većina ljudi koji trenutno prebivaju u ovom svijetu snova, te odluke uopće ne donosite vi; njih vam nameće 'sustav', paukova mreža kontrole koja diktira svoju volju vašem 'životu'. Svoje 'informacije' primate od medija glavne struje koji vam prodaju svakodnevne laži na temelju kojih odlučujete što ćete misliti i vjerovati. Morate se probuditi u određeno vrijeme jer se morate pojaviti na poslu i ne smijete kasniti. Idete tamo gdje vas šalju vaši šefovi i radite ono što vam kažu. Ako se pobunite dobit ćete otkaz, a ako ne dobivate plaću ne možete si priuštiti dom ili dovoljne količine hrane. I ne radi se samo o vama. Što je s vašom obitelji i drugima koji ovise o vama? Ako ne služite sustavu, kakve će posljedice oni trpjeti? Kako biste namirili sve te očite potrebe i izvršili svoje odgovornosti morate provesti svaki dan udovoljavajući drugima. Sa svoje strane, šefovi također robovski pokorno slušaju naredbe onih koji kontroliraju njih, i ni oni se ne usuđuju istupiti iz linije. I šefovi imaju šefove. Uzmimo za primjer farmera koji hranom opskrbljuje supermarkete; on zapovijeda svojim radnicima na farmi, i ako oni ne rade ono što im kaže, najurit će ih. Ali i on mora raditi sve što mu naloži supermarket, ili će izgubiti ugovor i može ostati bez posla. Na sljedećoj razini, oni koji vode supermarket moraju odgovarati svojim dioničarima, među kojima su također ljudi koji služe svojim šefovima, i šefovi koji služe svojim šefovima. I tako se vrti taj krug ovisnosti i nametanja volje. Nečiji rob nekom je gospodar; nečija ovca nekome je pastir. Svijet je namjerno tako ustrojen. Sustav želi da svatko svakoga kontrolira, i to se postiže na milijardu različitih načina. Ono što zovemo 'slobodnim društvima' u svakom su pogledu laži. Sustav ne služi nama - mi služimo njemu. Mi smo robovi koji se zavaravamo da smo slobodni, zato što se ne želimo suočiti sa stvarnošću našeg jadnog položaja. Jedne noći bio sam gost neke američke radijske emisije kad se jedan slušatelj javio s izvrsnim komentarom. On je čovječanstvo usporedio s mužem koji zna da mu je žena nevjerna, ali očajnički pokušava sebe uvjeriti da to nije istina. Kad se ona vrati kući pita ju gdje je bila i s kim je bila. Muž zna istinu, ali se očajnički nada da će njeno objašnjenje zvučati dovoljno uvjerljivo da se može nastaviti zavaravati da je sve u redu. Radije će čuti dobru laž nego prihvatiti neugodnu istinu. Isto tako, većina ljudi ne želi se suočiti sa zavjerama i korumpiranošću vlada ili zapitati zašto zemlje idu u rat protiv golorukih civila, uključujući i njihove građane. Kada vlade iznose laži i izgovore za svoje groteskne postupke, većina ljudi spremna ih je prihvatiti zato što žele vjerovati da su te laži istina. Alternativa je suočiti se s činjenicom da vlada nije dobronamjerni sluga naroda - nego obrnuto. To znači suočiti se sa stvarnošću da su sile koje kontroliraju Sjedinjene Američke Države sposobne organizirati užase od 11. rujna i optužiti nekog drugog, i da mogu besramno doći na sprovod žrtvama znajući da su ih pomogli ubiti. Koliko je ljudi dovoljno jako da se suoči s time i s posljedicama toga u njihovim životima? To je jedan od glavnih razloga zašto službene laži prevladavaju kao prihvaćena istina. Alternativa je previše nezamisliva, previše nepodnošljiva da bi je mogli uzeti u obzir; zato većina ljudi to i ne čini. Dodajte mi kantu s pijeskom da gurnem glavu.“(Beskrajna ljubav jedina je istina – razotkrivanje svijeta snova za koji vjerujemo da je stvaran; David Icke, elektroničko izdanje, prvo poglavlje, str. 2-3)

5.1. LIBERALIZACIJA TRŽIŠTA 

          „Suvremeni globalizacijski proces, koji je s razvitkom različitih tehnologija posebice intenziviran od kraja sedamdesetih godina 20. stoljeća, možemo promatrati u svjetlu pojačanog djelovanja društvenih i ekonomskih odnosa izvan i preko državnih granica što je rezultiralo formiranjem nove institucionalne okoline globalnog tržišta, koje posluje danonoćno bez obzira na smještajnu geografsku predodređenost. Također, globalizacija se uobičajeno pojmovno određuje kao širenje globalnih veza kroz organizaciju socijalnog, političkog i ekonomskog života na nadnacionalnoj, globalnoj razini.“ ( M. Jovanović, I. Eškinja, Neki aspekti neoliberalizma u svjetskom gospodarstvu Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij. (1991) v. 29, br. 2, str. 943 (2008))

          „Svjetska kreditno-financijska kriza iz 2008., jasno je pokazala koliko se MMF udaljio od svog prvotnog osnivačkog cilja prema kojem bi trebao djelovati kao regulator i čimbenik stabilnosti svjetskog monetarno-financijskog sustava, a koliko se preobrazio u globalnog zagovornika i “izvoznika” neoliberalne ekonomske politike.“(M. Jovanović, I. Eškinja, Neki aspekti neoliberalizma u svjetskom gospodarstvu Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij. (1991) v. 29, br. 2, str. 947 (2008))

