Autorka: Aleksandra Korać
Uvod
Priču o maskulinitetu ću započeti razlikovanjem
pola i roda. Nastanak pojma roda
proizvod je drugog talasa feminizma. U tom periodu dolazi do distinkcije pol –
rod gde su razlike koje su svojevremeno smatrane kao potpuno biološke i telesne
(pol), počele da se shvataju kao društveno konstruisane (rod) tokom dugotrajne
istorijske podele ljudske rase na muškarce i žene (Kornel, 2003: 22). Usko
vezan za pojam roda je i pojam rodnih uloga koji, po analogiji sa društvenim
ulogama, u sebi sadrži ponašanja i očekivanja (društva) vezana za njih.
Razlikovanje pola i roda i konstrukcija polnosti je stoga eminentni čin
kulture: socijalna organizacija i semantizacija ljudskih bioloških polova čiji
je konačni rezultat to da postoje potpuno različite stvarnosti za muškarce i
žene (Papić, 1984: 111). Maskulinitet
se javlja kao podkategorija pojma rod pošto se o maskulinitetu (kao ni o
feminitetu) ne može govoriti kao o biološkoj kategoriji i kao takvoj
neodvojivoj od društva, jer se to šta muškarac jeste odnosno šta čini da bi bio
muškarac, nikako ne može odvojiti od društva. Sociološkinja Konel uvodi pojam rodnog režima koji se
definiše kao hijerarhijska (rodna) strukura koja počiva na odnosima moći i
subordinacije i unutar koga se nalaze svi rodni identiteti. U okviru ovog
režima se nalazi i maskulinitet.
Konel uvodi pojam polni karakter, kao analogiju
Rajsmanovom pojmu socijalni karakter (Riesman,
1962), da bi objasnila najčešću koncepciju psihologije roda koja se odnosi na
to da muškarci i žene, kao grupe, imaju različite osobine: različite
temperamente, karakter, mišljenja, sposobnosti pa i čitave strukture ličnosti
(Connell, 1987: 167). Javlja se jedan veoma jednostran model shvatanja
maskuliniteta po kome postoji samo jedan skup osobina koji karakteriše muškarce
i samim tim i definiše maskulinitet. Konel navodi i shvatanje po kome se mogu
meriti skale feminiteta i maskuliniteta (po kome se ljudi mogu smestiti u
okviru dimenzija koje reprezentuju razlike u nekim rodno orjentisanim
karakteristikama) i koje je svakako višestranije od već pomenutog psihološkog
tumačenja. Ipak, ona se opredeljuje za gorenavedeni pojam rodnog režima unutar
kog počiva svaki rodni identitet i koji reguliše naše ponašanje. U okviru ovog
režima nisu svi identiteti podjednako poželjni već se kao najpoželjniji
izdvajaju hegemoni maskulinitet i naglašena ženstvenost.
Definisanje
maskuliniteta
Pre
definisanja maskuliniteta bitno je napomenuti da nemaju sva društva koncept
maskuliniteta (iako sva imaju kulturno shvatanje roda). Moglo bi se reći da se
pojam maskuliniteta razvija na konceptu individualnosti koji se razvio u ranom
periodu modernosti sa rastom kolonijalnih imperija i kapitalističkih ekonomskih
odnosa u Evropi što ga čini relativno novim istorijskim pojmom koji je star
svega par stotina godina. Takođe, ovaj pojam je inherentno relacion –
maskulinitet ne postoji osim u konrastu sa feminitetom; stoga kulutra koja ne
tretira muškarce i žene kao nosioce polarizovanih tipova ličnosti, bar kao generalnu
ideju, ne može imati koncept maskuliniteta u smislu moderne evropske/američke
odnosno zapadne kulture (Connell, 2005: 68).
Konel
(Connell, 2005) izdvaja sledeće četiri glavne grupe definicija maskuliniteta
(svaka od ovih grupa je skoro u potpunosti ignorisala kulturnu tačku gledišta i
pratila različite strategije da bi karakterizovala tip ličnosti koja je
muževna):
1.
