Autorka: Jovana Zafirović
Imanuel Volerstin je američki sociolog i jedan od
najistaknutijih predstavnika svetsko-sistemske teorije. Njegova teorija zasniva
se na istorijskoj analizi sukcesivnih sistema i objašnjavanju načina na koji ti
sistemi nastaju i funkcionišu. Sistemi podrazumevaju redovnu promenu,
transformaciju i dinamičnost. Njegova teorija nastala je kao odgovor na teorije
modernizacije koje su smatrale da se ljudski razvoj odvija linearno, pod
okriljem sve većeg tehnološkog napretka i ekonomskog rasta. Volerstin kao
jedinicu analize koristi čitav svetski sistem i pomoću nje objašnjava brojne
društvene i ekonomske fenomene. Savremeni svetski sistem je zapravo svetska
kapitalistička ekonomija, za koju Volerstin smatra da je ušla u krizu. U
kontekstu krize svetskog sistema Volerstin objašnjava brojne druge društvene
promene. Između ostalog, Volerstin se bavi promenama u strukturama znanja. On
analizom ukazuje na nastajanje određenih struktura znanja kao podupirača
svetskog sistema, kao i na njihovo dalje razvijanje, i njihovu paralelnu krizu.
Fokus ovog rada jeste Volerstinovo shvatanje društvenih
nauka. Na početku će biti prikazano Volerstinovo shvatanje toka izgradnje
društvenih nauka, kao i nastanak epistemološke podele na „dve kulture“. Ova
podela će se pokazati izuzetno značajnom u daljem razumevanju društvenih, ali i
ostalih nauka. Potom će biti prikazana Volerstinova analiza povezanosti krize
svetskog sistema sa krizom univerzitetskog sistema, kao i brojne promene
univerzitetskog sistema usled pomenute krize. Ukazaće se na promene u shvatanju
naučnog univerzalizma, kao i na posledice tih promena. Takođe biće
predstavljeni Volerstinovi predlozi za restrukturisanje društvenih nauka i
stvaranje jedne jedinstvene istorijske društvene nauke. Na samom kraju, biće
prikazana jedna od kritika Volerstinovog predloga za unifikaciju društvenih
nauka od strane Majkla Baravoja.
Izgradnja
društvenih nauka
Volerstin smatra da se klasično shvatanje nauke rađa
krajem 18. veka. Srednjevekovni univerziteti i teološko znanje bili su potisnuti, dok se u
prvi plan pojavljuje čovek kao racionalno biće, sposobno da empirijskom
analizom dođe do istine. Teološki fakultet polako nestaje, a univerzitet opet
postaje mesto proizvodnje znanja. Jedinstvena oblast znanja se razdvaja na
filozofiju i nauku, kao dve nespojive celine. Filozofija je predstavljala put do
istine popločan špekulacijama, dok se nauka zasnivala na empirijskim
opservacijama i činjenicama. „Razvod“ filozofije i nauke, predstavljao je
temelj razdvajanja jedinstvene univerzitetske kulture, na dve odvojene oblasti
(Volerstin, 2005: 16). U 19. veku
„filosofski fakultet je podijeljen na dva zasebna fakulteta: jedan, koji se
sastojao od nauka, i drugi, koji se sastojao od drugih predmeta izučavanja,
ponekad nazvanim „humanističkim disciplinama“, a ponekad „umjetničkim“ ili
„pismenim stvaralaštvom“ (ili oboje), a ponekad je bilo zadržano staro ime
„filosofije“ “ (Volerstin, 2005: 16-17). Borba se odnosila na raspodelu pre
svega društvenih resursa. Svaka od ove dve kulture, želela je da ima monopol
nad socijalizacijom i obrazovanjem omladine. Nauke su se skoro uvek odnosile na
prirodne nauke, i ta sfera je postepeno postajala nadmoćnija u odnosu na njenu
alternativnu, humanističku oblast. Prvobitna podela na dve odvojene, ali
jednake sfere „poprimila je ukus hijerarhije - znanje koje je pouzdano (nauka)
nasuprot znanju koje je samo zamišljeno, čak izmišljeno (koje nije nauka)“
(Volerstin et al, 1997: 7). Nauke nisu smatrale da humanističke discipline mogu
