Sunday, 18 September 2016

Primena folklornog dijamanta na idiokulturi pripadnika Tai-Chi radionice

Autorka: Tamara Zavođa

Apstrakt: Rad je zasnovan na koceptima idiokulture folklornog dijamata Gerija Alana Fajna na primeru Tai-či radionice ’’Blok 45’’. Kroz unutrašnju komunikaciju, posebne narative i ponašanje unutar grupe rad pokušava da prikaže pripadnike kao jedinstvenu grupu sa jakim zajedničkim identiteom koji je karatkerističan za pripadnike idiokuture.

Ključne reči: folklorni dijamant, idiokultura, Tai-či.


           Na samom početku rada ću obasniti koncepte koje ću primeniti i razloge zašto smatram da su oni odgovarajući za temu koju obrađujem.
            Folklorni dijamant predstavlja naziv teorijsko-metodološkog okvira koji se bavi proučavanjem dinamike stvaranja, prenošenja i značenja savremenih legendi (Fajn, 1992). Model se zasiva na povezanosti određenog broja varijabli koje Fajn smatra neophodnim za proučavanje savremenih legendi. Ključne faktore čine sledeća četiri elementa analize:

1. Socijalna struktura – odnosi se na komunalni, insitucionalni i širi društveni kontekst;
2. Lični imperativi – odnose se na unutarpsihičko stanje naratora;
3. Dinamika performansa – predstvalja interakcijsko, neposredno okruženje putem kojeg se šire legende. Uključuje i reakciju publike:
4. Narativni sadržaj – predstvalja odabrani, izmenjeni ili ignorisani tekst narativa (Antonijević, 2010).
   
Idiokultura se definiše kao sistem znanja, verovanja, ponašanja i običaja koje dele pripadnici neke grupe, koju grupu smatraju osnovom za dalje interakcije (Fine, 1979). Na osnovu deljenih iskustava članovi očekuju razumevanje od strane drugih članova, takođe zajednička iskustva predtsvaljaju osnosvu za dalje građenje društvene realnosti. Jednom stvorena idiokultura oblikuje buduće akcije i kolektivna značenja (Fine, 1979).

Uzimajući ovo u obzir na prvi pogled bi se moglo pomisliti da svaki razgovor i oblik ponašanja sproveden u koliko toliko koherentnooj grupi predstvalja deo idiokulture, međutim da bi se narativi (šale, nadimci, priče, legende, anegdote) mogli predtaviti kao delovi idiokulture oni po Fajnu moraju isputniti sledećih pet kriterijuma (Fine, 1989):

1.      da budu poznati svim članovima grupe, da se na osnovi njih mogu kasnije konstruisati nova znanja unutar grupe;
2.      da budu upotrebljivani i pominjani u grupnoj interakciji: „upotrebljivost“ ekspresivne kulture ne zavisi od objektivnih kriterijuma već od značenja koja proističu iz grupnog stava i verovanja, a koja su, uglavnom, nepoznata, neupotrebljiva, pa i besmislena osobama van grupe;
3.      da budu funkcionalana spram grupe i njenih članova;
4.      da budu odgovarajući u odnosu na statusnu hijerarhiju grupe;
5.      da budu izazvani nekim događajem - takav događaj mora biti posebno značajan ili neobičan da bi proizveo odgovor i stimulisao kulturnu kreaciju.[1]

Smatram da grupa koja ja predmet ovog rada ispunjava krijetrijume idiokulture zbog svoje jedinstvenosti u odnosu na spoljno okruženje, zbog koherentnosi unutar nje, ali i relativno malog broja članova koji su njeni pripadnici, zbog čega ja naglašen prisni odnos i povernje unutar kojeg je lako stvarati i širiti narative neophodne za opstanak grupe.

Skupljanje podataka neophodnih za analizu obavljeno je iz više navrata u sklopu same radionice, ali i van nje, na mestu gde se članovi okupljaju van vežbanja i u svoje slobodno vreme. Metod ispitivanja je bio intervju otvorenog tipa, kako ne bi došlo do ograničavanja u odgovorima.