Esencijalističke
definicije uglavnom polaze od toga što
izaberu odrednicu koja određuje suštinu muževnosti i na osnovu nje određuje šta
to znači biti muškarac. Frojd je bio blizak ovom tipu definicija kada je
izjednačio maskulinitet sa aktivnošću u kontrastu sa pasivnošću feminiteta.
Neke od definicija kasnijih esencijalističkih autora su navodili suštinu
muškosti kroz preduzimanje rizika, odgovornost ili neodgovornost, agresivnost, Zevsovu energiju itd.
2.
Pozitivističke
definicije naglašavaju pronalaženje činjenicu
i zagovaraju jednostavnu definiciju maskuliniteta, pa je tako po ovom
stanovištu maskulinitet ono što muškarci ustvari jesu. Ova definicija je
logička baza skala maskuliniteta i feminiteta u psihologiji koje statistički pokazuju
razlike između muškaraca i žena. Takođe je i osnova etnografskih rasprava u
kojima se maskulinitet pokazuje kao obrazac života muškaraca i izdvaja se
apstraktni pojma obrazaca maskuliniteta.
3.
Normativističke
definicije nude jedan standard po kome je
maskulinitet ono što muškarci treba da budu. Ova definicija se najčešće
pronalazi u studijama koje proučavaju medije. Ovakve striktne definicije
tretiraju maskulinitet kao precizno određenu socijalnu normu za ponašanje
muškaraca.
4.
Semiotičke
definicije posmatraju maskulinitet kroz
sistem simboličkih razlika u kojima su muške i ženske pozicije stavljene kao
kontrastne. Ovakve definicije prate formule strukturalne lingvistike gde su
elementi govora definisani kroz međusobne razlike. Semiotički pristup je široko
rasprostranjen u feminističkim i poststrukturalističkim kulturnim analizama
roda. U semiotičkoj opoziciji maskuliniteta i feminiteta, maskulinitet je
neobeležen termin, odnosno mesto simboličkog autoriteta.
Konel
ne prihvata nijednu od ovih definicija već kaže da, umesto da definišemo
maskulinitet kao objekat, treba da se fokusiramo na procese i odnose kroz koje
muškarci i žene vode svoje rodne živote. Maskulinitet je, ako ovaj termin
uopšte može i biti ukratko definisan, simultano i mesto u rodnim odnosima, i
prakse kroz koje muškarci i žene učestvuju u tom mestu u okviru roda, i efekti
tih praksi na telesna iskustva, ličnost i kulturu (Connell, 2005: 71).
Odnosi unutar
maskuliniteta
Konel
maskulinitet smešta u rodni režim, pa se tako može prepoznati i više vrsta
maskuliniteta koje postoje u ovoj hijerarhijskoj strukturi. Ona kao primere
navodi maskulinitet belog muškarca koji je različit od maskuliniteta crnog
muškarca, kao i maskulinitet pripadnika radničke klase koji se razlikuje od
maskuliniteta muškarca iz srednje klase. Unutar rodnog režima nisu svi
identiteti podjednako poželjni, kao najpoželjniji se izdvajaju hegemoni
maskulinitet i naglašena ženstvenost sa kojima su u određenim odnosima svi
ostali identiteti i to tako što su hegemonom maskulinitetu podređeni raznovrsni
drugi maskuliniteti, ali i same žene (Connell, 1987: 183 i 184). Ova dva
identiteta su uvek najpoželjnija, ali se njihovo shvatanje menja kroz vreme i
geografski prostor. Pa tako hegemoni maskulinitet nije fiksni karakterni tip,
uvek i svuda isti, već je to maskulinitet koji zauzima hegemone pozicije u
datim obrascima rodnih odnosa i uvek je kategorija zavisna od društvenog
konteksta (Connell, 2005: 76).
Kao
najvažniji odnosi unutar dela rodnog režima nazvanog maskulinitet se izdvajaju
hegemonija, podređenost, saučesništvo i marginalizacija.