da otkriju istinu. „Znanje koje su ponudili filosofi nije moglo predstavljati
istinu, navodili su, pošto se ni na koji način nije moglo pobiti“ (Volerstin,
2007: 70). Naučnici su isticali kako jedino njihov rad predstavlja traganje
za istinom, dok su filozofi bili oni koji su tragali za
dobrotom i lepotom (Volerstin, 2005: 17). U 19. veku, fakultet nauka i fakultet
humanističkih disciplina podelili su se na brojne oblasti. Sada su fakultet
nauka činile sledeće discipline: fizika, hemija, geologija, astronomija,
zoologija, matematika i druge. Dok su fakultet humanističkih disciplina činile
filozofija, istorija umetnosti, muzikologija, nacionalni jezik i literatura,
klasični jezici itd. Ova podela
zasnivala se na uverenju da će usredsređenost naučnika na jednu oblast
omogućiti sistematsko, precizno, a pre svega racionalno saznanje.
Francuska revolucija je za posledicu imala ubrzan
kulturni preokret. Smatralo se da se društvena promena mora organizovati i
racionalizovati „ali ukoliko je neko trebalo da organizuje i racionalizuje
društvenu promenu, on je pre svega morao da tu promenu prouči i da shvati pravila
koja njome upravljaju“ (Volerstin et al, 1997: 11). Zahtevi za proučavanjem
društvene stvarnosti i promena, predstavljali su koren onoga što sada nazivamo
društvenim naukama. Pozicija društvenih nauka u postojećoj dihotomiji, bila je
nejasna. Društvene nauke su se našle na međi ovih dveju „kultura“. One nisu
sebi stvorile novu „kulturu“, već su se našle na sredini, između nauka i
humanističkih disciplina. Središnje mesto je značilo da su društveni naučnici „se
podijelili na one koji su naginjali prema „naučnom“ ili „naučničkom“ pogledu na
društvene nauke i onih koji su naginjali ka malo „humanijem“ pogledu na
društvene nauke“ (Volerstin, 2005: 18). Istorija, kao najstarija društvena
nauka, pod uticajem Leopolda Rankea
doživela je preobražaj. Ranke je imao težnju da otkrije wie es eigentlich gewesen ist („šta se stvarno dogodilo“)
(Volerstin et al, 1997: 18). Naime, Ranke je predložio jedan „naučniji“ pristup
istoriji, kako bi se izbegla glorifikacija određenih monarha i zemalja i kako bi se izbeglo izmišljanje priča
(Volerstin, 2005: 19). Taj pristup je podrazumevao korišćenje relevantnih
dokumenata radi objektivnijeg saznanja, kao i ograničavanje istorije na
proučavanje prošlosti. Iako je ovaj pristup istoriju više približio naukama,
istoričari tog doba su ipak izabrali da se uključe u fakultet humanističkih
disciplina. Ograničavanje istorije na proučavanje prošlosti je dovelo do novih
posledica. Postojala je potreba za proučavanjem sadašnjih zbivanja i događaja, ta
potreba je dolazila pre svega od strane političkih lidera. Stoga, došlo je do
stvaranja novih disciplina. To su bile ekonomija, politička nauka i sociologija.
Volerstin razlog za njihovo stvaranje vidi u dominantnoj liberalnoj ideologiji
„koja je insistirala da je modernost
definisana diferencijacijom tri društvene sfere: tržišta, države i građanskog
društva“ (Volerstin, 2005: 21). S obzirom da se smatralo da u ovim sferama
društva vladaju zakoni koji se mogu empirijski spoznati, ove discipline
Volerstin naziva nomotetičkim disciplinama. Njihov opseg proučavanja je bio
mali tj. proučavale su samo mali deo sveta ( zemlje zapadne Evrope koje su sebe
smatrale modernim). Stoga se javlja potreba za novim disciplinama, koje bi
proučavale ostatak sveta, delove sveta koji nisu smatrani „modernim“. Kao
posledica, javile su se dve nove discipline: antropologija i orijentalizam.
