Autorka: Tamara Zavođa

Ključne
reči: folklorni dijamant, idiokultura, Tai-či.
Na samom početku rada ću obasniti koncepte koje ću
primeniti i razloge zašto smatram da su oni odgovarajući za temu koju
obrađujem.
Folklorni dijamant predstavlja naziv
teorijsko-metodološkog okvira koji se bavi proučavanjem dinamike stvaranja,
prenošenja i značenja savremenih legendi (Fajn, 1992). Model se zasiva na
povezanosti određenog broja varijabli koje Fajn smatra neophodnim za
proučavanje savremenih legendi. Ključne faktore čine sledeća četiri elementa
analize:
1. Socijalna struktura – odnosi se na
komunalni, insitucionalni i širi društveni kontekst;
2. Lični imperativi – odnose se na unutarpsihičko
stanje naratora;
3. Dinamika performansa – predstvalja
interakcijsko, neposredno okruženje putem kojeg se šire legende. Uključuje i
reakciju publike:
4. Narativni sadržaj – predstvalja odabrani,
izmenjeni ili ignorisani tekst narativa (Antonijević, 2010).
Idiokultura se definiše kao sistem znanja, verovanja,
ponašanja i običaja koje dele pripadnici neke grupe, koju grupu smatraju
osnovom za dalje interakcije (Fine, 1979). Na osnovu deljenih iskustava članovi
očekuju razumevanje od strane drugih članova, takođe zajednička iskustva
predtsvaljaju osnosvu za dalje građenje društvene realnosti. Jednom stvorena
idiokultura oblikuje buduće akcije i kolektivna značenja (Fine, 1979).
Uzimajući ovo u obzir na prvi pogled bi se moglo pomisliti da
svaki razgovor i oblik ponašanja sproveden u koliko toliko koherentnooj grupi
predstvalja deo idiokulture, međutim da bi se narativi (šale, nadimci, priče,
legende, anegdote) mogli predtaviti kao delovi idiokulture oni po Fajnu moraju
isputniti sledećih pet kriterijuma (Fine, 1989):
1.
da budu poznati svim članovima grupe, da se na osnovi
njih mogu kasnije konstruisati nova znanja unutar grupe;
2.
da budu upotrebljivani i pominjani u grupnoj
interakciji: „upotrebljivost“ ekspresivne
kulture ne zavisi od objektivnih kriterijuma već od značenja koja proističu iz
grupnog stava i verovanja, a koja su, uglavnom, nepoznata, neupotrebljiva, pa i
besmislena osobama van grupe;
3.
da budu funkcionalana spram grupe i njenih članova;
4.
da budu odgovarajući u odnosu na statusnu hijerarhiju
grupe;
5.
da budu izazvani nekim događajem - takav događaj mora biti posebno značajan ili neobičan da bi
proizveo odgovor i stimulisao kulturnu kreaciju.[1]
Smatram da grupa koja
ja predmet ovog rada ispunjava krijetrijume idiokulture zbog svoje
jedinstvenosti u odnosu na spoljno okruženje, zbog koherentnosi unutar nje, ali
i relativno malog broja članova koji su njeni pripadnici, zbog čega ja naglašen
prisni odnos i povernje unutar kojeg je lako stvarati i širiti narative
neophodne za opstanak grupe.
Skupljanje podataka
neophodnih za analizu obavljeno je iz više navrata u sklopu same radionice, ali
i van nje, na mestu gde se članovi okupljaju van vežbanja i u svoje slobodno
vreme. Metod ispitivanja je bio intervju otvorenog tipa, kako ne bi došlo do
ograničavanja u odgovorima.
Grupa koja je predmet
analize se sastoji od oko petnaest članova, u koje spadaju i stalni i fluidni
člannovi. U užu strukturu grupe spada šest članova, za koje se može reći da su
konstantni, i da su tu od osnivanja grupe. Naime, grupa je prvenstveno bila
otvorenog karaktera, bez stalnog mesta, čak i bez članarine, i tada je bila
brojnija ali i daleko više fluidinja. Okupljali su se na savskom keju u letnjem
periodu i vežbali na otvorenom. Da bi se pre nekoliko godina ona zaista
formirala kao jedinstvena grupa sa sedištem, i praksom koja traje cele godine.
