Autor: Milan Urošević
Uvod
Neomarksistički
teorijski pravac se prevashodno, pored brojnih drugih teorijskih
karakteristika, odlikuje upuštanjem u borbu sa aporijama u koje je do tada upao
klasična marksistička teorija, a i pokret. Predviđajući neminovni pad kvaliteta
života radnika i rast otuđenja, Marks je najavljivao i željno isčekivao navodno
neminovan revolt radničke klase. Ovaj revolt je trebao da dovede do promene
društveno-ekonomske formacije i dolaska novog, komunističkog društva. Kao što
je poznato, ovakva predviđanja su se ispostavila kao netačna, što je doveo do
postavljanja neminovnog pitanja: zašto? Celokupan neomarksistički pokret se
može videti kao pokušaj nalaženja odgovora na ovo pitanje. Ispostavlja se kao
očigledna misterija kako kapitalistički ekonomski sistem i pored pogubnih
posledica koje proizvodi idalje funkcioniše relativno lako, dok u celokupnom
društva vlada relativan mir. Davanje odgovora na ovo pitanje nije lak zadatak,
prvi veći autor koji je formulisao kohezivnu teoriju sa ciljem objašnjenja
relativnog mira u kapitalističkom društvu bio je Antonio Gramši.
On je
predložio teoriju hegemonije tvrdeći da klasa koja zauzima poziciju vladajuće
mora pored ekonomske moći i fizičke prisile osigurati pristanak na sopstvenu
vladavinu. (Gramši 2008: 149) Vladajauća klasa ovo osigurava zauzimajući vodeću
poziciju u društvu i nametajući sopstvene ideje i vrednosti. Podređene klase
ove ideje i vrednosti prihvataju, time priznajući legitimitet ove klase i
odustajući od svakog oblika pobune. Gramši celokupno društvo deli na dva dela:
civilno društvo (skup onoga što se obično naziva „privatno“) i političko
društvo (ili „država“) (Gramši 2008: 152) Prvi deo nadgradnje odgovara funkciji
vođstva ili intelektualne hegemonije, dok drugi deo nadgradnje odgovara
funkciji direktne dominacije putem sile i zakonodavne vlasti. (Gramši 2008:
152) Nadovezujući se na Gramšijevo delo neomarksistički autori franfurtske
škole, pored drugih aspekata, ulaze u dublje ispitivanje privatnih aspekata
kapitalističkog društva i onoga što je Gramši nazvao “civilno društvo”. Posebno
interesovanje ovi autori izražavaju prema porodičnoj sferi i načinu na koji reprodukovanje
autoriteta u porodicama, prvenstveno nižih klasa, doprinosi reprodukovanju
celokupnog kapitalističkog poretka. Ovo
će biti glavno pitanje našeg rada: doprinos porodice građanskog društva u
reprodukciji kapitalizma.
Misao
frankfurtske škole o ulozi porodice u kapitalizmu
Pre svega, da bi osigurali intelektualnu autonomiju, i
doprineli učvršćivanju marksističke misli, Maks Horkhajmer i Teodor Adorno su
koncipirali pojam “krtičke teorije”. Ovaj poduhvat im je osigurao izlazak iz
uskih okvira pozitivizma i redikcionističkih tendencija dotadašnje marksističke
misli. Kritičku teoriju ovi autori odvajaju od onoga što nazivaju
“tradicionalna teorija”, za koju tvrde da teži odvajanju od stvarnosti i
konformističkom prihvatanju pozicije nauke i njenih uloga u društvu.
(Horkhajmer 1976: 83) Nasuprot nje kritička teorija teži spoznaji odnosa između
čoveka, nauke i društva i posmatra proizvode nauke kao čovekove tvorevine, dok
predmete svog proučavanju posmatra takođe kao stvorene od strane čoveka u određenom
kontekstu. (Horkhajmer 1976: 83) Stoga tradicionalna teorija svoj predmet
posmatra nalik na prirodnu tvorevinu i proučava ga kao datost, kritička teorija
proučava svoj predmet kao upleten u društvene okolnosti i kao deo čovekovog
stvaralačkog procesa. Na ovaj način Horkhajmer revolucioniše ulogu nauke i
samim tim usklađuje celokupnu epistemološku osnovu ciljevima marksističke misli
postavljajući temelj za buduće naučne poduhvate.