Prva je proučavala takozvane „primitivne“ narode, koji su najčešće živeli u
kolonijama zapadnih zemalja, a druga disciplina se bavila proučavanjem drugih
„visokih civilizacija“, kao što su bile Kina, Indija, Persija itd. (Volerstin,
2005: 23-24). „Evropljani su ova područja smatrali „velikim“ civilizacijama
upravo zbog toga što su te civilizacije imale pismo, što su imale geografski
široko raspostranjene religijske sisteme, i što su (barem za vreme dugih
neprekinutih vremenskih razdoblja) bile politički organizovane u obliku velikih
birokratskih carstava“ (Volerstin et al, 1997: 27). Volerstin takođe pominje
još tri discipline: geografiju, psihologiju i pravo. On ističe da one „nisu
nikada u potpunosti postale glavne komponente društvenih nauka“ (Volerstin et
al, 1997: 30). U slučaju geografije, Volerstin smatra kako je ona pokušavala da
premosti jaz kako prema prirodnim naukama, tako i prema društvenim naukama,
deleći se na fizičku i humanu geografiju. Taj pokušaj geografije da bude
svetska nauka, izjalovio se, pa je ona kako smatra Volerstin „ostala jedna
vrsta skromne rođake istorije, češto služeći ovoj samo kao jedna vrsta manje
važnog dodatka“ (Volerstin et al, 1997: 31). Izučavanje prostora smatralo se
manje relevatnim od izučavanja događaja koji su se zbivali na određenim
prostorima. Društvene nauke su prostor posmatrale i koristile na jedan poseban
način. Taj način se odnosio na prepostavku da postoji prostorna podudarnost
između političkih, društvenih i ekonomskih procesa. Stoga, Volerstin ističe da
je „društvena nauka u velikoj meri bila kreatura, ako ne i kreacija države“
(Volerstin et al, 1997: 32). Psihologija je imala drugačiju sudbinu. Naime, ona
se više prostirala u oblasti medicine, na taj način pokušavajući da se približi
prirodnim naukama. Želeći da se udalji od društvene nauke i da postane
„biološka“ nauka, psihologija je vremenom prešla na fakultet prirodnih nauka.
Što se tiče pravne nauke, društveni naučnici su nju okarakterisali kao
idiografsku nauku, smatrajući da je previše normativna i „premalo ukorenjena u
iskustveno istraživanje“ (Volerstin et al, 1997: 34).
Ovaj period od 1850. do 1945, Volerstin označava
kao period institucionalizovanja društvenih nauka. Društvene nauke su
konstituisale svoju oblast znanja, utvrdivši je na univerzitetima osnivanjem
sopstvenih katedri. Nomotetske društvene
nauke su insistirale na razlici od istorije, naglašavajući sopstvenu težnju za
otkrivanjem opštih zakona i analiziranjem
društvene stvarnosti putem naučnih metoda. Nakon ukazivanja na
različitost njih i istorije, nomotetske društvene nauke su nastojale da ukažu i
na međusobnu različitost. Njihova obrazovna struktura bila je jasno definisana
do onog trenutka kada njihove prakse počinju da se menjaju (Volerstin et al,
1997: 38-39). Nakon 1945. putanja društvenih nauka se menja, a granice njihove
institucionalne strukture polako se brišu.
Savremeni svetski sistem i naučni univerzalizam
Podvajanje „dve kulture“ i prevlast nauke nad
filozofijom, Volerstin objašnjava u kontekstu savremenog svetskog sistema.