Socijalna
struktura
Društvena strukturiranost predstavlja primarnu silu koja
struktuira narative, kao i sam proces narativa (Antonijiević 2010). Štaviše, uticaj koji društvena struktura ima na kulturu,
kroz promene u ekonomiji, tehnologiji i društvenim institucijama, jeste jedna
od uobičajenih i zajedničkih polaznih premisa u savremenoj folkloristici.[2]
Iako postoji veliki broj strukturalnih elemenata koji u heterogenim društvima
utiču na folklor Fajn navodi četiri najznačajnija – klasna struktura,
demografska podela, institucionalna struktura i organizacija društvene mreže
(Antonijević, 2010).
Klasna struktura predstavlja,
prema Fajnu, element koji je često zapostavljan prilikom proučavanja, iako se
njen značaj ogleda u društvenoj organizaciji i političkoj ekonomiji. U folklornim
narativima politički diskurs se ispoljava kroz kritiku i interpretaciju
događaja koji se odvijaju na javnoj sceni. U analizi narativa ukazuje na unutrašnju
tenziju i podeljena osećanja koja populacija koja pripada jednoj klasi gaji prema
drugim klasama. Socijalni položaj učesnika određuje tip i
žanrove folklorne komunikacije.[3]
Ono što odlikuje grupu koju ja proučavam jeste velika
raznovrsnost u socijalnom statusu, obrazovanju i godinama. U grupi postoje
mladi od oko dvadeset i pet godina, ljudi srednjih godina (trideset
pet-šezdeset), i stariji od šezedest godina (podelu na mlade, srednje i stare
sam ja proizvoljno odredila u odnosu na godine ostalih pripadnika u grupi).
U grupi su zastupljeni razni profili zaposlenja, od
medicinske sestre, bioeneregetičara, automehaničara, aviomehaničara,
polsastičara, astrologa, glumica, do pravnika, ekonomsita i režisera. Ono što
sve njih povezuje jesu zajednička verovanja u moći tai-čija. U svojim
različitostima se nadopunjuju te se jako često ispomažu.
Demografska podela se odnosi na ’’pripisane’’ statuse, pod
kojima se podrazumevaju rodna, rasna i etnička pripadnost. Pojedinici se rađaju
unutar ovih statusa nad kojima nemaju voljnu kontrolu.[4]
U grupi ne postoje rasne i etničke razlike. Jedina uočena
razlika je rodna razlika, međutim u grupi ne postoji pravljenje razilka između
muškaraca i žena, sem uočavanja same razlike. Šale se zbijaju na račun i jednih
i drugih. Ipak, zastupljenost muškaraca u grupi je jako mala, kroz godine ih je
bilo možda petoro, i oni su najčešće oni fluidni pripadnici grupe. Stalni muški
pripadnik grupe se i sam šali da ima jajovode. Naime, u trenutku masaže stopala
reagovao je na jednu tačku, kada mu je rečeno da je to tačka za prostatu on se
nasmejao i rekao: ’’Bole me jajovodi, od vas tolikih žena, ja sam se prebacio
na žensko.’’
Institucionalne
strukture se odnose na institucije koje eksplicitno ili implicitno podržava
državna uprava, budući da one propisuju i sankcionišu cijeve i ponašanje
pripadnika društvene zajednice, prenoseći ujedno postojeće norme i vrednosti. [5]
Kako je radionica o kojoj je reč privatna, i služi za
rekreaciju ona nije reguliasana pravnim normama koje se tiču načina sprovođenja
radionice.