          „Mnogi ugledni ekonomisti, sociolozi i filozofi (kao npr. John Kenneth Galbraith, Gunnar Myrdal, Lester Thurrow, Joseph Stiglitz, Fritjof Capra, Ken Wilber, Manuel Castells, Jean Ziegler, Ulrich Beck, Anthony Giddens, Noam Chomsky, George Soros, Joel Bakan, Hans Kueng, Patricia Aburdene i drugi) ne izlažu samo neoliberalni kapitalizam argumentiranoj kritici, nego iznose i svoja razmišljanja o prijekoj potrebi transformacije postojećeg neodrživoga neoliberalnoga kapitalizma u neko bolje, pravednije i održivo društveno-ekonomsko uređenje. Lester Thurrow ne vjeruje u održivost kapitalističkoga modela, usprkos još uvijek raširenoj predodžbi o njegovoj tobožnjoj superiornosti i o tome da je to jedini mogući način suvremenog informatiziranoga društva. (Lester Thurrow “The Future of Capitalism”, Morrow, New York, 1996). Taj će se model urušiti ili transformirati, smatra L. Thurrow, prije svega zbog nepodnošljive socijalne polarizacije koja se sve više produbljuje. Radikalizacija kapitalističkoga modela uvedena u osamdesetim godinama 20. stoljeća dala je ekskluzivnu prednost kratkoročnim privatnim interesima koji obezvređuju elementarna načela ljudske solidarnosti i društvene pravde i pored toga uzrokuju bezobzirno devastiranje prirode. Stoga će se kapitalizam, ako misli preživjeti i ostati funkcionalan u 21. stoljeću, morati prilagoditi novim civilizacijskim zahtjevima i morat će uspostaviti ravnotežu između privatnoga i javnoga interesa, između rada i kapitala, između kratkoročnih i dugoročnih ciljeva, između potrošnje i investicija, između materijalnog standarda i kulturnih potreba, između ekonomske učinkovitosti i društvene pravde. Budući da se kapitalizam zasniva na načelu maksimizacije profita u kratkome roku, jedino se država javlja kao faktor koji zastupa dugoročne interese društva.“( M. MESARIĆ: Obrisi novog, socijalno pravednog, ekonomski učinkovitog i ekološki održivog modela EKONOMSKI PREGLED, 57 (12) 941(2006)

          Liberalizacija tržišta ili otvaranje ekonomije prema stranim korporacijama dovodi do zloupotreba poput dovođenja transnacionalnih kompanija i njihovih masovnih proizvoda režući domaću proizvodnju i rušeći lokalnu ekonomiju. Bolivija sa vodom i Jamajka sa žitom samo su jedni od primjera u kojima su zemlje izgubile svoje najprofitabilnije tržište zbog natjecanja sa uvozima sa zapada, tj. što se Bolivije tiče jedna američka kompanija je kupila izvore vode i cijene iste u toj već siromašnoj zemlji digla do neba. A u Jamajci bezbroj farmera su bez posla jer su nemoćni u nadmetanju sa velikim korporacijama. I na sve to imate konstantne neregularnosti u privredi, uništavanje ljudi, životne sredine kada su resursi jedne zemlje često iskorištavane od strane raznih korporacija a da kao krajnji rezultat proizvode ogromno i namjerno zagađenje. Kompanije znaju što rade ali to štedi njihov novac. Postoje brojne parnice koje razna udruženja građanina vode protiv kompanija koje uništavaju ili njihovu sredinu ili kao što je slučaj recimo sa monsantom direktno njihove živote. Rezultati parnica većinom budu više milijunske odštete, ali ti novci vam neće vrati zdravlje kao ni okruženje u kojem će odrastati vaši potomci. 

          „Tržišne ekonomije lišene određenog stupnja državne kontrole i regulacije, loše funkcioniraju te izazivaju moguće krize i izraženu nejednakost u raspodjeli dohotka“(M. Jovanović, I. Eškinja, Neki aspekti neoliberalizma u svjetskom gospodarstvu Zb. Prav. fak.  Sveuč. Rij. (1991) v. 29, br. 2, str. 943 (2008))

          „Biti neoliberalni ekonomista znači dobro zarađivati na narodnoj nesreći. Učestvovati na svim skupovima za podršku reformama vlade, bez obzira  tko sačinjavao tu vladu. Tko hoće moral neka ide u crkvu. To je  ideologija tržišnih talibana. Neo liberali su makijavelisti i pragmatičari. Neo libarali sa moralom nemaju nikakav problem. Važno je samo da braniš svoje osobne interese.

          Važno je samo da se ne zamjeraš  vlasti i tajkunima. Ne smiješ se zamjerati onima koji imaju moć i novac. Iz čije ruke uzimaš i koju podanički ljubiš. Sukob sa njima nije ekonomski opravdan, jer šteti osobnim  interesima. Jedan je život i neoliberalni ekonomista ne smije prokockati sve mogućnosti da sebi  osigura  financijsko blagostanje. Prežvakavaju tako estradni neo liberali jedne te iste floskule, prepisuju jedne te iste fraze, doktoriraju na temama koje nikoga ne  zanimaju, raspravljaju o tome kako se piše i izgovara ime nekog  tržišnog fundamentaliste iz čikaške bande ekonomista, koji su  opljačkali i uništili svjetske financije, žvalave tržišni pajaci o slobodi poduzetništva i privatnom biznisu, ali nikada nisu pokrenuli  nikakav biznis, ništa ne znaju o poslovanju, tržištu, profitu i  konkurenciji,  nego vječno parazitiraju na propalim ekonomskim teorijama. Konzultanti su i vlasnici  revizorskih kuća, koje dobro stoje sa vladom, otvoreno upravo sa ciljem da služe ministrima za njihove kriminalne kombinacije, pa dobivaju poslove revizija najvećih kompanija, koje moraju plaćati po političkoj direktivi, da bi se  prikrilo pravo stanje njihovih gubitaka, namještaju neoliberalni ekonomisti godišnje financijske izvještaje za propale i prezadužene tajkunske kompanije, umivaju njihove bilance, kako bi tajkuni mogli podizati nove kredite i varati banke, kako bi od države dobili nove  subvencije, otpise neplaćenih poreza i povoljne kredite iz državnih  fondova, koje nikada neće da vratiti; učestvuju neoliberalni ekonomisti  u smišljenoj prevari, dio su organizirane bande prevaranata za krađu  države i građana, svojim doktorskim titulama i univerzitetskim  zvanjima pokrivaju sve te makinacije, rade protiv principa svoje  struke i svih moralnih načela, ali to njih uopće ne zanima, oni su  beskičmenjaci, mekušci, podlaci i protuhe koji prodaju na crnom  tržištu svoje prevarantske usluge, naplaćuju izdaju svoje struke,  bogate se krivotvorenjem i falsificiranjem, učestvuju u procesu  banditske i razbojničke privatizacije kao privatizacijski savjetnici“(Branko Dragaš; DA LI SU EKONOMISTI FAH IDIOTI?; 04.08.2015.)