Koncept
hegemonije je nastao u Gramšijevoj analizi klasnih odnosa i odnosi se na
kulturnu dinamiku kroz koju određena grupa preuzima i održava vodeću poziciju i
u socijalnom životu. Hegemoni maskulinitet se može definisati kao konfiguracija
rodnih praksi koja odražava trenutno prihvaćene odgovore na problem
legitimiteta patrijarhata, koji garantuje dominantnu poziciju muškaraca i
podređenu poziciju žena (Connell, 2005: 77). Bitan je naglasak na trenutnim rešenjima problema jer se
može desiti da nove grupe dovedu u pitanje stara rešenja, dođu do novih i
uspostave novi hegemoni poredak. Hegemonija se lakše uspostavlja ako postoji
korespodencija između kulturnog ideala i institucionalne moći. Tako najviši
nivoi biznisa, vojske i vlade pružaju ubedljivi korporativni prikaz
maskuliniteta koji ne može biti uzdrman; može se zaključiti da je uspešno
polaganje prava na autoritet, pre nego direktno nasilje, oznaka hegemonije
(Connell, 2005: 77).
Čim
postoji oređena grupa koja preuzima hegemoniju i koja je dominantna, mora
postojati i grupa koja joj je podređena. Pa tako, pored hegemonije, u okviru
maskuliniteta postoje i odnosi podređenosti. Najvažniji slučaj u savremenoj
istoriji evropskog/američkog društva je dominacija heteroseksualnih muškaraca i
podređenost homoseksualnih muškaraca (Connell, 2005: 78). Iako su
najočigledniji podređeni položaj homoseksualaca, postoje i određene grupe
heteroseksualnih muškaraca koje su podređene; to su pretežno oni muškarci koji
se na neki način smatraju izfeminiziranim.
Maskuliniteti
koji su konstruisani tako da uzimaju u obzir patrijarhalnu dividendu, bez
tenzija ili rizika od toga da budu udarne trupe patrijarhata, su saučesnički u
ovom smislu (Connell, 2005: 79).
Četvrti
odnos unutar pojma maskuliniteta se odnosi na marginalizaciju. Ona je uvek u
odnosu sa ovlašćenjem hegemonog maskuliniteta dominantne grupe. Odnos između
marginalizacije i ovlašćenja može postojati i između podređenih maskuliniteta
(Connell, 2005: 81). Konel govori o rasnim odnosima koji mogu postati
integralni deo dinamike između maskuliniteta, pa tako daje primer crnih
maskuliniteta koji igraju simboličnu ulogu u beloj rodnoj konstrukciji u kontekstu bele nadmoći (Connell, 2005:
80).
Dva
gorenavedena tipa veza – hegemonija, dominacija/podređenost i saučešništvo na
jednoj strani, marginalizacija/ovlašćenje na drugoj – pružaju okvir u okviru
kog se mogu analizirati specifični maskuliniteti, takođe termini hegemoni
maskulinitet i marginalizovani maskulinitet se ne mogu uzeti kao fiksirani i
nepromenljivi već se mora imati u vidu su to konfiguracije praksi generisanih u
konkretnim situacijama u strukturi veza koja se konstantno menja (Connell,
2005: 81).
Četiri studije dinamike maskuliniteta
Konel (Connell, 2005) koristeći se biografskim
metodom ispituje četiri grupacije muškaraca kroz četiri studije. Svaka od ovih
grupacija se izdvaja kao određeni tip maskuliniteta. Ona je pokušala da
identifikuje grupe muškaraca za koje je konstrukcija maskuliniteta bila pod
pritiskom. Navodi sledeće razloge zbog kojih su baš ove grupe izabrane za
ispitivanje:
1.
Dolazi
do tendencije kriza u odnosima moći koje direktno ugrožavaju hegemoni
maskulinitet. Ove tendencije su posebno izražene u životima muškaraca koji žive
i rade sa feministkinjama u okruženju u kome je rodna hijerarhija izgubila sav
svoj legitimitet (Connell, 2005: 90).
2.