Insistirajući na povezanosti univerzitetskih struktura i kapitalističkih
struktura, on pokazuje kako su glavni mehanizmi funkcionisanja kapitalističkog
sistema bili opravdavani i podsticani od strane naučnog univerzalizma duboko
utemeljenog u strukture univerziteta. „Društvena podrška svjetskom
univerzitetskom sistemu došla je iz tri različita izvora: elita i vlada, kojima
je bio potreban znatno obučeniji personal i temeljnije istraživanje;
produktivnih preduzeća kojima su trebale tehnološke prednosti koje mogu da
eksploatišu; i svih onih koji su vidjeli univerzitetski sistem kao model
uzlazne društvene mobilnosti“ (Volerstin, 2007: 69). Nakon 1945. sistem polako
počinje da zapada u krizu, pa i ova tri izvora podrške polako gube svoju snagu.
Univerzitetska struktura postaje nesigurna usled brojnih preispitivanja
postojeće podele na dve kulture. Preispitivanje je dolazilo ne samo iz
društvenih, već i prirodnih nauka. Kao što je već napomenuto, Volerstin krizu
univerzitetskog sistema povezuje sa krizom svetskog kapitalističkog sistema.
Osnovni princip savremenog svetskog sistema tj.
kapitalizma jeste beskonačna akumulacija kapitala. Glavna institucija koja
održava sistem jeste aksijalna podela rada, drugim rečima, podela na centralni
i periferni proces proizvodnje (Volerstin, 2007: 64). Osim ekonomskog podupirača, za održanje
sistema potrebne su i određene kulturne institucije. U savremenom sistemu to
su: principi univerzalizma i partikularizma, geokultura liberalizma i strukture
znanja koje su uslovljene podelom na „dve kulture“ (Volerstin, 2007: 64).
Sistem je uspešno funkcionisao stotinama godinama, ali sada zapada u krizu. Ukratko,
uzrok krize su sve veći troškovi proizvodnje u čitavom svetu. Neoliberalna
ideologija pokušala je različitim merama da uspori trend rastućih troškova, ali
ipak kriva troškova postepeno raste, što Volerstina dovodi do zaključka da je
sistem zapao u nepovratnu krizu, krizu koja najavljuje kraj samog sistema.
Volerstin je o krizi svetskog sistema pisao u brojnim svojim knjigama i
radovima (2005, 1991). Ovde pak treba obratiti pažnu na povezanost krize
savremenog svetskog sistema sa sistemom obrazovanja. Strukture znanje su, kao
što je naglašeno, jedan od glavnih stubova kapitalističkog sistema. Strukturna
kriza sistema dovela je do brojnih promena u postojećim strukturama znanja.
Promene su zahvatile univerzitetski sistem, dovodeći u pitanje vekovnu
epistemološku podelu znanja na „dve kulture“ i
posebno, ulogu društvenih nauka u sistemu.
„Glavni problem svjetskog univerzitetskog sistema
bio je da on raste eksponencijalno u veličini i troškovima, dok je njegova
socioekonomska podrška slabila zbog duge stagnacije svjetske ekonomije“
(Volerstin, 2007: 76). Ovo je dovelo do „srednjoškolizacije“ univerziteta, tj.
do smanjenja istraživačkih fondova i istraživanja, a uvećanja predavačkih
radnih sati. Stagnacija ekonomije i brojni finansijski pritisci za posledicu su
imali izlazak univerziteta na tržište i njihovu komercijalizaciju. Brojnim
naučnicima ova komeracijalizacija znanja nije odgovarala, pa su oni napuštali
univerzitete ( Volerstin, 2007: 76). Ovu situaciju Volerstin poredi sa onom pre
1800. godine, kada univerziteti nisu predstavljali glavna mesta produkcije
znanja (Volerstin, 2007: 76).