          „Sloboda demokracije nije sigurna ukoliko narod tolerira rast privatne moći do stupnja kada ta moć postaje jača od same moći demokratske države, to je u svojoj biti fašističko vlasništvo nad vladom od strance pojedinca, grupe ili nekog drugog oblika privatne kontrole“( F. Rusvelt ).

5.2. UKRADENI SVIJET   

          “Na pragu trećega tisućljeća postavlja se urgentnije nego ikada kardinalno pitanje: pod kojim osnovnim uvjetima možemo preživjeti, preživjeti kao ljudi na Zemlji na kojoj se može stanovati i ljudski oblikovati svoj individualni i društveni život. Pod kojim se uvjetima može spasiti ljudska civilizacija u trećem tisućljeću... Odgovor: čovjek mora postati više nego što je danas – mora postati ljudskiji. Čovjek mora svoj ljudski potencijal iskoristiti za stvaranje što humanijega društva i za očuvanje prirode... Glavno etičko načelo mora biti čovjek i njegova dobrobit: on mora uvijek ostati cilj i kriterij, a novac, kapital, znanost, tehnologija i industrija samo su sredstva”.  (Švicarsko-njemački teolog i filozof Hans Kueng u knjizi “Projekt Ethos”). (M. MESARIĆ: Obrisi novog, socijalno pravednog, ekonomski učinkovitog i ekološki održivog modela EKONOMSKI PREGLED, 57 (12) 940(2006).

          Manje je bitno jesu li reptili, demoni, vanzemaljci ili naprosto pohlepni psihopati i sociopati, svijet je preuzet od ljudi, nema više humanosti. Čovječanstvo teži totalitarizmu velikog brata. Orvel kada je napisao 1984, pisao je o ljubavi u fašističko policijsko totalitarnoj državi. A mi umjesto da smo shvatili neka stvari kao upozorenje kritike društva na koje se osvrtao mi kao da smo to shvatili kao uputu za upotrebu. Svijet je preuzet od strane prebogatih i moćnih biznismena koji upravljaju prirodnim resursima potrebnima za život kontrolirajući novac koji trebamo da dobijemo te resurse. Krajnji rezultat biti će svjetski monopol baziran ne na ljudskom životu, već na financijskoj i korporativnoj moći. Naravno sve to treba proći i kroz pravne norme, zato se korak po korak i odričemo svog suvereniteta, svog identiteta i smisla postojanja naše nacije kao takve.

Shema 1. Shematski prikaz kontrole naših života u budućnosti

Izvor: Beskrajna ljubav jedina je istina – razotkrivanje svijeta snova za koji vjerujemo da je stvaran; David Icke, elektroničko izdanje, prvo poglavlje, str. 22.

          „Globalna fašistička država Iluminata. Plan je stvoriti svjetsku diktatorsku vladu koja će na drugoj razini obuhvaćati super-države poput Europske unije.  Ono što sada zovemo „zemlje“ bit će  tek administrativne podružnice pod kontrolom  svjetske  vlade,  središnje  banke  i  vojske.  Ta će struktura omogućiti nekolicini da nametne svoju volju stanovništvu cijeloga svijeta. Mediji: Odvraćaju pažnju odrasle javnosti daleko od pravih socijalnih pitanja i skreću je na stvari bez pravog značenja. Škole: Mladima uskraćuju znanje o pravoj matematici, pravoj ekonomiji, pravom pravu i pravoj povijesti. Zabava: Održava zabavu za javnost ispod razine šestog razreda. Posao: Održava javnost zaposlenom, zaposlenom, zaposlenom, bez vremena za razmišljanje; otraga na farmi s ostalim životinjama.“ (Beskrajna ljubav jedina je istina – razotkrivanje svijeta snova za koji vjerujemo da je stvaran; David Icke, elektroničko izdanje, prvo poglavlje, str. 22)

6. MASOVNA MANIPULACIJA 

          Do globalne fašističke države nas vode uglavnom tehnikama masovne manipulacije. I mentalnom i emocionalnom manipulacijom. Što se mentalne manipulacije tiče David Icke je naziva taktikom „problem-reakcija-solucija“ i opisuje je kroz tri faze. U prvoj fazi stvorite problem: financijski slom, slom vlade, teroristički napad, koji organizirate i okrivite druge.    

          Kao kod 11.09. Zatim fazi kažete narodu preko bezbrojnih medija koji ništa ne preispituju, verziju problema u koju želite da vjeruju npr. da je Bin Laden organizirao 11.09. iz špilje u Afganistanu.  U drugoj fazi želite reakciju kroz izljeve bijesa, straha i stava da se nešto mora učiniti/napraviti. U trećoj fazi „Familija“ koja je i napravila problem i izazvala reakciju koja traži da se nešto učini, otvoreno ponudi rješenje na probleme koje je stvorila. A to su promjene u društvu, zakonodavstvu i vlasti koje vode ostvarenju vašeg plana centralizacije moći. 