Grupa koja je predmet analize se sastoji od oko petnaest članova, u koje spadaju i stalni i fluidni člannovi. U užu strukturu grupe spada šest članova, za koje se može reći da su konstantni, i da su tu od osnivanja grupe. Naime, grupa je prvenstveno bila otvorenog karaktera, bez stalnog mesta, čak i bez članarine, i tada je bila brojnija ali i daleko više fluidinja. Okupljali su se na savskom keju u letnjem periodu i vežbali na otvorenom. Da bi se pre nekoliko godina ona zaista formirala kao jedinstvena grupa sa sedištem, i praksom koja traje cele godine.

Socijalna struktura
Društvena strukturiranost predstavlja primarnu silu koja struktuira narative, kao i sam proces narativa (Antonijiević 2010). Štaviše, uticaj koji društvena struktura ima na kulturu, kroz promene u ekonomiji, tehnologiji i društvenim institucijama, jeste jedna od uobičajenih i zajedničkih polaznih premisa u savremenoj folkloristici.[2] Iako postoji veliki broj strukturalnih elemenata koji u heterogenim društvima utiču na folklor Fajn navodi četiri najznačajnija – klasna struktura, demografska podela, institucionalna struktura i organizacija društvene mreže (Antonijević, 2010).

Klasna struktura predstavlja, prema Fajnu, element koji je često zapostavljan prilikom proučavanja, iako se njen značaj ogleda u društvenoj organizaciji i političkoj ekonomiji. U folklornim narativima politički diskurs se ispoljava kroz kritiku i interpretaciju događaja koji se odvijaju na javnoj sceni. U analizi narativa ukazuje na unutrašnju tenziju i podeljena osećanja koja populacija koja pripada jednoj klasi gaji prema drugim klasama. Socijalni položaj učesnika određuje tip i žanrove folklorne komunikacije.[3]

Ono što odlikuje grupu koju ja proučavam jeste velika raznovrsnost u socijalnom statusu, obrazovanju i godinama. U grupi postoje mladi od oko dvadeset i pet godina, ljudi srednjih godina (trideset pet-šezdeset), i stariji od šezedest godina (podelu na mlade, srednje i stare sam ja proizvoljno odredila u odnosu na godine ostalih pripadnika u grupi).

U grupi su zastupljeni razni profili zaposlenja, od medicinske sestre, bioeneregetičara, automehaničara, aviomehaničara, polsastičara, astrologa, glumica, do pravnika, ekonomsita i režisera. Ono što sve njih povezuje jesu zajednička verovanja u moći tai-čija. U svojim različitostima se nadopunjuju te se jako često ispomažu.

Demografska podela se odnosi na ’’pripisane’’ statuse, pod kojima se podrazumevaju rodna, rasna i etnička pripadnost. Pojedinici se rađaju unutar ovih statusa nad kojima nemaju voljnu kontrolu.[4]

U grupi ne postoje rasne i etničke razlike. Jedina uočena razlika je rodna razlika, međutim u grupi ne postoji pravljenje razilka između muškaraca i žena, sem uočavanja same razlike. Šale se zbijaju na račun i jednih i drugih. Ipak, zastupljenost muškaraca u grupi je jako mala, kroz godine ih je bilo možda petoro, i oni su najčešće oni fluidni pripadnici grupe. Stalni muški pripadnik grupe se i sam šali da ima jajovode. Naime, u trenutku masaže stopala reagovao je na jednu tačku, kada mu je rečeno da je to tačka za prostatu on se nasmejao i rekao: ’’Bole me jajovodi, od vas tolikih žena, ja sam se prebacio na žensko.’’