Osim univerzitetske krize, strukturna kriza
svetskog sistema ogleda se i u remećenju podele dve kulture. Pojava studija
kompleksnosti u prirodnim i studija kulture u društvenim naukama, dovodi do
preispitivanja principa na kojima je počivala dotadašnja nauka. Studije
kompleksnosti predstavljale su „suštinsko odbacivanje determinizma
revirzibilnog linearnog vremena koje preovladava od Sir Isaak Newtona do Albert
Einsteina“ (Volerstin, 2007: 77), one su okarakterisale dotadašnje naučne
principe kao jedan od mogućih slučajeva. Zagovornici ove teorije smatrali su da sistemi ne samo da
nisu linearni, već da oni teže da budu van ravnoteže. Stoga nauka „nije u
umanjivanju kompleksnog ka jednostavnom već u objašnjavanju uvijek većih
slojeva kompleksnosti“ (Volerstin, 2007: 77). Na taj način su odbacili jednu od
kultura, kulturu naučnika, koja se zasnivala na otkrivanju jedne i univerzalne
istine. Kulturološke studije su odbacile drugu kulturu, kulturu humanistike,
preispitujući njen glavni princip univerzalne lepote i dobrote. One su
zagovarale koncept „da svaki čitalac, svaki gledalac, donosi uvid umjetničkim
produkcijama koji nije samo drugačiji već je jednako valjan“ (Volerstin, 2007:
77). Studije kulture i studije kompleksnosti
su odbacivši epistemološku podelu na dve kulture, ukazale na opasnost takve
distinkcije u sticanju znanja. Volerstin ističe kako su se oba pokreta znanja
svrstala sebe u sferu društvenih nauka, studije kompleksnosti zbog uviđanja
društvenih ssitema kao najsloženijih od svih sistema, i studije kulture zbog
neophodnosti društvenog konteksta u
kulturnoj produkciji (Volerstin, 2007: 77). Naučni univerzalizam doveden je u pitanje,
kao i čitav svetski sistem.
Kakva vrsta društvene nauke treba sada da se
gradi?
Volerstin je sa ostalim članovima Gulbenkijanove
komisije za restrukturisanje društvenih nauka ponudio nekoliko predloga za
dalje unapređenje društvenih nauka. Prvi predlog ticao se organizacione
strukture društvenih nauka. Odnosio se pre svega na discipline unutar
društvenih nauka i njihovu buduću poziciju.
Volerstin et al smatraju da rastući broj disciplina u društvenim naukama
vodi njihovoj borbi oko finansijskih sredstava. Pošto su ta sredstava oganičena,
sve se manje sredstava odvaja za te discipline (Volerstin et al, 1997: 91). Oni
smatraju da bi restruktursanje društvenih nauka moralo da uključuje i
restrukturisanje čitavog trojnog obrasca tj. društvenih nauka, prirodnih nauka
i humanističkih disciplina. To bi značilo da se restrukturiranje nauka mora
odvijati na više nivoa, nivo samih disciplina, nivo fakulteta i nivo čitavih
univerziteta. Osim nivoa restrukturiranja postavlja se i pitanje nosilaca tih
promena. Volerstin naglašava da su u 19. veku fakulteti bili glavna
organizaciona baza reprodukovanja znanja. Ali kriza univerzitetskog sistema
otvara vrata brojnim institucijama, nezavisnim istraživačkim centrima, mrežama
itd. za ulogu obnavljača društvenih nauka (Volerstin et al, 1997: 93).