         „Siromašnijim slojevima treba onemogućiti pristup mehanizmima razumijevanje manipulacije njihovim pristankom. Kvaliteta obrazovanja nižih društvenih slojeva treba biti što slabija ili ispod prosjeka, da bi ponor između obrazovanja viših i nižih slojeva ostao nepremostiv.

1)    PREUSMJERAVANjE PAŽNjE - Pažnju javnosti preusmjeravati sa važnih  problema na nevažne. Zaposliti javnost poplavom nebitnih informacija, da ljudi ne bi razmišljali i stekli osnovna saznanja u razumijevanju sveta.

2)   STVARANjE PROBLEMA - Ta metoda se naziva i “problem-reagiranje-rješenje”. Treba stvoriti problem, da bi dio javnosti reagirao na njega. Na primjer: izazvati i prenositi nasilje sa namjerom, da javnost lakše prihvati ograničavanje slobode, ekonomsku krizu da bi se opravdalo rušenje socijalne države.

3)   POSTUPNOST PROMJENA  - Da bi javnost pristala na neku neprihvatljivu mjeru, uvoditi je postepeno, “na kašičicu”, mjesecima i godinama. Promjene, koje bi mogle da izazovu otpor, ako bi bile izvedene naglo i u kratkom vremenskom roku, biće sprovedene politikom malih koraka. Svijet se tako vremenom mijenja, a da to ne budi svest o promjenama.

4)    ODLAGANjE - Još jedan način za pripremanje javnosti na nepopularne promjene je, da ih se najavljuje  mnogo ranije, unaprijed. Ljudi tako ne osjete odjednom svu težinu promjena, jer se prethodno privikavaju na samu ideju o promjeni. Osim toga i “zajednička nada u bolju budućnost” olakšava njihovo prihvaćanje.

5)    UPOTREBA DJEČJEG JEZIKA  - Kada se odraslima obraća kao kada se govori djeci, postižemo dva korisna učinka: javnost potiskuje svoju kritičku svijest i poruka ima snažnije djelovanje na ljude. Taj sugestivni mehanizam u velikoj mjeri se koristi i prilikom reklamiranja.

6)    BUĐENjE EMOCIJA - Zloupotreba emocija je klasična tehnika, koja se koristi u izazivanju kratkog spoja, prilikom razumnog prosuđivanja. Kritičku svest zamjenjuju emotivni impulsi (bijes, strah, itd.) Upotreba emotivnog registra omogućuje pristup nesvjesnom, pa je kasnije moguće na tom nivou sprovesti ideje, želje, brige, bojazni ili prinudu, ili pak izazvati određena ponašanja.

7)    NEZNANjE - Siromašnijim slojevima treba onemogućiti pristup mehanizmima razumijevanje manipulacije njihovim pristankom. Kvaliteta obrazovanja nižih društvenih slojeva treba da bude što slabija ili ispod prosjeka, da bi ponor između obrazovanja viših i nižih slojeva ostao nepremostiv.

8)    VELIČANjE GLUPOSTI - Javnost treba  podsticati u prihvaćanju  prosječnosti. Potrebno je uvjeriti ljude da je (in, u modi), poželjno biti glup, vulgaran i neuk. Istovremeno treba izazivati otpor prema kulturi i nauci.

9)    STVARANjE OSJEĆAJA KRIVICE - Treba uvjeriti svakog pojedinca da je samo i isključivo on odgovoran za osobnu nesreću, uslijed oskudnog znanja, ograničenih sposobnosti, ili nedovoljnog truda. Tako nesiguran i podcijenjeni pojedinac, opterećen osjećajem krivice, odustati će od traženja pravih uzroka svog položaja i pobune protiv ekonomskog sistema.

10) ZLOUPOTREBA ZNANjA - Brz razvoj nauke u posljednjih 50 godina stvara rastuću provaliju između znanja javnosti i onih koji ga posjeduju i koriste, vladajuće elite. “Sistem”, zaslugom biologije, neurobiologije i praktične psihologije, ima pristup naprednom znanju o čovjeku i na fizičkom i na psihičkom planu.“(Noam Chomsky; 10 strategija manipuliranja putem medija)

          Ono što je sada opisano je razlog radi kojeg svijet neprestano do sada bombardiraju problemima, prevratima, krizama i općenito stvarima koje ne funkcioniraju. Jer kada imate harmoniju, situaciju koja funkcionira u kojoj su ljudi sretni, pokušajte reći tim ljudima da ćete je promijeniti. Ljudi jednostavno ne bi prihvatili promjenu vodeći se filozofijom ako nešto nije pokvareno nema se radi čega popravljati. Zato se morate pobrinuti da status quo u bilo kojem području društva stalno ne funkcionira.

          Zato stvarate problem u određenom području kako ono ne bi funkcioniralo. Dobijete reakciju koja traži da joj se ponudi rješenje. Ali rješenje nije napravljeno kako bi riješilo problem već je dizajnirano tako da vodi ka centralizaciji moći i mijenjanju društva na načina na koji „Familija“ želi i stvori nove krize kroz koji će cijeli postupak moći da sprovedu ponovo. 

7. EUROPSKA UNIJA ILI AMERIČKI SAN ?

          Ono što možemo primijetiti sad u Europi jest hladno proračunatu i bezobzirnu zlouporabu naroda Europe koja vodi ka ostvarivanju tog plana. To je isplanirana ekonomska katastrofa u Europi. Ljudi kao što su Jose Barroso, bivši predsjednik Europske komisije, Herman Van Rompuy, bivši predsjednik Europskog parlamenta koji nikad nije vidio glasačku kutiju u koju je neki glasač iz naroda ubacio glas. Ljudi kao Merkelova u Njemačkoj i Sarkozy u Francuskoj, godinama su govorili da ne pokušavaju stvoriti „super državu“ referirajući se na EU. Sada govore da za rješenje ekonomskih problema EU, koje su oni potajno isplanirali, moraju imati duboku integraciju europskih zemalja u tu birokratsku paukovu mrežu, u koju nas manipulacijama uvlače.