 Institucionalne strukture se odnose na institucije koje eksplicitno ili implicitno podržava državna uprava, budući da one propisuju i sankcionišu cijeve i ponašanje pripadnika društvene zajednice, prenoseći ujedno postojeće norme i vrednosti. [5]

Kako je radionica o kojoj je reč privatna, i služi za rekreaciju ona nije reguliasana pravnim normama koje se tiču načina sprovođenja radionice.
Mreža društvenih odnosa jeste skup interpersonalnih relacija koje se zasnivaju na ličnom izboru, slučajnim poznanstvima i strukturama sistema. Uticaj koji mreža čvrstih međusobnih odnosa ima na difuziju i sadržaj narativa je velika, a čine ga osnosi prijateljstva, popularnnost, organizacijska i grupna pripadnost, itd.[6]

Ono što je zanimljivo kod ove grupe je to da se njeni priadnici nisu poznavali pre nego što je radionica otpočela sa radom. Izuzetak su dve žene koje su i došle na ideju da vežbaju na keju i pokušaju da privuku više ljudi na taj način. Međutim od njih dve sad je u zvaničnoj grupi ostala samo jedna. Dakle, svi trenutni pripadnici grupe su se slučajno upoznali na keju i otpočeli svoju radionicu. U svim prilikama koje se dešavaju oni su zajedno, ne postoji nikakva odvojenost po smenama ili terminima treninga. Na taj način se omogućava lakše stvaranje grupnog identiteta, te i prirodnije stvaranje narativa.

Lični imperativ
Za Fajna lični imeperativi predstvaljaju činioce unutarpsihičkog stanja naratora koji utiču na stil i sadržaj njegove izvedbe: slika koju ima o sebi, memorijske sposobnosti, raspoloženje i ličnost (Antonijević, 2010). Oni dolaze do značaja kada ih sprovodi mali broj ljudi, dok gube na svom značaju posredstvom masovnog širenja. Fajn ističe malu grupu koja svojim članovima prenosi šire društvene i kulturne koncepte, ali ono što je posebno značajno je da ona stvra sebi svojstvene i posebne kulturne oblike i folklore.

U lični imeperativ spadaju četiri faze: ’’self’’, nesvesni motiv, raspoloženje i racionalan izbor. Smatram da nisam podesna da se bavim svim fazama, prvenstveno zbog nepoznavanja materije psihologije dovoljno da bi se upustila u anaizu ličnosti svojih ispitanika.

Nesvesni motiv predstavlja uticaj potisnutih strahova, fantazija ili frustracija agresivne ili/i seksualne prirode. Fajn smatra da tumačenje folklornih narativa na osnovu nesvesnih motiva nije neophodno, ali isto tako ističe da ne možemo opovrgnuti postojanje snažnog uticaja koji na nas imaju naše podsvesne želje i strahovi.[7]

Pripadnici grupe se međusobno dele na sunčice i taičice. Sunčice su uspešno završile ’’sungazing’’, tehniku gledanja u sunce. Naime, jedna od pripadnica je i sunčica i taičica. Ona je na tai či krenula kako pokušala da izleči rak pankreasa, ili bar da ublaži simptome. Na svesnom nivou je ona htela laganim vežbama da izleči svoje telo, ali na nesvenom nivou ona je izlečila i svoju dušu, kako kaže.

Raspoloženje – Fajn pod ovom varijablom podrazumeva naša stanja i raspoloženja koja su prolaznog karaktera i uslovljena su trenutnom situacijom. Raspoloženje i stanje svesti naratora najviše će imati odjeka na u njegovoj izvedbi, a potom i u izboru žanra.[8]