Osim organizacionih problema, Volerstin ističe i tri glavna teorijska problema koja se moraju rešiti, odnosno oko kojih se mora postići određeni konsenzus. Odnos istraživača prema istraživanju je prvi problem koji navodi Gulbenkijanova komisija. Oni ukazuju na poziv Prigožina i Stanžera na „vraćanje magije u svet“. Oni umesto veberovskog pristupa odnosu istraživača i istraživanja i „oslobađanja sveta od magije“, teže za „objektivnim znanjem oslobođenim od objavljenih i/ili opšteprihvaćenih mudrosti ili ideologija“ (Volerstin et al, 1997: 94). Ovaj poziv Volerstin označava kao poziv za uklanjanje veštačkih granica između ljudi i prirode, i naglašava da ovo neće biti lak zadatak za društvenu nauku, ali da je od velikog značaja (Volerstin et al, 1997: 95). Drugi problem se odnosi na vreme i prostor koji su po Volerstinu „konstantno evoluirajući izgrađeni realiteti čija izgradnja je dio paketa društvene stvarnosti koju analiziraju“ (Volerstin, 2005: 44), a ne samo nepromenljivi fizički realiteti u kojima se odvija društvena stvarnost. Volerstin smatra da se vreme i mesto moraju uvrstiti u metodologiju društvenih nauka, ali tako da ne izgube svoj evoluirajući realitet. On smatra da će na ovaj način postojeća dinstinkcija između nomotetskih i idiografskih nauka izgubiti na značaju.
Treći teorijski problem na koju ukazuje Gulbenkijanova komisija tiče se politike, ekonomije i društva kao odvojenih, autonomnih oblasti. Naime, oni ukazuju na činjenicu da naučna praksa, koja najčešće ignoriše granice ovih oblasti, nije u skladu sa teorijskim stanovištima disciplinama koje se njima bave: politička nauka, ekonomija, sociologija. Zato se zalažu za ponovnu formulaciju ovih odnosa kako bi se rešila postojeća nejasnost ( Volerstin et al, 1997: 96). Osim ovih teorijskih problema, oni ističu neophodnost interakcije naučnika svih krajeva i disciplina kako bi došlo do istinskog restruktirisanja društvenih nauka. Kako bi došlo do toga, članovi komisije nude 4 glavna predloga, koja će dalje biti predstavljena.
Prvi predlog odnosi se na opšteprihvaćenu podelu
prirodnih i društvenih nauka i njihovih predmeta istraživanja: ljude i
prirodu. Oni ističu da prirodne i društvene nauke sve više dolaze u
dodir, kao posledica menjanja univerzitetskih struktura. Sumnja u ideju
neutralnog naučnika, kao i sumnja u mogućnost ikakve izvesnosti dovela je do
mogućeg „kraja jedne vrste racionalnosti koja ne odgovara našem vremenu“
(Volerstin et al, 1997: 99). Volerstin predlaže da je potreban naglasak na
kompleksnosti, temporalnosti i nestabilnosti sistema, ljudi i prirode. Zato
članovi komisije pozivaju sve naučnike, univerzitetske administratore, brojne
fondacije, udruženja itd. da priznaju da „glavni problemi sa kojima se suočava
kompleksno drušvo ne mogu da se reše razlaganjem na male delove sa kojima bi se
onda analitički lako rukovalo, nego pre nastojanjem da se ovi problemi, ljudi i
priroda, tretiraju u njihovoj kompleksnosti i međuodnosima“ (Volerstin et al,
1997: 100).
Drugi predlog odnosi se na odbacivanje države kao
„jedinog socio-geografskog okvira analize u društvenoj nauci“ (Volerstin et al,
1997: 105). Društvene nauke su u prošlosti bile veoma državno-centrične, tj.
osnovni nivo analize i proučavanja bila je država. Volerstin ukazuje na nova
nastojanja da se analitički modeli primenjuju ne na državnom, već na globalnom
i lokalnom nivou. On ukazuje da su novi analitički modeli „tretirali
neizvesnosti (i lokalizme) kao centralne analitičke varijable, a ne kao
slučajnosti sakrivene u determinističkom univerzalizmu“ (Volerstin et al, 1997:
103). Ovo ne znači da država više ne predstavlja valjan okvir analize, već da
ona ne predstavlja jedinu i fundamentalnu jedinicu analize.
