Autorka: Tamara Zavođa
Apstrakt: Problem pasa
’’opasnih’’ rasa se pojavljuje kao zvanično državno pitanje 2011. godine, kada
država odlučuje da uvede takse na posedovanje ovih rasa. Ova odluka je za
posledicu imala organizovanje velikih protesta od strane vlasnika ’’opasnih’’
pasa, ali i različitih kinoloških udruženja. Krajnji rezultat je ukidanje ove
državne mere. Postavlja se pitanje kako je uopšte došlo do uvođenja takve mere.
Korišćenjem Blumerove teze o životnom putu društvenih problema pokušaću u ovom
radu da prikažem razvojni put društvenog problema: Psi ’’opasnih’’ rasa.
Ključne
reči: ’’opasne’’ rase, društveni problem, Blumer, dekonstrukcija.
Uvod
Predmet ovog rada je
razvojni put, ali i kraj, društvenog problema koji se odnosi na pse ’’opasnih’’
rasa. Vremenski okvir ovog problema je ciklus od godinu dana, računajući i
napade koji su bili pokretač uvođenja pravne norme, dakle, od sredine 2011.
godine, do oktobra 2012. godine kada je ta pravna regulativa ukinuta. Samo
trajanje te norme je bilo nepunih deset meseci. Problem će u radu biti analiziran
kroz pet faza stvaranja društvenog problema koje je definisao Blumer.[1]
Podatke neopohodne za rad sam prikupila analizom medija,
tačnije, novinarskih članaka na internetu koji su se bavili različitim
apsektima ove teme (napadima, uvođenjem pravne norme, protestom i ukidanjem
iste norme), ali sam takođe sprovela i jedan intervju. Intervju je urađen sa
osnivačem Kinološkog društva ’’Šapa’’ – Zemun, koji je bio i organizator
protesta koji se odnosio na ukidanje takse za pse ’’opasnih’’ rasa.
Pre nego što počnem sa daljom analizom, smatram da je
neophodno da definišem šta to predstavlja društveni problem, odnosno šta
razlikuje problem od društvenog problema, kao i da definišem koje to rase
spadaju u grupu ’’opasnih’’ pasa.
Blumer navodi: ’’Društveni problem za
društvo ne postoji dokle god njegovo postojanje ne bude priznato od strane tog
društva.’’[2] Dakle, uviđamo da je osnovni kriterijum za razlikovanje
društvenog problema od ’’nepriznatog’’ problema, jeste priznavanje njegovog
postojanja od strane društva. Taj problem već postoji u društvu neko vreme pre
nego što dobije zvaničan status društvneog problema. Iz ovoga proizilazi
pitanje otkrivanja tačnog trenutka nastanka problema.
Kako se navodi na internet portalu novina ’’Večernje
novosti online’’ u grupu ’’opasnih’’ rasa spadaju sledeći psi: pitbul terijer,
bul terijer, mini bul terijer, američki staford, kao i njihovi mešanci.[3] Prema rečima
mog ispitanika ova podela je neosnovana, te je smatra diskriminacijom, navodeći
kako nema opasnih rasa već samo neodgovornih vlasnika. Ono što je meni
zanimljivo jeste činjenica da je na listu stavljen i pitbull terijer, koji
prema našem zakonu nije dozvoljen za držanje u stanu, kući ili dvorištu.[4] Dakle, iako
postoji zakonska regulativa protiv držanja te ’’krvoločne’’ rase, čije se
kršenje plaća oko 500.000 dinara, ona i dalje stoji u grupi pasa koja zahteva
plaćanje godišnje takse.
Sam rad je dalje podeljen na celine koje odgovaraju
fazama prema Blumeru: javljanje društvenog problema, legitimizacija društvenog
problema, pokretanje akcije koja se odnosi na društveni problem, formiranje
zvaničnog plana akcije, izvršenje zvaničnog plana (Blumer, 1971:301) i na
zaključak.