U trenutku trajanja same radionice kada se vežba ne postoji ništa konkretno što bi moglo da se smatra folklorom, ako se ne računaju same vežbe. Raspoloženje je tada poprilično ozbiljno, svi su fokusirani da urade vežbe ispravno. Kako tai-či zahteva veliku koncentraciju prilikom izvođenja svaka priča je nemogzća, moraju se fokusirati na pravilno disanje i pokrete kojima prave određene formacije. Prilikom presvlačenja pre i posle samog treninga se najčešće vodi neobavezan razgovor, prepričavaju se individualni događaji iz života pojedninaca, na taj način su ostali pripadnici upoznati sa životom drugih pripadnika. Nije redak slučaj da se šale upravo zbijaju na račun članova porodice pripadnika, iako oni sami nisu deo grupe. Naravno te šale nisu lošeg karaktera, nemaju za cilj ismevanje, već se putem njih rešavanju, ili se pokušava rešavanje, nekog problema. Tako se ćerka jedne ispitanice iz milošte, kako kažu, zove ’’Živka’’ zbog svojih naglih ali kratkotrajnih reakcija. Na taj način se njena majka, koja jeste član grupe rešava tenzije koja joj se stvara posredstvom ćerkinih rakcija. Ono što se ovde može videti jeste kolegiajlnost grupe, koja na šaljiv način želi da olakša svojoj pripadnici i da ublaži njena strahovanja i reakcije. Cilj cele radionice jeste opuštanje, i učenje kako da se kontrolišu razni izlivi negativnih emocija. To se postiže i posebnom muzikom koja se sluša za vreme vežbi. To su uglavnom melodije za meditaciju, ili zvukovi prirode. Dakle, raspoloženje kojem se uglavnom teži u toku vežbanja jeste opuštajuće. Ipak i u trenutcima vežbanja se ponekada desi neka šala, na primer, jedna od pripadnica je crnogorskog porekla, i sama se šali na svoj račun uporno tražeći vežbu u kojoj se leži. Kada su konačno došli do nje ona ju je nazvala ’’ležeći ći-kung’’. I sada je to postao zvanični naziv te vežbe. Za sve njih radionica predstvalja izduvni ventil od negativne energije koja ih okružuje u svakodnevnom životu. Ipak, članovi grupe se jako čsto sastaju posle vežbi, ili van samih vežbi, u obližnjem kafiću ’’Dve šolje’’. Kafić nudi veliki broj različitih biljnih čajeva, i to je jedan od glavih razloga zbog kojeg su izabrali upravo to mesto za svoje sastanke. moglo bi se čak i reći da imaju svoj ustaljeni meni koji zavisi od doba dana kada se nalaze. U jutranjim časovima se pije domaća turska kafa i jede ratluk, u popodnevnim se pije čaj i jede kolač sa limunom, dok se u kasnim večerenjim satima, posle deseti sati, pije pivo i jede kikiriki. U tim trenutcima se najviše dešavaju razne situacije, zbijaju šale i razmenjuju ideje o predstojećim časovima.

Racionalan izbor. Reč je o konceptu racionalne akcije koji polazi od toga da se ljudsko ponašanje može adekvatno, mada ne i potpuno razumeti ako svakog aktera ili grupu aktera posmatramo iz perspektive želje da se maksimalizuje dobitak, a minimalizuje gubitak ili šteta iz preduzete akcije. To je takozvana cost-benefit teorija ili analiza isplativosti.[9]

Kako društvo iz radionice nema nikakvu odgovornost, ne postoje situacije u kojima bi se moglo analizirati merenje isplativosti ili rizika. Jedina situacija koja može da se približi tome jeste naglo preuzimanje inicijative jedne od članica. Naime, vođa grupe je morala  na mesec dana da napusti grad i onda se ne časovi ne bi održavali. Kako niko od ostalih pripadnika nije dobro odregovao na nedostajanje časova (u zimskoj sezoni je to tri puta nedeljno, dok je leti šest, a u pitanju je letnji period), jedna od članica je odlučila da ona drži časove. Na taj način se i ustalila određena hijerarhija, kada je ona postala zamenik-učitelj: Glavni učitelj, zamenik učitelja, stalni članovi i fludini.