Mreža društvenih odnosa jeste skup interpersonalnih relacija
koje se zasnivaju na ličnom izboru, slučajnim poznanstvima i strukturama
sistema. Uticaj koji mreža čvrstih međusobnih odnosa ima na difuziju i sadržaj
narativa je velika, a čine ga osnosi prijateljstva, popularnnost,
organizacijska i grupna pripadnost, itd.[6]
Ono što je zanimljivo kod ove grupe je to da se njeni
priadnici nisu poznavali pre nego što je radionica otpočela sa radom. Izuzetak
su dve žene koje su i došle na ideju da vežbaju na keju i pokušaju da privuku
više ljudi na taj način. Međutim od njih dve sad je u zvaničnoj grupi ostala
samo jedna. Dakle, svi trenutni pripadnici grupe su se slučajno upoznali na
keju i otpočeli svoju radionicu. U svim prilikama koje se dešavaju oni su
zajedno, ne postoji nikakva odvojenost po smenama ili terminima treninga. Na taj
način se omogućava lakše stvaranje grupnog identiteta, te i prirodnije
stvaranje narativa.
Lični
imperativ
Za Fajna lični imeperativi predstvaljaju činioce
unutarpsihičkog stanja naratora koji utiču na stil i sadržaj njegove izvedbe:
slika koju ima o sebi, memorijske sposobnosti, raspoloženje i ličnost
(Antonijević, 2010). Oni dolaze do značaja kada ih sprovodi mali broj ljudi,
dok gube na svom značaju posredstvom masovnog širenja. Fajn ističe malu grupu
koja svojim članovima prenosi šire društvene i kulturne koncepte, ali ono što
je posebno značajno je da ona stvra sebi svojstvene i posebne kulturne oblike i
folklore.
U lični imeperativ spadaju četiri faze: ’’self’’, nesvesni
motiv, raspoloženje i racionalan izbor. Smatram da nisam podesna da se bavim
svim fazama, prvenstveno zbog nepoznavanja materije psihologije dovoljno da bi
se upustila u anaizu ličnosti svojih ispitanika.
Nesvesni motiv predstavlja uticaj potisnutih strahova,
fantazija ili frustracija agresivne ili/i seksualne prirode. Fajn smatra da
tumačenje folklornih narativa na osnovu nesvesnih motiva nije neophodno, ali
isto tako ističe da ne možemo opovrgnuti postojanje snažnog uticaja koji na nas
imaju naše podsvesne želje i strahovi.[7]
Pripadnici grupe se međusobno dele na sunčice i taičice.
Sunčice su uspešno završile ’’sungazing’’, tehniku gledanja u sunce. Naime,
jedna od pripadnica je i sunčica i taičica. Ona je na tai či krenula kako
pokušala da izleči rak pankreasa, ili bar da ublaži simptome. Na svesnom nivou
je ona htela laganim vežbama da izleči svoje telo, ali na nesvenom nivou ona je
izlečila i svoju dušu, kako kaže.