Javljanje
društvenog problema
Pre nego što počnem sa samom analizom društvenog
problema, potrebno je da prikažem ukratko zbog čega je sam problem na kraju i
definisan kao društveni. Kako se sam problem odnosi na pse ’’opasnih’’ rasa,
polazna tačka mora biti pronlaženje slučajeva napada psa na čoveka jer se u
tome zapravo i ogleda njihova opasnost po čoveka, a samim time i po društvo. Za
godinu početka istraživanja sam uzela 2011. jer se krajem te godine ovaj
problem zapravo i percipira kao društveno (u ovom slučaju čak i državno)
pitanje.
Bilo bi pogrešno pretpostaviti da se ovaj problem javlja od
2011. godine, ali je ipak jako teško uzimajući u obzir prirodu samog problema
naći konkretan trenutak u kojem se problem javlja. Ono na šta sam najčešće
nailazila u izveštajima iz ranijih godina su upravo napadi lutalica, dok se još
uvek ne pojavljuju izveštaji o brojnijim napadima vlasničkih pasa. Iako postoji
izjava tadašnjeg gradonačelnika Dragana Đilasa (godina 2009.) da je više ljudi
pretrpelo napade od stane vlasničkih pasa[5], nisam uspela
da nađem relevantne podatke vezane za to. Što se tiče godine 2010. uspela sam
da nađem podatak o ukupnom broju napada psa na čoveka, takođe bez naglašavanja
konkretnog udela vlasničkih pasa: 2.958 registrovanih napada.[6]
Dakle, na osnovu gorenavednih podataka, smatram da bi se
za zvanično vreme javljanja društvenog problema: psi ’’opasnih’’ rasa mogla
uzeti 2011. godina, jer sam društveni problem zahteva da bude priznat od strane
društva (gde je on u ovom slučaju od tog trenutka priznat od strane medija). To
nas vodi dalje do sledeće faze.
Legitimizacija
društvenog problema
Kako Blumer navodi, ukoliko problem želi da stekne status
društvenog, nije dovoljno samo prepoznavanje i prihvatanje od strane društva,
potrebno je takođe da ima društvenu podršku kako bi nastavio svoj životni put
(Blumer, 1971: 302, 303). Dakle, potrebno je da on bude priznat kao legitiman
problem od strane novina, medija, građanskih organizacija, državnih i gradskih
uprava.
Prema izveštavanju internet portala novina ’’Večernje Novosti
online’’ od početka 2011. godine do trenutka objavljivanja teksta (20.12.2011.),
u Beogradu je registrovano 1.955 napada psa na čoveka, od čega je čak polovina
napada bilo od strane vlasničkih pasa.[7] Podatke koje je
internet portal objavio dobio je od Veterinarskog Udruženja ’’Veterina
Beograd’’.
Ako je polovina sprovedenih napada krivica vlasničkih
pasa (dakle, samih vlasnika), onda je polovina napada krivica psa lutalica
(dakle, državna, gradska). Problem pasa lutalica je drugi problem, koji za
razliku od prvog nije još uvek doživeo svoj kraj, kojim se ja u ovom radu neću
baviti.
Iz ovoga vidimo da je problem prošao proces
legitimizacije, s obirom na njegovu veliku zastupljenost u medijima, ali takođe
i od strane različitih kinoloških, veterinarskih udruženja, koja su imala ulogu
u pokušajima resocijalizacije pasa koji su napadali, ili pak u testiranju pasa
na besnilo, kako bi se mogla utvrditi adekvatna kazna za počinjen napad.[8]
Jedan od najvažnijih vidova legitimizacije svakako
predstavlja ona od strane državnih ili gradskih organa. Ipak, ovaj vid se može
svrstati samo u krajnji deo ove faze jer se prepliće i nadovezuje na sledeću
fazu života društvenog problema. Onog trenutka kada se vlast uplete u sve to,
onda zapravo dolazi i do pokretanja akcije u korist rešavanja problema, koji u
ovom trenutku zauzima svoje mesto u društvu.