Dinamika preformansa
Interaktivna situacija u kojoj se odvija neki preformans određuje elemente njegove dinamike. U slučaju brojnih svakodnevnih žanrova koji proizilaze iz govorne govorne situacije, među koje spadaju i urbane legende, umetička dimenzija potpuno izostaje ili je potpuno nebitna.[10]   

Okruženje – strukturalni uslovi života neke grupe proizvode okruženje u kome se preformans odvija (Antonijević, 2010). Teritorijalno okruženje tai-či radionice ,,Blok 45’’ se može podeliti na tri celine: prva je mesto na kojem se održavaju treninzi u toku letnje i zimske sezone. Ono se nalazi u starom trgovačkom centru bloka 45, u prostorijama ,,Novobeogradskog kulturnog centra’’; druga teritorija je kafić ,,Dve šolje’’ koji se na šetalištu u bloku 45; treća terioorija je najmanje ograničena od svih, naime, ona se nalazi na keju, tačnije na delu keja koji pripada bloku 70. Iako ne postoje nikakve fizičke granice koje ograđuju ovu teritoriju, radionica se uvek odvija na istoj, određenoj deonici keja. Narativi se najviše stvaraju i dele na drugoj teritoriji, kada vada najopuštenije raspoloženje. Ono  što karakteriše ovu grupu je uvek jako veseo sadržaj priče. Moglo bi se čak i reći da je neki vid tradicije pričanje viceva, pripadnici skupljaju viceve van radionice da bi imali što više da ih ispričaju na sledećem sastanku.

Stil i tekstura – ukazuje na estesku dimenziju performansa. Za mnoge žanrove ona je važna i publika ume jasno da proceni da li su stil izvođača i njegove umetničke sposbnosti na visini očekivanog (Antonijević, 2010). Grupu koju ja analiziram najviše oslikava komični žanr. Kao što sam gore navela, vicevi su jako važan deo njihovog stastajanja. Kako bi se ti vicevi dočarali na najbolji način neophodno je posebno umeće. Prema mojim ispitanicima svi su oni duhoviti, dovitljivi i jako dobri imitatori. Na žalost, nisu uspeli da se sete jedne konkretne imitacije, jer kako uz smeh kažu: ,,Ko će ih se setiti ponaosob, kad ih ima toliko?’’. Ipak su mi prepričali na osnovu čega se rade imitacije. To nikada nisu neke situacije koju se imitacijom prepričavaju, u smislu da je neko pao prilikom izvođenja vežbi pa to neko drugi oponaša, već su u pitanju karakterne proizvoljne imitacije. Na osnovu ličnosti pojedinaca se stvaraju zamišljene situacije koje odgovaraju karakteru pojedinca i njegovoj reakciji. U ovome možemo da vidimo jako dobro poznavanje članova međusobno, potrebno je znati nekoga jako dobro da bi imitacija bila uspešna, a pritom da nije uvredljiva. Još jedan jako važan deo njihovog grupnog identiteta jesu nadimci, koji se i nadovezuju na karakter što pojedinca, što imitacija. Dakle, oni se stvaraju na osnovu karakternih osobina pojedinaca, tako na primer, vođa i zamenik grupe dele nadimak ,,Đole’’. Obe žene karakteriše velika nežnost, želja za ljubalju i pažnjom, te su ih prozvali ,,Đole’’ u kontekstu  sledeće rečenice iz crtanog filma:,,Maziću ga, paziću ga, i zvaću ga Đole!’’. Ono što oni sami nisu primetili, a da sam ja uspela da uočim kao posmatrač jeste i poistovećivanje vođe i zamenika, i njihovo svođenje na jedan nadimak, dakle na jednu osobu.