Raspoloženje – Fajn pod ovom varijablom podrazumeva naša
stanja i raspoloženja koja su prolaznog karaktera i uslovljena su trenutnom
situacijom. Raspoloženje i stanje svesti naratora najviše će imati odjeka na u
njegovoj izvedbi, a potom i u izboru žanra.[8]
U trenutku trajanja same radionice kada se vežba ne postoji
ništa konkretno što bi moglo da se smatra folklorom, ako se ne računaju same
vežbe. Raspoloženje je tada poprilično ozbiljno, svi su fokusirani da urade
vežbe ispravno. Kako tai-či zahteva veliku koncentraciju prilikom izvođenja
svaka priča je nemogzća, moraju se fokusirati na pravilno disanje i pokrete
kojima prave određene formacije. Prilikom presvlačenja pre i posle samog
treninga se najčešće vodi neobavezan razgovor, prepričavaju se individualni
događaji iz života pojedninaca, na taj način su ostali pripadnici upoznati sa
životom drugih pripadnika. Nije redak slučaj da se šale upravo zbijaju na račun
članova porodice pripadnika, iako oni sami nisu deo grupe. Naravno te šale nisu
lošeg karaktera, nemaju za cilj ismevanje, već se putem njih rešavanju, ili se
pokušava rešavanje, nekog problema. Tako se ćerka jedne ispitanice iz milošte,
kako kažu, zove ’’Živka’’ zbog svojih naglih ali kratkotrajnih reakcija. Na taj
način se njena majka, koja jeste član grupe rešava tenzije koja joj se stvara
posredstvom ćerkinih rakcija. Ono što se ovde može videti jeste kolegiajlnost
grupe, koja na šaljiv način želi da olakša svojoj pripadnici i da ublaži njena
strahovanja i reakcije. Cilj cele radionice jeste opuštanje, i učenje kako da
se kontrolišu razni izlivi negativnih emocija. To se postiže i posebnom muzikom
koja se sluša za vreme vežbi. To su uglavnom melodije za meditaciju, ili
zvukovi prirode. Dakle, raspoloženje kojem se uglavnom teži u toku vežbanja
jeste opuštajuće. Ipak i u trenutcima vežbanja se ponekada desi neka šala, na
primer, jedna od pripadnica je crnogorskog porekla, i sama se šali na svoj
račun uporno tražeći vežbu u kojoj se leži. Kada su konačno došli do nje ona ju
je nazvala ’’ležeći ći-kung’’. I sada je to postao zvanični naziv te vežbe. Za
sve njih radionica predstvalja izduvni ventil od negativne energije koja ih
okružuje u svakodnevnom životu. Ipak, članovi grupe se jako čsto sastaju posle
vežbi, ili van samih vežbi, u obližnjem kafiću ’’Dve šolje’’. Kafić nudi veliki
broj različitih biljnih čajeva, i to je jedan od glavih razloga zbog kojeg su
izabrali upravo to mesto za svoje sastanke. moglo bi se čak i reći da imaju
svoj ustaljeni meni koji zavisi od doba dana kada se nalaze. U jutranjim
časovima se pije domaća turska kafa i jede ratluk, u popodnevnim se pije čaj i
jede kolač sa limunom, dok se u kasnim večerenjim satima, posle deseti sati,
pije pivo i jede kikiriki. U tim trenutcima se najviše dešavaju razne
situacije, zbijaju šale i razmenjuju ideje o predstojećim časovima.
Racionalan izbor. Reč
je o konceptu racionalne akcije koji
polazi od toga da se ljudsko ponašanje može adekvatno, mada ne i potpuno
razumeti ako svakog aktera ili grupu aktera posmatramo iz perspektive želje da
se maksimalizuje dobitak, a minimalizuje gubitak ili šteta iz preduzete akcije.
To je takozvana cost-benefit teorija
ili analiza isplativosti.[9]
Kako društvo iz radionice nema
nikakvu odgovornost, ne postoje situacije u kojima bi se moglo analizirati
merenje isplativosti ili rizika. Jedina
situacija koja može da se približi tome jeste naglo preuzimanje inicijative
jedne od članica. Naime, vođa grupe je morala
na mesec dana da napusti grad i onda se ne časovi ne bi održavali. Kako
niko od ostalih pripadnika nije dobro odregovao na nedostajanje časova (u
zimskoj sezoni je to tri puta nedeljno, dok je leti šest, a u pitanju je letnji
period), jedna od članica je odlučila da ona drži časove. Na taj način se i
ustalila određena hijerarhija, kada je ona postala zamenik-učitelj: Glavni
učitelj, zamenik učitelja, stalni članovi i fludini.