Pokretanje
akcije koja se odnosi na društveni problem
Problem sada postaje centralna tema rasprava,
kontraverzi, različitih obmana i tvrdnji (Blumer, 1971:304). Rasprava se u ovom
slučaju vodila oko (ne)postojanja ’’opanih’’ rasa, gde su obe strane iznosile
argumente koji potvrđuju, ili opovrgavaju pomenuti stav. Glavno pitanje koje
postavlja strana koja ne veruje u postojanje ’’opansnih’’ rasa je na osnonvu
kojeg kriterijuma se određuje šta je opasno a šta ne. Elvir Burazerović, iz
organizacije ’’ORKA’’ je naveo:
’’Osnovna primedba celoj ovoj priči jeste to
što su u Pravilniku o opasnim psima pojedine rase utvrđene kao opasne, a druge
kao tobože nisu. Trebalo je ići isključivo na individualnu odgovornost
vlasnika, odnosno na proglašenje pojedinih pasa kao opasnih ako ne prođu test
socijalizacije.’’[9]
Sa druge strane se nalazi Sekreterijat za komunalne i
stambene poslove, iz kojeg navode da se ne tretiraju samo pojedine rase kao
opasne već:
’’...svaki pas koji bez povoda napadne čoveka ili povredi
drugog psa, a taj napad bude prijavljen, upisuje u Centralni registar pasa
Republičke uprave za veterinu kao opasan i vlasnik je dužan da plaća taksu. To
znači da taksu ne plaćaju samo vlasnici pitbul terijera, bul terijera, staford
terijera, američkog staford terijera i mini bul terijera ili mešanaca tih
rasa.’’[10]
U prilog postojanja ’’opasnih’’ rasa se dodaju različite
predrasude o ’’krvoločnim’’ pitbull-ovima koji imaju kočenje vilice, te je
nemoguće da opusti stisak ukoliko je ugrizao nekoga/nešto. Iz ranijih razgovora
sa vlasnicima ove rase, sam saznala da je to uobičajena zabluda, i da to nije
takav slučaj, te su oni uspevali da odvoje svog psa od drugog psa sa kojim je
bio u okršaju.
Tek nakon ove faze se zapravo formira dalji plan za akciju
koja treba da reši određeni društveni problem. U toj sledećoj fazi se zapravo
najviše vidi uticaj državnih i gradskih organa.
Formiranje
zvaničnog plana akcije
Kako bi se rešio problem napadanja ljudi od strane pasa
’’opasnih’’ rasa doneta je odluka o uvođenju godišnje takse, u iznosu od 30.000
dinara, koju će morati da plaćaju vlasnici ’’opasnih’’ rasa. Tadašnji gradski
sekretar za komunalno-stambene poslove, Predrag Petrović, naveo je da je uvođenje
takse predviđeno dopunom Odluke o držanju domaćih životinja i kućnih ljubimaca.[11] Pored same
takse koja se plaća, uvedena su još neka pravila koja važe za vlasnike
’’opasnih’’ pasa: pse na javnu površinu smeju da izvode samo punoletne osobe,
na povocu i sa zaštitnom korpom, kod sebe takođe moraju da imaju potvrdu,
odnosno pasoš za psa.[12]
Donošenju takve odluke, sekretar navodi, prethodila su:
’’Četiri slučaja napada vlasničkih opasnih pasa na Beograđane u relativno kratkom
periodu’’.[13]
Jedan od ta četiri napada je bio napad američkog staforda
na malu devojčicu koji se desio na Karaburmi 11.10.2011. godine (neposredno
pred donošenje odluke o naplaćivanju takse). Laru, trogodišnju devojčicu, je
napao komšijski pas koji je izašao iz dvorišta.[14] Devojčica je
zadobila povrede lica i pas joj je odgrizao uvo, koje joj je kasnije uspešno
prišiveno. Vlasnik psa je uhapšen i određen mu je pritvor.[15] Pas je nakon
incidenta odveden u karantin na ispitivanje, koje je pokazalo da nema besnilo -
,,Tokom posmatranja koje je trajalo 10 dana, pas nije prošao testove
socijalizacije koje obavlja sudija Kinološkog saveza Srbije, pa je veterinarska
inspekcija naložila "Veterini Beograd" da u roku od pet dana obavi
eutanaziju.’’[16]
Prema rečima mog ispitanika, upravo je ovaj slučaj bio
ključan u donošenju ovakve odluke. Ali postoji još slučajeva u tom periodu gde
su napad vršili vlasnički psi.[17]
Još jedan od razloga za naplaćivanje takse, prema rečima
sekretara Petrovića:
’’ Svrha uvođenja takse
da se unapredi oblast brige o psima, vlasničkih i napuštenih, kao i da se
osigura veća bezbednost Beograđana. Novcem od taksa finansiraće se gradnja