          Treba znati da oko 75% zakona koji se donose u Britaniji i utječu na Britance potječe od Komisije u Bruxellesu. Ako je tako sada, što planiraju u smislu centralizirane kontrole i duboke integracije? Kada shvatite kamo nas žele odvesti i uz pomoć kojih metoda, svijet se otvori i postane otvorena knjiga. 

          Također nije na odmet pogledati što se događa s eurom. Čujete da ljudi govore kako Euro ima velikih problema. Da, i treba ih imati! Jer Euro nije cilj monetarne politike, već postaja na putu do cilja, a to je kao što sam gore naveo jedinstvena svjetska elektronička valuta. U Europi su bili suočeni s velikim brojem valuta: Njemačkom markom, guldenom, lirom, frankom… Uveli su euro i jednim potezom izbrisali sve valute tih zemalja koje su prihvatile euro. I tako ste napravili korak prema jedinstvenoj elektroničkoj valuti. Euro će jednog dana skroz biti uništen kako ne bi funkcionirao, a kada ne bude funkcionirao što će ljudi reći? Učinite nešto! Znate, jedini izlaz je jedinstvena elektronička valuta za cijeli svijet.

          Vatikan je krajem 2011 počeo tražiti svjetsku središnju banku koja bi diktirala globalne financije kao i globalnu vladu. I George Soros, milijarder, financijer i veliki promotor agent Tajnog društva i kuće Rothschild po Icku, Lučiću i Mišeku, 2011 počinje tražiti svjetsku središnju banku. Radi čega? Upravo radi globalnog ekonomskog sloma. A tko je slomio ekonomiju? Upravo ljudi poput Soroša i „Familije“ koju predstavlja su glavni kreatori svega. 

7.1. KONTROLA NOVČANIH TOKOVA 

Shema 2. Proces zaduživanja

Izvor: Izrada autora prema Branku Dragašu sa Heppy TV–revolucija–Zabranjeni čas ekonomije od 28.10.2013. godine 

          Na ovaj način vrši se potpuna kontrola svih novčanih tokova

          Ukupno 1318 kompanija drže vlast u svojim rukama

          „Postoji urota u ovoj zemlji da se porobe svaki muškarac, žena i dijete. Prije nego što napustim ovu visoku i plemenitu dužnost, namjeravam razotkriti tu urotu“ Predsjednik J. F. Kennedy 7 dana prije nego što je ubijen

          Pravo na ulaz u Fed nema ni Visoki sud, ni FBA ni CIA nitko! Vladi nije dozvoljen ulaz.

7.2. HNB i ESSB

          HNB- nije u funkciji nacionalne ekonomije i sve što radi je protivno interesima naše ekonomije. HNB- je danas postala obična mjenjačnica. Cijele financije svijeta razvijenog i zemalja koja slijede tu politiku nalaze se u rukama FED-a koji narkotike ubacuje u bolesnika koji je već ovisnik. Razvijene zemlje dozvoljavaju na svom tržištu ulazak stranih banaka do 25% ostalo ne dozvoljava. To je zato što su financije krvotok jedne zemlje i vi ne smijete da dozvolite kao što su u Hrvatskoj 95% u rukama stranaca. Jednostavno vi onda ne branite svoj suverenitet. HNB- mora biti utemeljen u ekonomsku politiku državnu, nacionalnu za poticanje  proizvodnje, da imate za poljoprivredu, energetiku za ono što smatrate da treba ići u izvoz.

          „Europski sustav središnjih banaka(ESSB) skup je središnjih banaka kojeg čine Europska središnja banka (ESB) i nacionalne središnje banke (NSB) svih članica EU.

Shema 3. Europski sustav središnjih banaka. 

 provođenju aktivnosti ESSB-a i Euro sustava važnu ulogu imaju nacionalne središnje banke (NSB), a svoje zadatke provode u skladu s pravilima, uputama i smjernicama koje donose upravljačka tijela ESB-a. Odluke se donose u ESB-u, a provode se decentralizirano, odnosno preko nacionalne središnje banke.“ (Publikacija HNB; pristupanje EU/EMU, pristupljeno: 08. 01. 2016.)

          Drugim riječima, mi igramo onako kako oni sviraju. Jasno je da je ova kriza smišljena i nametnuta.

8. ZDRAVA SELjAČKA LOGIKA 

          Čovjek je ono što je uvijek i bio: brutalan, nasilan, agresivan, pohlepan, posesivan… I, on je izgradio društvo u skladu sa ovim osobinama. No „ Biti prilagođen u duboko bolesnom društvu nije mjerilo zdravlja.“ J. Krishnamurti

          Što možemo napraviti u svezi ove strašne situacije? Za početak, treba nam sasvim novi koncept novca. Vrijeme je da se ljudi zapitaju kao i svoje Vlade četiri jednostavna pitanja: U cijelom svijetu, Vlade posuđuju novce od privatnih banaka. Vladin dug predstavlja najveći dio ukupnog duga i za servisiranje tog duga treba velika količina poreza. Mi znamo kako banke prave novce koje posuđuju. Vlade su im dale dozvolu da to rade.

          Prvo pitanje bi glasilo: zašto su vlade odabrale da posuđuju novce od privatnih banaka sa kamatom, kad može sama sve to da uradi bez ikakvih kamata? Drugo pitanje, zašto praviti novac kao dug uopće? Zašto ne stvoriti novac koji će stalno kružiti te se ne moraju beskonačno posuđivati sa kamatom da bi uopće postojale? Treće pitanje glasi: kako novčani sustav koji funkcionira samo na beskonačnom ubrzanom rastu može biti osnova održivoj ekonomiji? Zar nisu beskonačni rast i održiva/ishranljiva ekonomija u suprotnosti? Najzad, što je to sa našim sustavom što ga čini totalno zavisnim od beskonačnog rasta? Što treba promijeniti za stvaranje održive ekonomije?