Dinamika preformansa
Interaktivna situacija u kojoj se
odvija neki preformans određuje elemente njegove dinamike. U slučaju brojnih
svakodnevnih žanrova koji proizilaze iz govorne govorne situacije, među koje
spadaju i urbane legende, umetička dimenzija potpuno izostaje ili je potpuno
nebitna.[10]
Okruženje – strukturalni
uslovi života neke grupe proizvode okruženje u kome se preformans odvija (Antonijević,
2010). Teritorijalno okruženje tai-či radionice ,,Blok 45’’ se može podeliti na
tri celine: prva je mesto na kojem se održavaju treninzi u toku letnje i zimske
sezone. Ono se nalazi u starom trgovačkom centru bloka 45, u prostorijama
,,Novobeogradskog kulturnog centra’’; druga teritorija je kafić ,,Dve šolje’’
koji se na šetalištu u bloku 45; treća terioorija je najmanje ograničena od
svih, naime, ona se nalazi na keju, tačnije na delu keja koji pripada bloku 70.
Iako ne postoje nikakve fizičke granice koje ograđuju ovu teritoriju, radionica
se uvek odvija na istoj, određenoj deonici keja. Narativi se najviše stvaraju i
dele na drugoj teritoriji, kada vada najopuštenije raspoloženje. Ono što karakteriše ovu grupu je uvek jako veseo
sadržaj priče. Moglo bi se čak i reći da je neki vid tradicije pričanje viceva,
pripadnici skupljaju viceve van radionice da bi imali što više da ih ispričaju
na sledećem sastanku.
Stil i tekstura – ukazuje na estesku dimenziju performansa. Za mnoge žanrove
ona je važna i publika ume jasno da proceni da li su stil izvođača i njegove
umetničke sposbnosti na visini očekivanog (Antonijević, 2010). Grupu koju ja
analiziram najviše oslikava komični žanr. Kao što sam gore navela, vicevi su
jako važan deo njihovog stastajanja. Kako bi se ti vicevi dočarali na najbolji
način neophodno je posebno umeće. Prema
mojim ispitanicima svi su oni duhoviti, dovitljivi i jako dobri imitatori. Na
žalost, nisu uspeli da se sete jedne konkretne imitacije, jer kako uz smeh kažu:
,,Ko će ih se setiti ponaosob, kad ih ima toliko?’’. Ipak su mi prepričali na
osnovu čega se rade imitacije. To nikada nisu neke situacije koju se imitacijom
prepričavaju, u smislu da je neko pao prilikom izvođenja vežbi pa to neko drugi
oponaša, već su u pitanju karakterne proizvoljne imitacije. Na osnovu ličnosti
pojedinaca se stvaraju zamišljene situacije koje odgovaraju karakteru pojedinca
i njegovoj reakciji. U ovome možemo da vidimo jako dobro poznavanje članova
međusobno, potrebno je znati nekoga jako dobro da bi imitacija bila uspešna, a
pritom da nije uvredljiva. Još jedan jako važan deo njihovog grupnog identiteta
jesu nadimci, koji se i nadovezuju na karakter što pojedinca, što imitacija. Dakle,
oni se stvaraju na osnovu karakternih osobina pojedinaca, tako na primer, vođa
i zamenik grupe dele nadimak ,,Đole’’. Obe
žene karakteriše velika nežnost, želja za ljubalju i pažnjom, te su ih prozvali
,,Đole’’ u kontekstu sledeće rečenice iz
crtanog filma:,,Maziću ga, paziću ga, i zvaću ga Đole!’’. Ono što oni sami nisu
primetili, a da sam ja uspela da uočim kao posmatrač jeste i poistovećivanje
vođe i zamenika, i njihovo svođenje na jedan nadimak, dakle na jednu osobu.
Svrha interakcije – predstavlja
motivacija naratora i cilj koji on želi da postigne (Antonijević, 2010). Moglo
bi se reći da je svrha interakcije ispitivane grupe pre svega zabavnog
karaktera. Cilj je smeh koji dovodi do opuštanja koje je glavni cilj nastanka
te radionice. Ipak, njihova interakcija se ne svodi samo na šale i imitacije.