azila i uređenje posebnih prostora za slobodno puštanje pasa u parkovima, a tim
novcem grad će isplaćivati i odštetu građanima koje su napali psi.’’[18]
Građani mogu da traže odštetu od uprave grada ukoliko su
bili napadnuti od psa lutalice, i ukoliko to dokažu potvrdom sa Infektivne
klinike. Visina odštete se kreće od 5.000 do 25.000 dinara, ukoliko se ne ide na
sud i isplaćuje se u roku od trideset dana, dok se na sudu može dobiti čak i
150.000 dinara, ali proces može trajati dve, tri godine.[19]
Izvršenje
zvaničnog plana
Ova faza se može u ovom slučaju podeliti na dve odvojene:
prva koja se odnosi na izvršavanje platnih obaveza vlasnika ’’opasnih’’ pasa;
druga koja se odnosi na stvaranje novih akcija protiv donetog rešenja o
taksama. Ova faza, kako Blumer kaže postavlja scenu za stvaranje novih oblika
akcije od strane onih koji su uključeni u društveni problem i od onih koji su
obuhvaćeni problemom...Idu ka ukidanju plana ili ka preusmeravanju delovanja
akcija (Blumer, 1971:304, 305).
Uvedena taksa za pse ’’opasnih’’ rasa zvanično je stupila na snagu 01.01.2012.
godine, dok su prva rešenja uručena u februaru iste godine.[20] Ova odluka je
prouzrokovala veliko negodovanje od strane vlasnika pasa koji su njome
obuhvaćeni, što se ogleda i pre njenog zvaničnog uvođenja u organizovanju
protesta, ali takođe i u ne plaćanju nametnute takse. Do oktobra 2012. godine
ovu taksu platilo je samo 410 vlasnika, a u potpunosti izmirilo sve obaveze 201
vlasnik, od 2.526 registrovanih vlasnika.[21] Iako je još
tada najavljeno da će se prinudnim merama (administrativna zabrana, skidanje od
plate) izmirivati dugovi[22], nisam uspela
do dođem do podataka da li je to zaista i sprovedeno, mada iz poznanstva sa
ljudima koji su vlasnici datih rasa znam da niko od njih nije platio ni dinara,
kako kažu, i da im nikad nije stiglo bilo kakvo upozorenje.
Proizvoljni drugi deo faze se vremenski ne poklapa
poslednjom fazom, već se poklapa sa prethodnom fazom prema Blumeru, pre
zvaničnog uvođenja takse, jer su protesti počeli već sredinom decembra 2011.
godine.
Protest je ogranizovao Aleksandar Sekulić, 16. decembra
2011. godine, skup od oko 150 vlasnika koji su stajali ispred Skupštine grada
Beograda. U protest je takođe spadala šetnja do Ulice kraljice Marije i
gradskog sekretarijata za komunalno-stambene poslove. Predvodnik građana,
Sekulić, naveo je da je peticiju protiv takse potpisalo 2.500 ljudi, kao i da
će ta peticija biti predata sekretaru, koji treba da se sastane sa vlasnicima.[23]
Možemo zaključiti da ni peticija ni protest nisu imali nikakvog
udela, jer je odluka zvanično stupila na snagu u januaru 2012. godine.
Ipak, medijska propraćenost samog protesta je bila
velika, više novinarskih inetrnet portala je izveštavalo o tome (Kurir, B92,
Mondo, Vesti online, 24 sata, Blic, itd.), ali su takođe izveštavale i
televizijske redakcije, najviše Nacionalni dnevnik ’’TV PINK’’-a.[24] U razgovoru sa
ispitanikom sam saznala da je velika podrška od redakcije Nacionalnog dnevnika
povezana sa jednim od urednika istog, koji je i sam vlasnik jedne od
’’kriminalizovanih’’ rasa, kako on kaže. Ističe nedostatak podrške ostalih
medijskih kuća (ne računa internet portale), koja je uzrokovana –’’pritiskom
tadašnjeg gradonačelnika kome je privatni biznis vezan za medije i medijski
prostor Srbije.’’[25]
Dalje se o tome u medijima ne piše, do
samog trenutka kada dolazi do ukidanja takse. Taksa
za držanje opasnih pasa ukinuta je izmenom i dopunom Zakona o finansiranju
lokalne samouprave, koja je stupila na snagu od 1. oktobra 2012. godine.[26]
Ono što fali jeste razlog zbog kojeg
je ukinuta taksa. Nigde na portalima nema izveštaja o tome kako se to desilo,
jednostavno se samo i desilo. Dakle, koliko je god medijski ispraćen ovaj
društveni problem na početku, toliko toga fali na kraju. Bar što se tiče samih
medija.