Svrha interakcije – predstavlja motivacija naratora i cilj koji on želi da postigne (Antonijević, 2010). Moglo bi se reći da je svrha interakcije ispitivane grupe pre svega zabavnog karaktera. Cilj je smeh koji dovodi do opuštanja koje je glavni cilj nastanka te radionice. Ipak, njihova interakcija se ne svodi samo na šale i imitacije. Važan deo čine i razgovori o vežbama, predlozi za sledeći stupanj vežbi, predlozi ishrane, masaža i knjiga koje trebaju pročitati. Dakle još jedna svrha je širenje znanja, sa ciljem da svi budu uspešni u svojim vežbama ali i u životu. Kako oni sami kažu učenje tai-či tehnika je samo sredstvo za poboljšanje njihovog mentalnog sklopa, da ih nauči da kontrolišu reakcije i negativna osećanja. Tako da bi se pod glavni cilj mogao staviti – bolji život.

Odgovor publike – je jako važan u izvođenju bilo kakvog preformansa, jer tako narator dobija potvrdu za svoju izvedbu u pozitivnom smislu, ili pak negativan odgovor koji bi poslužio kao osnova za ispravku daljih preformansa. Kako sam već ustanovila, članovi se jako dobro poznaju, znaju reakcije onog preko puta sebe, tako da unapred znajući rakcije se trude da konstruišu narative koje odgovaraju trenutku i ličnosti kojem su upućeni.


Elementi sadržaja
Sadržaj narativa predstavlja, po Fajnu, onu jedniu pravu zavisnu varijablu na koju utiču svi do sada razmotreni elementi folklornog dijamanta. Analiza teksta, različitim postupcima, i  do sad je bila dominantan pristup u antropologiji folklora i književnoj folkloristici. Sadžaj upućuje na unutrašnju dubinsku strukturu, narativnu strukturu ili kompoziciju, semantiku zapleta, smisao, značenje i poruku narativa.[11]

Detalji – pune priču, privlače pažnju...(Antonijević 2010). Uloga detalja, po Fajnovom mišljenju, jeste da tekst legende čine aktuelnim, a materijal svežim za ponovno prepričavanje.[12] Takođe oni pomažu u pamćenju priča. Dovoljna je jeddna reč da ih asocira na celu priču, upravo zbog toga je jako važno pozavati kontekst u kojem nastaju narativi, jer bez njega ne postoji smisao, ili je van njega on neuočljiv, posebno ljudima van grupe. U datoj grupi je dovoljo reći samo ’’Njuša’’ da bi svi počeli da se smeju. Naime, jedan od pripadnika grupe je čovek koji ne voli znoj. Kako se sam prostor u kojem oni imaju svoje vežbe koristi za različite radionice, koje nisu vezane za njiovu, miris znoja se često oseća, pogotovo u zimskim mesecima kada nije moguće često otvaranje prozora. Taj gospodin svaki put kad uđe unutra krene da njuška vazduh ne bi li se uverio da je sve u redu. Nakon određenog vremena ostali pripadnici su to primetili i prozvali ga ’’Njuša’’. Ono što je možda najsmešnije je to da nisu u tom trenutku znali da se i pas vođe radionice zove tako, i sada kada vežbaju na keju, i kad je Njuša sa njima, ukoliko vođa doziva svog psa uvek se okrene i gospodin ,,Njuša’’ i krene u šali da njuška vazduh.

Teme – analiza tema predstavlja najčešći način tumačenja narativa (Antonijević, 2010). Teme grupe se mogu podeliti, proizvoljno, na sadržajne i na teritorijalne.  Sadržajne čine teme koje su vezane za samu delatnost radiionice, dakle vežbe i sve što ih prati, muzika, knjige, mirišljavi štapići i slično. Njihova funkcija je širenje znanja i one se često upotrebljavaju i van konteksta same radionice. Teritorijalne teme se dele po različitim teritorijama na kojima se stvaraju narativi, dakle, imamo vežbaonicu, kafić i kej. Ove teme su uglavnom šaljivog karaktera i njihova funkcija je integracija novih članova i upoznavanja sa kolektivom, i spajajuća, gde se ojačava zajednički identitet grupe.