Važan deo čine i razgovori o vežbama, predlozi za sledeći stupanj vežbi,
predlozi ishrane, masaža i knjiga koje trebaju pročitati. Dakle još jedna svrha
je širenje znanja, sa ciljem da svi budu uspešni u svojim vežbama ali i u
životu. Kako oni sami kažu učenje tai-či tehnika je samo sredstvo za
poboljšanje njihovog mentalnog sklopa, da ih nauči da kontrolišu reakcije i
negativna osećanja. Tako da bi se pod glavni cilj mogao staviti – bolji život.
Odgovor publike – je jako
važan u izvođenju bilo kakvog preformansa, jer tako narator dobija potvrdu za
svoju izvedbu u pozitivnom smislu, ili pak negativan odgovor koji bi poslužio
kao osnova za ispravku daljih preformansa. Kako sam već ustanovila, članovi se
jako dobro poznaju, znaju reakcije onog preko puta sebe, tako da unapred
znajući rakcije se trude da konstruišu narative koje odgovaraju trenutku i
ličnosti kojem su upućeni.
Elementi sadržaja
Sadržaj narativa
predstavlja, po Fajnu, onu jedniu pravu zavisnu varijablu na koju utiču svi do
sada razmotreni elementi folklornog dijamanta. Analiza teksta, različitim
postupcima, i do sad je bila dominantan pristup u antropologiji folklora i književnoj
folkloristici. Sadžaj upućuje na unutrašnju dubinsku strukturu, narativnu
strukturu ili kompoziciju, semantiku zapleta, smisao, značenje i poruku
narativa.[11]
Detalji – pune priču, privlače
pažnju...(Antonijević 2010). Uloga detalja, po Fajnovom mišljenju, jeste da
tekst legende čine aktuelnim, a materijal svežim za ponovno prepričavanje.[12]
Takođe oni pomažu u pamćenju priča. Dovoljna je jeddna reč da ih asocira na
celu priču, upravo zbog toga je jako važno pozavati kontekst u kojem nastaju
narativi, jer bez njega ne postoji smisao, ili je van njega on neuočljiv, posebno
ljudima van grupe. U datoj grupi je dovoljo reći samo ’’Njuša’’ da bi svi
počeli da se smeju. Naime, jedan od pripadnika grupe je čovek koji ne voli
znoj. Kako se sam prostor u kojem oni imaju svoje vežbe koristi za različite
radionice, koje nisu vezane za njiovu, miris znoja se često oseća, pogotovo u
zimskim mesecima kada nije moguće često otvaranje prozora. Taj gospodin svaki
put kad uđe unutra krene da njuška vazduh ne bi li se uverio da je sve u redu.
Nakon određenog vremena ostali pripadnici su to primetili i prozvali ga
’’Njuša’’. Ono što je možda najsmešnije je to da nisu u tom trenutku znali da
se i pas vođe radionice zove tako, i sada kada vežbaju na keju, i kad je Njuša
sa njima, ukoliko vođa doziva svog psa uvek se okrene i gospodin ,,Njuša’’ i
krene u šali da njuška vazduh.
Teme – analiza tema predstavlja
najčešći način tumačenja narativa (Antonijević, 2010). Teme grupe se mogu
podeliti, proizvoljno, na sadržajne i na teritorijalne. Sadržajne čine teme koje su vezane za samu
delatnost radiionice, dakle vežbe i sve što ih prati, muzika, knjige,
mirišljavi štapići i slično. Njihova funkcija je širenje znanja i one se često
upotrebljavaju i van konteksta same radionice. Teritorijalne teme se dele po
različitim teritorijama na kojima se stvaraju narativi, dakle, imamo vežbaonicu,
kafić i kej. Ove teme su uglavnom šaljivog karaktera i njihova funkcija je
integracija novih članova i upoznavanja sa kolektivom, i spajajuća, gde se
ojačava zajednički identitet grupe.
Moralna struktura – legende prenose
moralna načela nekog društva. Međutim, ne bih se koristila ovim delom analize
jer smatram da ne postoje nikakva moralna načela koja grupa želi da proklamuje.