Ističe se još jedan aspekt podrške
protestu, koji nije poznat javnosti, koji daje odgovor na pitanje kako je došlo
do ukidanja takse. Organizacija koja se bunila protiv takse imala je podršku
tadašnje opozicije, koja je obećala da ukoliko na sledećim izborima dođu na
vlast te takse neće biti.[27]
Organizacija je tražila da se podrška ne prikazuje u političke svrhe.
Poslednjom fazom, odnosno njenom
proizvoljnom podfazom ovaj društveni problem prestaje da postoji. Što ne znači
da napadi pasa, vlasničkih ili ne, i dalje ne predstavljaju problem, samo
trenutno on više ne ispunjava kriterijume društvenog problema.
Zaključak
Uzimajući u obzir vremenski okvir
analiziranog problema može se pomisliti da on zapravo i ne predstavlja
legitiman društveni problem. Ipak, ono što sam ja ovde pokušala da uradim je da
pokažem kako, bez obzira na njegovo kratko postojanje, Blumerova analiza
predstavlja pogodan alat za analizu datog problema, jer je problem uspeo da
prođe sve testove koje analiza nalaže u definisanju društvenog problema.
U radu sam prikazala kako je problem
započeo i završio svoj ciklus. Najviše sam se oslanjala na internet portale i
njihove izveštaje. Smataram da su zajedno uspeli da stvore jednu konkretnu
sliku o životu problema. U više različitih članaka, koji su pisali o istoj
temi, nailazila sam na različite informacije u pogledu različitih cifara
(registrovanih vlasnika pasa, registorvanih napada, odšteta itd.), te sam se
trudila da uzimam podatke iz onih koji su u sebi imali naveden izvor
objavljenih informacija i koje sam sama mogla da proverim. Iako se postavlja
pitanje merodavnosti internet članaka, verujem da su pogodni za ovu konkretnu
analizu, jer su pokazivali mišljenje javnosti na različite načine. U nekim
člancima se ogleda odbojnost prema ’’opasnim’’ psima, dok je u nekim vidljiv
stav koji brani ’’diskriminisane’’ pse. Na taj način se može uvideti postojanje
različitih mišljenja u medijima, koji bi trebali samo da izveštavaju, a ne da
učestvuju u raspravi jasno zauzimajući stavove. Videli smo na primeru urednika
Nacionalnog dnevnika na TV ’’PINK’’ da lični motivi imaju veliki udeo u
stvaranju slike koja će se pustiti u javnost. Ono što je takođe bila prednost
internet članaka jeste dostupnost komentara čitalaca. Ipak nisam se usudila da
i njih uvrstim u analizu iz prostog razloga što smatram da bi analiza krenula
sasvim drugim tokom, te verujem da bi to zahtevalo sasvim drugi pristup i rad.
Međutim, ti komentari su mi pružili mogućnost zavirivanja u teren prošlosti,
kao i razumevanje dublje argumentacije za određena stanoviša. Nadovezivajući se
na to, smatram da ova tema, kako bi bila u potpunosti obrađena, zahteva i
ispitivanje mišljenja javnosti (građana) o samom problemu.
Literatura
Blumer, Herbert, 1971, Social Problems as Collective Behavior, Social Problems,
Vol.8.No3.
Internet izvori
[1] Blumer, H. (1971) Social Problems as Collective Behavior,
Social Problems, Vol.8.No3. p. 298-306
[2] Isto, str 301-302.
[24] Dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=bVC8ODGV81U
[25] Direktan citat iz razgovora – aludira se na privatan posao
tadašnjeg gradonačelnika
[27] Podaci dobijeni iz intervjua