Moralna struktura – legende prenose moralna načela nekog društva. Međutim, ne bih se koristila ovim delom analize jer smatram da ne postoje nikakva moralna načela koja grupa želi da proklamuje. Oni se trude da održe zajedništvo i da ne osuđuju jedni druge ni u kakvom slučaju. Pretpostaviti moralana načela za njih predstavlja individualnu stvar koja se ne treba mešati sa grupnim identitetom.

Funkcije predstavlja različite društvene narative. Već sam navela integrativnu ulogu narativa za nove članove, u smislu uvođenja u društvo, i integrativnu funkcijuza sve članove u smislu širenja i jačanja zajedničkog identiteta. Važna je i funkcija širenja znanja. Taj grupni identitet se može udaljenim posmatračima prikazati putem jednog vida uniforme, majci koje nose kada su na vežbama.

***
Do sada sam prikazala odenose unutar grupe, sada ću ukratko u samo par rečenica pokazati odnos grupe sa spoljašnjim svetom. Ovaj kontak se najčešće ispoljava u letnjim mesecima kada se vežba na keju. Tada ih ljudi posmatraju u neverici, jer ipak nije čest slučaj videti grupu ljudi kako nelogično pomera ruke i telo, koliko god se to kroz američke filmove prikazuje kao realna situacija. Ako neko skupi hrabrosti i priđe, najčešće se to završi učlanjenjem u njihovu radionicu, makar priveremeno. Iako ljudima deluje čudno, nikada nisu imali ikakve probleme sa drugim ljudima na keju, čak šta više uvek su naizlazili na oduševljenje posmatrača. Dakle, iako su poprilično prisna grupa, imaju normalan odnos sa spoljnim svetom, i ne smatraju sebe odvojenim od društva, kao neku subkulturu, kako kažu:,,Mi samo vežbamo!’’. Nisu nastali kao reakcija na društvo već iz proste želje za boljim životom.

Zaključak

Kroz ovaj rad sam želela da prikažem odnose unutar grupe, koja nije karakteristična za naše podneblje, njihov način funkcionisanja i motive koji ih vode ka cilju. Smatram da kao grupa zadovoljavaju kriterijume idiokulture, ali ih kako sam već gore navela, lično ne bi svrstala u subkulure, oni su funkcionali pripadnici društva i na njega ne reaguju, u duhu tai-čija i obuzdavanja reakcija koje nisu povoljne za osobu.

Bez analize priča i narativa koji su svojstveni određenim grupama ostali bi slepi za neke njihove aspekte. Analizom performansa se uviđa određena spontanost koja ne bi bila moguća u klasičnom terenskom radu, i to daje bolji uvid u samu struktruru grupe, od pojednica do zajednice. Zbog toga se narativi trebaju što više i detaljnije proučavati.


Bibliografija

Antonijević, Dragana. 2010. Socio-folkloristika: Teorijsko-metodološki koncepti Gerija Alana Fajna u Ogledi iz antropologije i semiotike folklora. Beograd.
Fine, Gary Alan. 1979. Small groups and culture creation: The idioculture of little league baseball team u American Sociological Review 1979, Vol 44, pp. 733-745.
Fine, Gary Alan. 1982. The Manson family: The Folklore Traditions of a Small Group u Journal of Folklore Institute, 1982, Vol 19, No 1, pp. 47-60.





[1] Dragana Antonijević, Socio-folkloristika. Teorijsko-metodološki koncepti Gerija Alana Fajna, u: Ogledi iz antropologije i semiotike folklora, 37-38
[2] Dragana Antonijević, Socio-folkloristika. Teorijsko-metodološki koncepti Gerija Alana Fajna, u: Ogledi iz antropologije i semiotike folklora, str. 41
[3] Isto, str. 42
[4] Isto, str. 43
[5] Isto, str. 44
[6] Isto, str. 45
[7] Isto, str. 49
[8] Isto, str. 50
[9] Isto, str. 51
[10] Isto, str. 52
[11] Isto, str. 57-58
[12] Isto, str. 58