Kao treći predlog, članovi Gulbenkijanove
komisije, između ostalih i Volerstin, ističu neophodnost razrešenja napetosti
koja postoji između univerzalizma i partikularizma. Volerstin je princip
univerzalizma i partikularizma koristio da objasni na koji način geokultura
svetskog sistema služi opravdavanju samog sistema (Wallerstein, 1991).Volerstin smatra da je „
princip univerzalizma licemeran“ (Wallerstein, 1991: 171) jer u društvenoj
realnosti postoji hijerhija država u međudržavnom sistemu i hijerarhija
državljana u svakoj pojedinačnoj državi. Te nejednakosti održava princip
partikularizma koji se ogleda u ideologiji rasizma-seksizma i koji je
podjednako karakterističan za kapitalističku svetsku ekonomiju kao i
univerzalizam. Izdvajajući zapadnu kulturu kao modernu i univerzalnu,
kapitalistička svetska ekonomija opravdava postojeće hijerarhije. Zemlje jezgra
su one koje su dostigle najviši nivo razvoja i jedino što preostaje zemljama
periferije jeste da preuzmu tu kulturu kako bi se razvile i postale njima
jednake (Wallerstein, 1991: 171). Ali onda, koristeći se principom
rasizma-seksizma, svetski sistem zemlje koje nisu ekonomski uspešne izdvaja kao
one koje ili nisu prihvatile zapadnu kulturu ili se ne trude dovoljno da to
ostvare i one se zbog toga nalaze na dnu lestvice. Zato tehnokratsku
racionalnost kao vrhunac modernog racionalnog mišljenja, Volerstin označava kao
„inkarnaciju socijal-darvinizma“ (Volerstin et al, 1997: 108). Princip
univerzalizma se u naukama ogleda u hijerarhiji zapadnih i ne-zapadnih
naučnika. Zato Gulbenkijanova komisija smatra da „ključni zadatak je da se raskrinka
hermetički jezik koji se koristi za opisivanje „drugih“, ljudi i grupa koje su
u društvenoj nauci samo objekti analize, nasuprot onima koji su subjekti sa
punim pravima i opravdanjem, među koje analitičari uvršćuju i sebe“ ( Volerstin
et al, 1997: 109). Zalažu se za otvaranje dijaloga između kolega svih zemalja i
kultura, kako bi se postigla ravnopravnost. Zato predlažu i višejezičnost u
bavljenju naukom. Smatraju da „u potrazi za nekim obnovljenim, proširenim i
značajnim pluralističkim univerzalizmom, društvene nauke bi trebalo da preduzmu
veoma široko otvaranje prema istraživanju i proučavanju svih kultura (
društava, naroda)“ (Volerstin et al, 1997: 111).
Poslednji predog tiče se
objektivnosti. Objektivnost je jedan od osnovnih naučnih principa i predstavlja
jedan od glavnih uslova za istinito saznanje. Dva modela pristupa objektivnosti
su bila dominantna. Nomotetske društvene nauke su insistiranjem na merljivosti
i uporedivosti podataka pokušavale da izbegnu zamku subjektivnosti. Stoga su se
ovi naučnici najviše bavili proučavajem sadašnjosti. Idiografski društveni
naučnici su „iznosili argumente u prilog primarnih izvora, netaknutih
(neiskrivljenih) od strane posredujućih lica (prethodnih naučnika)“ (isto, 113).
Ovo je značilo da su se više bavili prošlošću, koristeći se najčešće
kvalitativnim podacima zbog bogatstva konteksta koje bi omogućilo bolje
razumevanje samih pojava. Mada dominantni, ovi pristupi su postepeno dovedeni u
pitanje. Došlo je do ogromne sumnje u mogućnost objektivnog saznanja uopšte.
Volerstin et al smatraju da neizbežno društveni ambijent naučnika utiče na
njihova tumačenja društva, i smatraju da ne može postojati „neutralan“ naučnik.
Ali razlikuju drugačije značenje objektivnosti „kao rezultata čovekovog
ubeđenja, koje predstavlja cilj bavljenja naukom i dokaz je da je to moguće“ (
isto, 114). Oni se zalažu za suzbijanje fragmentacije znanja tj. insistiraju da
se društvene nauke kreću ka sve većoj obuhvatnosti. Smatraju da „priznanje
društvenih osnova znanja nikako nije u protivrečju sa pojmom objektivnosti“
(isto, 115).