Upitni
status maskuliniteta muškaraca koji vole druge muškarce odnosno gej muškaraca.
3.
Treća
izabrana grupa su mladi muškarci iz radničke klase. Ova grupa je izabrana zato
što se maskulinitet uglavnom povezuje sa breadwinning
a muškarci iz ove grupe teško uspevaju da donesu
hleb.
4.
Poslednja
grupa se odnosi na muškarce srednje klase koji se pretežno bave tehnologijom i
koji treba da pruže uvid u promene koje su se desile u hegemonim obrascima.
Konel je
kroz ove studije definisala sledeća četiri tipa maskuliniteta:
1.
„Živi brzo i umri mlad“: ispitanici koji su učestvovali u ovoj studiji
su mladi muškarci iz radničke klase, koji nemaju skoro nikakve privilegije.
Većina njih je nezaposlena a i oni koji su zaposleni rade na slabo plaćenim
poslovima. U ovakvim uslovima jedino na šta oni mogu da se uzdaju su kriminalne
radnje ili kroz mobilizaciju ličnih veza. Njima nasilje nije strano (uglavnom
je okrenuto prema drugim muškarcima, ređe prema ženama). Država doživljavaju
kao oličenje institucionalne moći i organizovanog nasilja a oni se sa njom
susreću u obliku škole; zato je većina ovih muškaraca definisala svoj
maskulinitet kroz protest okrenut ka školi (Connell, 2005: 100). Oni su
većinski heteroseksualnog opredeljenja koje se doživljava kao obavezno. Ovi
muškarci nisu imali nikakve koristi od patrijarhata i izgubili su sve prednosti
koje bi im patrijarhat kao muškarcima pružio zbog svog klasnog položaja. Za
njih je karakterističan protestni maskulinitet koji je aktivni odgovor klasnoj
situaciji u kojoj se nalaze, i gradi se na maskulinoj etici solidarnosti
radničke klase, ali ih, paradoksalno, ovakva solidarnost odvaja od ostatka
radničke klase.
2.
„Ceo novi svet“: ovoj grupaciji muškaraca pripadaju oni muškarci
koji su odlučili da reformišu svoj maskulinitet zbog feminističke kritike
(Connell, 2005: 120). Ovaj tip maskulinitet svoje uporište, osim u
feminističkom pokretu, nalazi i u eko pokretima (back to Earth) koji se formiraju od sedamdesetih godina dvadesetog
veka. Nijedan od ovih ispitanika nije sve vreme bio feminista, na početku su
bili naučeni standardnim hegemonim obrascima i izražavali su osobine kao što su
kompetativnost, orijentisanost ka karijeri, potiskivanje emocije, homofobija
itd. (Connell, 2005: 123). Oni su svoj novi identitet gradili na prelasku u svet odraslih, većinski kroz kontakt sa
pokretima za zaštitu životne sredine. Ovi pokreti su probudili emocije u njima i zadovoljavali njihove lične potrebe, na
način koji je predstavljao izazov hegemonom maskulinitetu kroz sopstveni etos i
organizacijske prakse (Connell, 2005: 127). Ispitanici su kao najvažnije prakse
ovih pokreta koje su uticale na njihovo novo formiranje maskuliniteta navodili:
ideologiju jednakosti, naglasak na kolektivitetu i solidarnosti, ideologiju
ličnog razvoja i ideologiju organske celine. Kroz ove pokrete su upoznali i
feminističku ideologiju i feministički pokret kroz koji su, kasnije, raskinuli
sa starim obrascima maskuliniteta.
3.
„Veoma strejt gej“: patrijarhalna kultura ima jednostavnu
interpretaciju gej muškaraca – fali im muževnost (Connell, 2005: 143). Ispitanici
koje je Konel smestila u ovu vrstu maskuliniteta su muškarci homoseksualnog
opredeljenja koji nisu tipični (tj.
ne predstavljaju ono što se smatra tipičnim) gej muškarci. Oni čak imaju
izvestan animozitet prema too gay gays.