          Zamislimo da pozajmljivači moraju imati samo postojeći novac za zajam. Ako neki ljudi u okviru dozvoljenog obima počnu pozajmljivati novac sa kamatom, njihov udio u ukupnom obujmu će rasti. Ako im se dozvoli da nastave ovo trajno, koji će krajnji rezultat toga biti? Bilo da je zlato, važeći ili dugovni novac, nije bitno. Pozajmljivači će završiti sa svim novcem kod sebe! I kad svi zatvore poslove i bankrotiraju, oni će postati vlasnici cjelokupne imovine društva. Ovaj problem bi mogao biti riješen jedino ako se uspostavi postupak ravnomjerne raspodjele kamate među stanovništvom. Veliko oporezivanje banaka bi možda moglo riješiti problem. Ali zašto bi banke onda uopće radile? Ako se ikada budemo mogli izbaviti iz ove situacije,  mogli bi zamisliti bankarstvo kao ne-profitabilni servis društva koje vrši isplatu svojih kamatnih prihoda kao opći javni prihod ili pak izdvajanjem beskamatnih kredita. 

          „Meni do dana današnjeg, nitko nije mogao dati logičko objašnjenje zašto Vlada posuđuje svoje osobne novce….Vjerujem da će doći vrijeme kad će narod tražiti da se ovo promjeni. Vjerujem da će doći vrijeme u ovoj zemlji kada će narod kriviti tebe i mene i svakog drugog tko ima veze sa Kongresom jer sjedimo i ništa ne činimo, dozvoljavamo da se ovaj idiotski sustav nastavi“. ~ Wright Patman,  predsjedavajući monetarnog komiteta od od 1963-e do 1975-e godine. 

          „Novac je nova forma ropstva i razlikuje se od stare po činjenici da nije osobna – nema osobnih veza između gospodara i roba.“ - Lav Tolstoj

8.1. DRŽAVA KAO REGULATOR

          „Prema koncepciji društvenog blagostanja i drugih analognih teorijskih modela, država istupa u obliku jedinstvenog političkog instituta koji je ovladao monopolskim pravom korištenja prinude na danoj teritoriji (Weber, 1958; 1921, 78). Kada se ima u vidu ekonomska sfera društvenog života, najprije se može spomenuti neo klasična definicija da je “Ekonomija nauka o ljudskom ponašanju kao odnosu između ciljeva i ograničenih resursa koji imaju mogućnost alternativne upotrebe” (Robbins, 1962, 16). Shvaćanje o tome da se ekonomija bavi optimalnom upotrebom ograničenih resursa sadrži pretpostavku da kada se pronađe optimalno rešenje, tj. optimalna ekonomska politika, ona će biti i primijenjena (Drazen, 2000). To znači da je ključni izazov ustanovljavanje optimalnih mjera, a ne i realizacija istih, zbog čega se problem izbora odgovarajuće ekonomske politike svodi na tehnički problem.“ ( Ekonomski horizonti, Maj - August 2013, Godište XV, Sveska 2,str.153,Dr. Dragan Petrović, KLjUČNI TEORIJSKI I PRAKTIČNI ASPEKTI DRŽAVNIH NEUSPEHA U SAVREMENOJ EKONOMIJI)

          „REGULATORNA FUNKCIJA DRŽAVE Ispravno određivanje prema državnim nedostacima može se, između ostalog, tumačiti i u kontekstu potrebnih utjecaja u pravcu onemogućavanja nastanka tržišnih nedostataka, a samim tim i potonjih “otkaza” države u nastojanjima da posljedice tih nedostataka otkloni ili umanji. Kako su tržišni nedostaci, prema institucionalnim shvaćanjima, posljedica neefikasnog institucionalnog uređenja, to je potrebno da se država aktivira na planu donošenja i primjene zakona u oblasti zaštite svojine, provođenja ugovora i garantiranja prava investitora. Ispostavlja se, dakle, da što je tržište manje savršeno to je uloga države i njenih institucija veća, pri čemu je bitno da državne institucije budu efikasne u ispunjavanju glavnih ciljeva tržišne ekonomije (Leković, 2012, 70). Spomenuti pristup ne zastupa aktivnu intervenciju države u kejnzijanskom i marksističkom smislu, sa namjerom da država preuzme neke ingerencije tržišta. Ne polazi se od tržišta i države kao antipoda, već od paradoksalne pretpostavke da je za normalno funkcioniranje i zaštitu instituta privatne svojine i tržišta potreban mehanizam koji se zasniva na principima centralizirane i kolektivne svojine. Ovakvo poimanje odnosa između tržišta i države nije strano ni F. A. Hajek-u, kada tvrdi da “u mjeri u kojoj želimo da se koristimo uslugama tržišnih sila - a to, nesumnjivo moramo činiti ako želimo da očuvamo svoj životni standard - racionalna ekonomska politika se mora ograničiti na stvaranje uvjeta u kojima će tržište što bolje funkcionirati” (Hajek, 2001, 137). Ispostavlja se, dakle, da je najbolje profilirati komplementaran odnos tržišta i države, gdje je poželjno intenziviranje državnih aktivnosti na polju uspostavljanja institucionalnog okvira, kao i značajno reduciranje direktnog, personalnog miješanja u tokove privređivanja. Promatrano sa stanovišta psihološke nauke, riječ je o fenomenu samo identifikacije države kao regulatora, koji je, po svemu sudeći, u mnogim zemljama poprimio karakter kroničnog problema (Radыgin & Эntov, 2012, 20). Tako nepovoljan scenarij u značajnoj mjeri je povezan sa neadekvatnošću stabilizirajućih mehanizama i političkih instituta kojima bi se osigurala ravnoteža između ciljeva države i ciljeva njenih agenata. 