Volerstinova shvatanja
društvenih nauka, kao i njegovi predlozi za njihovo restrukturisanje dovedena
su pitanje. Jedan od kritičara bio je Majkl Baravoj (Michael Burawoy). On je
smatrao da je „u Volerstinovoj mašti unifikacija disciplina čudesno
progresivna, ali bi u praksi značila jedinstvo moćnih“ (Burawoy, 2010:
53). Smatra da bi ta unifikacija značila
redukciju društvenih nauka na ekonomiju. Baravoj smatra da Volerstinov predlog
za unifikaciju društvenih nauka vodi prevlasti Zapada u tom nastojanju, pa
samim tim i novom imperijalizmu. On nasuprot unifkaciji predlaže
provincijalizaciju društvenih nauka, koja bi obezbedila veću reprezentativnost
različitih pristupa i mišljenja. Istorijska društvena nauka za koju se zalaže
Volerstin jeste jedna vrsta utopije kako smatra Baravoj, i on predlaže da se
Volerstin mora „ sa neba spustiti na zemlju“ ( Burawoy, 2010: 53).
Zaključak
Volerstinovo shvatanje
društvenih nauka uslovljeno je njegovim tumačenjem čitavog svetskog sistema.
Autorka rada smatra da je ova podrobna analiza nastanka društvenih nauka i
dihotomije koja postoji između prirodnih i društvenih nauka od izuzetnog
značaja za dalje razvijanje samih nauka i naučnog mišljenja. Volerstin je
ponudio kvalitetnu analizu struktura znanja u kontekstu savremenog svetskog
sistema, zadržavajući se na zapadnoj kulturi. Na ovaj način zanemarena su
jedinstvena istorijska razvića društvenih nauka u zemljama van svetskog sistema
na šta je ukazao Majkl Baravoj. Volerstin zajedno sa članovima Gulbenkijanove
komisije za restrukturisanje društvenih nauka nudi 4 glavna predloga za njihovo
poboljšanje. Predlozi predstavljaju prilično apstraktne zahteve, koji se
zasnivaju na poželjnoj unifikaciji društvenih nauka. Unifikacija društvenih
nauka je predstavljala zahtev za pluralističkim univerzalizmom. Iako je iskazana
želja za uvrstavanjem brojnih zemalja i kultura u novu društvenu nauku, Baravoj
ukazuje na opasnost dominacije Zapada i
zapadne tradicije u toj unifikaciji. Autorka teksta se slaže sa Baravojem kada
on ističe zahtev za stvaranjem globalne sociologije nastojanjima koja dolaze
odozdo, iz brojnih tradicija društvenih nauka, smatrajući da bi unifikacija
društvenih nauka u jednu istorijsku društvenu nauku značila prevlast već moćnih
i dominantnih mišljenja. Svakako, Volerstinov poziv za novom formulacijom društvenih
nauka u kontekstu ubrzanih društvenih promena je opravdan, a njegova analiza
društvenih nauka u kontekstu savremenog kapitalističkog sistema predstavlja
značajan doprinos sociološkom, ali i opštem naučnom saznanju.
Literatura:
Burawoy, M. (2010): „Forging Global Sociology from below“ u The ISA Handbook of
Diverse Sociological Traditions, prir. Sujata Patel.
SAGE Publications: London.
Valerštajn,
I. (2005): Posle liberalizma.
Službeni glasnik: Beograd.
Volerstin,
I. et al (1997): Kako otvoriti društvene
nauke. CID: Cetinje.
Volerstin,
I. (2005): Uvod u Analizu Svjetskog
Sistema. OKF: Cetinje.
Volerstin,
I. (2007): Evropski univerzalizam -
retorika moći. OKF: Cetinje.
Wallerstein,
I. (1991): Geopolitics and geoculture:
essays on the changing world-system. Cambridge University Press: Cambridge.