Većina ispitanika su stariji muškarci koji su većinu svog života proveli u
heteroseksualnim vezama, neki čak imaju i decu, koji se tek kasnije u životu u
potpunosti prihvatili homoseksualni identitet. Ona opisuje određeno pakovanje u foldere tj. već tačno
prihvaćen način na koji gej osoba treba da izgleda i da se ponaša pa se tako od
svih gej muškaraca očekuje da izgledaju i ponašanju se tako. Takođe, bitan
element života gej muškaraca je nasilje sa kojim se susreću ili u vidu fizičkog
napada na njih, ili čisto verbalnog. Karakteristično za ove ispitanike je upravo to što nisu
karakteristični odnosno što se ne može naći razlika između njih i strejt
muškaraca, zato je i jedan ispitanik izjavio: „I am a very straight gay“.
4.
„Muškarci razuma“: ispitanici iz ove grupe su muškarci starosti od
dvadeset do četrdeset godine, uglavnom pripadnici srednje klase. Ovo su
muškarci koji imaju mišljenje o potpunoj različitosti muškaraca i žene, kao i o
tome da oni, kao muškarci, ne mogu razumeti kako žene misle. Uglavnom se jasno
pozcioniraju na strani maskuliniteta. Ovi ispitanici su imali privilegiji zbog
svoje inteligencije, i što su ih povezivali sa racionalnošću (koja se po
tradicionalnim shvatanjima i pripisuje muškarcima dok se emotivnost ostavlja za
žene). Muškarcima iz ove grupe radno mesto i karijera većinski oblikuju
identitet. Iz ove studije se može zaključiti da hegemoni maskulinitet nije više
jednostran, i da je veoma kompleksan; jer se među ovim ispitanicima može videti
čitav spektar suprotnosti iako ovaj tip maskuliniteta predstavlja hegemoni
(Connell, 2005: 181).
Zaključak
Za kraj bih izdvojila da teorija hegemonog
maskuliniteta koju je postavila Konel, na čiju teoriju se i oslanjam u ovom
radu, ne može da objasni baš sve fenomene (iako je pogodna za većinu). Kao
jedan od primera, i kao verziju alternativne teorije, ukratko ću predstaviti
Andersonovu (Anderson, 2009) inkluzivnu teoriju maskuliniteta. Po ovoj teoriji
kako homohisterija opada, tako će hegemone forme konzervativnog maskuliniteta
gubiti svoju dominaciju, a blaže
verzije će postojati bez društvene stigme koja bi ih obeležavala (Anderson,
2009: 96). Anderson smatra da ortodoksne, tradicionalne verzije maskuliniteta
gube svoj značaj jer se pojavljuju drugi maskuliniteta koji ih javno ne priznaju
i dovode u pitanje. Najvažnija ideja inkluzivne teorije maskuliniteta je da će
više vrsta maskuliniteta postojati bez ikakve hijerarhije ili hegemonije, i
muškarcima će biti zagarantovana široka paleta prihvatljivih heteromaskulinih
ponašanja (Anderson, 2009: 97).
Tako da možemo videti da je maskulinitet veoma
fluidna kategorija i da se može objasniti na razne načine. I Konel i Anderson
smatraju da postoji više vrsta maskuliniteta, dakle to se mora prihvatiti kao
činjenica - maskulinitet nije uniformna
kategorija. Takođe, ostavlja se prostor za razmišljanje da li je i dalje
određena vrsta maskuliniteta hegemona u odnosu na ostale ili ne.
Literatura
Anderson, Eric. 2009. Inclusive Masculinity – The Changing Nature of Masculinity. New
York: Routledge.
Connell, R.W. 1987. Gender & Power. Cambridge: Polity Press.
Connell, R.W. 2005. Masculinities. Los Angeles: University of California Press.
Kornel, Drusila. 2003. Rod. Časopis za feminističku teoriju, br. 2/3, str. 21-31.
Papić, Žarana. 1984. Pol i rod – kategorije
socijalne organizacije polnosti. Revija
za sociologiju, br. 3/4, str. 327-331.