          Ono što je još problematičnije u tom smislu jeste to što se od države očekuje da napusti poziciju generalnog menadžera i re distributera u privredi, i prije svega postane kreator instituta tržišne privrede i čuvar “pravila igre” (Sekulović, 2004, 114).( Ekonomski horizonti, Maj - Avgust 2013, Godište XV, Sveska 2,str.157,Dr. Dragan Petrović, KLjUČNI TEORIJSKI I PRAKTIČNI ASPEKTI DRŽAVNIH NEUSPEHA U SAVREMENOJ EKONOMIJI)

8.2. NEVIDLjIVA SILA

          „Nitko nije više porobljen nego oni koji lažno misle da su slobodni“~ Goethe

          Ono što smo učeni da vjerujemo da je demokracija i sloboda postalo je u stvarnosti genijalna i nevidljiva forma ekonomske diktature. Dokle god cijelo društvo ostane zavisno od bančinih kredita, bankari će biti u poziciji da odlučuju tko će dobiti novac a tko ne. 

          „Moderno bankarstvo pravi novac ni iz čega. Proces je možda najveća majstorija ikad napravljena ljudskom rukom. Bankarstvo je začeto u zločinu i rođeno u grijehu. Bankari su vlasnici svijeta. Ako im oduzmete svijet a ostavite im moć da izdaju novac, začas posla napravit će dovoljno para da otkupe svijet natrag ... Ali ako im oduzmete moć da izdaju novac, sva velika bogatstva, kao moja, će nestati. Zbog ovog svijet bi bio puno sretniji i ljepši za život. Ako želite da ostanete robovi bankara i da plaćate ceh robovanju, ostavite im da tiskaju novac“ Sir Josiah Stamp, bivši Guverner The Bank of England.

          „Nemogućnost da kolonisti dobiju moć da izdaju svoj novac izvan ruku George-a III i internacionalnih bankara je GLAVNI razlog početka Američke revolucije“ ~ Benjamin Franklin, otac Američkog Ustava.

          Moć sustava je duboko zakopana. Tako je obrazovna i medijska tišina u vezi ove teme. Prije nekoliko godina, zbog knjige koju je pisao, zamjenik kanadskog premijera je vršio informativno istraživanje među ljudima koji nisu ekonomisti. Među obje grupe obrazovani profesionalci kao i ljudi sa zdravim razumom, nitko nije imao točno poimanje kako se stvara novac. U stvari, sa sigurnošću se može reći da većina ljudi, uključujući tu i ljude koji rade u bankama na šalterima, nikad nisu pomislili ni jednog trenutka u svom životu o ovome. Jeste li vi?

          „Sva zbrka, konfuzija kao i beda u Americi se ne javlja od nedostatka Saveznog Ustava, niti od nedostatka poštenja ili čestitosti, koliko od očiglednog nepoznavanja prirode novca, kredita i novčanog sustava“  ~ John Adams, jedan od osnivača Američkog Ustava. 

          Moderni novčani sustav, gdje je novac dug, rodio se prije nešto više od 300 godina, kad je osnovana Bank of England sa kraljevskim statutom koji je dozvolio djelomične rezerve gdje je početni odnos 2:1 dozvolio djelomične rezerve, gdje je početni odnos bio skromnih 2:1. Taj skromni odnos je bio samo prvi iskorak. Sustav je danas globalan, stvara neograničenu količinu novca ni iz čega, i skoro su svi vezani u beskonačni rastući dug koji se nikad ne može vratiti. Da li se sve ovo događa slučajno? Ili je ovo zavjera? Očigledno je nešto VELIKO u igri.

          „Tko god da kontrolira obim novca je apsolutni gospodar cjelokupne industrije i trgovine. Kad shvatiš da se cijeli sustav vrlo lako kontrolira od strane nekoliko ljudi na vrhu, neće trebati nitko da ti kaže kako nastaje inflacija ili depresija“ ~ James A. Garfield, ubijeni Predsjednik SAD-a.

          „Vlada treba da stvara, izdaje i obrće sav novac i kredite koji su potrebni da bi se zadovoljili potrošački zahtjevi Vlade i potrošača. Usvajanjem ovih principa, poreznici će biti pošteđeni  ogromnih kamata. Privilegija pravljenja i izdvajanja novca nije samo prvenstveno pravo Vlade, već i mogućnost da Vlada pokaže svoju kreativnost“  ~ Abraham Lincoln, ubijeni Američki Predsjednik.

          „Dok se kontrola izdavanja novca i kredita ne vrati Vladi kao njena naj preča i sveta odgovornost, sve priče o suverenitetu parlamenta i demokraciji su uzaludne i beskorisne. ..Kad jednom nacija preuzme kontrolu nad kreditima onda nije bitno tko piše zakone te nacije. Kad lihvarstvo preuzme kontrolu, SVAKA nacija će biti uništena“  ~William Lyon Mackenzie, bivši kanadski Premijer.

          „Zahvalni smo Washington Post-u, New York Times-u, Time Magazine-u i drugim velikim izdavačima čiji su direktori prisustvovali našim sastancima i poštovali njihovu diskreciju već skoro 40 godina unazad. Bilo bi nam nemoguće da razvijemo naš svjetski plan, da smo bili izloženi očima javnosti tijekom svih ovih godina. Ali, svijet je sada više sofisticiran i spreman da maršira prema Svjetskoj Vladi. Nad-nacionalna vladavina intelektualne elite i svjetskih bankara je sigurno poželjnije od nacionalnog samoopredjeljenja koje se prakticiralo u proteklim stoljećima“. ~ Dacid Rockefeller, Trilateralna komisija jun 1991. 

          „Samo se male tajne moraju čuvati, velike su ostale tajna nevjericom javnosti.“  ~ Marshall Mc Luhan, media “guru“.