Oni se trude da održe zajedništvo i da ne osuđuju jedni druge ni u kakvom
slučaju. Pretpostaviti moralana načela za njih predstavlja individualnu stvar
koja se ne treba mešati sa grupnim identitetom.
Funkcije predstavlja različite
društvene narative. Već sam navela integrativnu ulogu narativa za nove članove,
u smislu uvođenja u društvo, i integrativnu funkcijuza sve članove u smislu
širenja i jačanja zajedničkog identiteta. Važna je i funkcija širenja znanja.
Taj grupni identitet se može udaljenim posmatračima prikazati putem jednog vida
uniforme, majci koje nose kada su na vežbama.
***
Do sada sam prikazala odenose
unutar grupe, sada ću ukratko u samo par rečenica pokazati odnos grupe sa
spoljašnjim svetom. Ovaj kontak se najčešće ispoljava u letnjim mesecima kada
se vežba na keju. Tada ih ljudi posmatraju u neverici, jer ipak nije čest
slučaj videti grupu ljudi kako nelogično pomera ruke i telo, koliko god se to
kroz američke filmove prikazuje kao realna situacija. Ako neko skupi hrabrosti
i priđe, najčešće se to završi učlanjenjem u njihovu radionicu, makar
priveremeno. Iako ljudima deluje čudno, nikada nisu imali ikakve probleme sa
drugim ljudima na keju, čak šta više uvek su naizlazili na oduševljenje
posmatrača. Dakle, iako su poprilično prisna grupa, imaju normalan odnos sa
spoljnim svetom, i ne smatraju sebe odvojenim od društva, kao neku subkulturu,
kako kažu:,,Mi samo vežbamo!’’. Nisu nastali kao reakcija na društvo već iz
proste želje za boljim životom.
Zaključak
Kroz ovaj rad sam želela da
prikažem odnose unutar grupe, koja nije karakteristična za naše podneblje,
njihov način funkcionisanja i motive koji ih vode ka cilju. Smatram da kao
grupa zadovoljavaju kriterijume idiokulture, ali ih kako sam već gore navela,
lično ne bi svrstala u subkulure, oni su funkcionali pripadnici društva i na
njega ne reaguju, u duhu tai-čija i obuzdavanja reakcija koje nisu povoljne za
osobu.
Bez analize priča i narativa koji
su svojstveni određenim grupama ostali bi slepi za neke njihove aspekte.
Analizom performansa se uviđa određena spontanost koja ne bi bila moguća u
klasičnom terenskom radu, i to daje bolji uvid u samu struktruru grupe, od
pojednica do zajednice. Zbog toga se narativi trebaju što više i detaljnije
proučavati.
Bibliografija
Antonijević, Dragana. 2010. Socio-folkloristika:
Teorijsko-metodološki koncepti Gerija Alana Fajna u Ogledi iz antropologije i
semiotike folklora. Beograd.
Fine, Gary Alan. 1979. Small groups and
culture creation: The idioculture of little league baseball team u American
Sociological Review 1979, Vol 44, pp. 733-745.
Fine, Gary Alan. 1982. The Manson family:
The Folklore Traditions of a Small Group u Journal of Folklore Institute, 1982,
Vol 19, No 1, pp. 47-60.
[1] Dragana Antonijević, Socio-folkloristika. Teorijsko-metodološki
koncepti Gerija Alana Fajna, u: Ogledi iz antropologije i semiotike folklora,
37-38
[2] Dragana Antonijević, Socio-folkloristika. Teorijsko-metodološki
koncepti Gerija Alana Fajna, u: Ogledi iz antropologije i semiotike folklora,
str. 41
[3] Isto, str. 42
[4] Isto, str. 43
[5] Isto, str. 44
[6] Isto, str. 45
[7] Isto, str. 49
[8] Isto, str. 50
[9] Isto, str. 51
[10] Isto, str. 52
[11] Isto, str. 57-58
[12] Isto, str. 58