          23. prosinac 1913. je datum koji će se pamtiti u sramoti. To je bio dan kada je Zakon Federalnih rezervi izglasan u Kongresu. Mnogi članovi Kongresa su bili odsutni taj dan, a šira javnost zauzeta pripremama za blagdane. Tog dana se rodio sustav koji je porobio čitav svijet, a ovaj opasan financijski sustav baziran na dugu, doslovno je napravio robove od svih nas, i on sustavno uništava svijetlu budućnost naše djece i naših unuka koju su trebali imati. 

8.3. REFORME DRŽAVNOG APARATA

          Sve reforme koje su sprovodili „državnici“ su bile površne i kozmetičke. One nisu doticale suštinsku promjenu totalitarnog sistema. One nisu rješavale najveću boljku totalitarnog sustava – ekonomsku neefikasnost. Neefikasnost skupe i birokratizirane države koja je uzimala veliki dio kolača od privrede. Tako se višak stvorene vrijednosti prelijevao iz proizvodnje u državnu nadgradnju. Točnije u partijsku nomenklaturu koja nije znala da upravlja državom. Preciznije, upravljala je državom praveći gubitke. Nastali gubici su se pokrivali zaduživanjem. Rasli su dugovi u totalitarnoj državi da bi se sakrila istina o našoj neefikasnosti. Socijalni mir se kupovao novim kreditima. Nesretna Jugoslavija se raspala sa dugovima od 20 milijardi dolara. Sadašnje feudalne državice duguju 200 milijardi dolara.     

    

          Država i građani su opljačkani od političkog ološa i tajkuna koji su po potrebi komunisti, socijalisti, nacionalisti, šovinisti, europejci i neo liberali. Ideologija više nije ni bitna. Važno je da se krade i uvećava kapital. Socijalne razlike se sve više uvećavaju, a u narodu što bi Balašević rekao „caruje virus apatije“.

9. ZAKLjUČAK –REZIME

          Iz svega navedenog u seminarskom radu može se zaključiti da su ljudi manipulacijom naučeni da podržavaju monetarni sustav koji ne poznaju. Kako živimo u jednom gnusnom i bolesnom društvu gdje vlada elitizam, gdje je sam sustav programiran da nas iskorijeni sa lica Zemlje, sustavu u kome jedino živo biće koje mora plaćati samo kako bi preživio je sam čovjek. Postojeće strukture moći odbijaju promjene. U srcu tih struktura je monetarni sustav. Sama politika monetarnog sustava je forma ropstva kroz dug, u kojem je de facto ne moguće postojanje slobodnog društva. Umjesto toga, slobodno tržište kapitalizma u obliku slobodne trgovine, koristi dug da zarobi svijet i manipulira zemljama koje postaju sluge krupnog kapitala i političkih moćnika. 

          Pored očitog nemorala, možemo zaključiti da je taj sustav zasnovan na konkurenciji, koja momentalno uništava mogućnost suradnje velikog broja ljudi na planu svačijeg dobra. I tako paralizira svako pokušaj stvaranja globalne samo-održivosti.. 

          Sustav u kojem neoliberalni ekonomisti učestvuju u smišljenoj prevari, u kome su dio organizirane bande prevaranata za krađu  države i građana, u kojem svojim doktorskim titulama i univerzitetskim  zvanjima pokrivaju sve te makinacije, rade protiv principa svoje  struke i svih moralnih načela oni su  beskičmenjaci, mekušci, podlaci i protuhe koji prodaju na crnom  tržištu svoje prevarantske usluge, naplaćuju izdaju svoje struke, države i građana u konačnici. Time pomažu i radi toga su saučesnici u sustavu koji je napravljen kako bi nas sve porobio. 

          Uzimajući u obzir sve spoznaje i činjenice do kojih se došlo pišući rad, može se zaključiti da se na kraju najveća promjena mora se dogoditi u vama. Prava revolucija je revolucija svijesti. Možete nastaviti robovati financijskom sustavu, promatrati sve ratove, depresije i nepravde širom svijeta, tješeći sebe sa uzaludnom zabavom i materijalističkim smećem. To ne zavisi od drugih već od vas jer razumjeti jeste ništa drugo nego promijeniti ono što je. A najveći i najvrjedniji kapital u koji trebate i možete ulagati jeste znanje.

                                                                                                     

                                                                                                           

LITERATURA

1. KNjIGE

1. „Modern Money Mechanics„ This publication originally waswritten by Dorothy M. Nicholsin May 196 1. The June 1992 revision wasprepared by Anne Marie L. Gonczy

2. 2. Beskrajna ljubav jedina je istina – razotkrivanje svijeta snova za koji vjerujemo da je stvaran; David Icke, elektroničko izdanje

3. David Icke, Ljudski rode, ustani, ovaj lav više ne spava; Nakladnik: Tele disk d.o.o.; 2011.

4. David Icke, Vodič Davida Ickea kroz svjetsku zavjeru i kako joj stati na kraj – Tele disk d.o.o. 2010.

2. ČLANCI, STUDIJE I RASPRAVE

1. M. Jovanović, I. Eškinja, Neki aspekti neoliberalizma u svjetskom gospodarstvu Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij. (1991) v. 29, br. 2, str. 943 (2008)

2. M. Jovanović, I. Eškinja, Neki aspekti neoliberalizma u svjetskom gospodarstvu Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij. (1991) v. 29, br. 2, str. 947 (2008)

3. M. MESARIĆ: Obrisi novog, socijalno pravednog, ekonomski učinkovitog i ekološki održivog modela EKONOMSKI PREGLED, 57 (12) 941(2006)

3. OSTALI IZVORI

1. http://www.dragas.biz/da-li-su-ekonomisti-fah-idioti (Branko Dragaš; DA LI SU EKONOMISTI FAH IDIOTI?;Pristupljenjo; 04.08.2015.)

2. http://www.6yka.com/novost/15833/comski-deset-strategija-manipulacije-ljudima; (Pristupljeno: 14.10.2013.)