Misao o porodici pripadnika kritičke teorije polazi od
klasičnog neomarksističkog postulata od relativnoj nezavisnosti nadgradnje u
odnosu na bazu u okviru marksističke vizije društvene topografije. Na ovaj
način ono što je Marks do tada nazivao “pravna i politička nadgradnja društva”
(Marks 1985: 21) se posmatra kao društveni mehanizam koji nije prost odraz
ekonomske baze i ulazi se u ispitivanje načina na koji on doprinosi reprodukciji
odnosa u bazi. Kao što smo pomenuli sledbenici kritičke teorije, prvenstveno
članovi frankfurtske škole, se posebno interesuju za ulogu porodice u ovoj
reprodukciji. Misao o porodici Maksa Horkhajmera prožeta je deromantizujućim
insistiranjem na prinudi kao glavnom aspektu porodice i njenog funkcionisanja.
On ističe da je porodica jedan od bitnih mehanizama koji može objasniti zašto
podređene klase u onim vremenima kada su društva upadala u krizu nisu
odbacivala već još dugo vremena “podnosila jaram” vlasti i prinude vladajućih
klasa. (Horkhajmer 1976: 195) Horkhajmer tvrdi da porodica može doprineti
internalizaciji određenih moralnih predstava o dužnosti koje unutar uma
pojedinaca mogu postati vlastita sila i time obrazovati njegov karakter.
(Horkhajmer 1976: 196) Ovo ga dovodi do konstatacije da kada u jednom
društvenom procesu kakav je reoprodukcija postojaćeg ekonomskog sistema
određeni faktori mogu steći sopstvenu zakonitost ako su do te mere moćni da
dopiru do samog karaktera pojedinaca. (Horkhajmer 1976: 196-197) Ovo nas dovodi
do razloga proučavanja porodice i njenog doprinosa reprodukciji kapitalističkog
sistema. Porodica se može dakle posmatrati kao jedan “totalitet” u meri u kojoj
su totalitet pojedinci ili celokupna društva, ona predstavlja most između
društva kao globalnog faktora i pojedinca kao mete njegovog uticaja. (Hobbs and
Sussman 1965 prema Milić 2007: 63) Ovakvo shvaćena porodica sadrži kao svoj
osnovni element određenu formu, iako može menjati svoju ulogu kroz istorijske
periode, Horkhajmer konstatuje da je u kapitalističkm društvu njena glavna
uloga obrazovanje specifičnog vida autoritarnog karaktera. (Horkhajmer 1976:
251) Ova uloga postaje glavni predmet ispitivanja frankfurtske škole pri
proučavanju porodice: uloga porodice u reprodukciji kapitalizma putem formiranja
specifičnog vida karaktera njenih članova.
Uloga
autoriteta i njegova promena na pragu moderne
Pošto smo ustanovili da je za pripadnike frankfurtskog
kruga porodica mehanizam reprodukcije postojaćeg poretka putem formiranja
autoritarnih karaktera njegovih članova moramo se posebno pozabaviti pojmom
autoriteta. Horkhajmer konstatuje, u dosledno marksističkom duhu, da je uloga
celokupnog kulturnog aparata da utiče na internalizaciju društvene strukture
putem učvršćivanja u pojedincima osećaja nužnosti vladavine “čoveka nad
čovekom”. (Horkhajmer 1976: 203) Ovakva konstatacija goni Horkhajmera da uđe u
koštac sa jednom od ustanovljenih protivrečnosti građanskog društva: kako i
zašto postoji autoritet i vladavina u društvu koje se proklamuje kao potpuno
slobodno i liberalizovano? Naime, posle zbacivanja staleškog poretka društvo
koje je nastalo se proklamovao kao oslobođeno svih dotatašnjih iracionalnih
oblika vladavine zasnovanih na privilegijama, a za sve oblike vlasti posle toga
se smatralo da su zasnovani na raciu. Ovde se jasno postavlja pitanje, na čemu
možemo zasnovati vlast i autoritet oca u porodici? Autori poput Džona Stjuarta
Mila, u njegovoj “Potčinjenosti žena” prekoravaju podređen položaj žena i dece
u građanskim porodicama dok Tokvil i Lok konstatuju da je autoritet
prirodno-pravni, a ne politički odnos. (Milić 2007: 201) Kao što vidimo, autori
liberalne orjentacije nisu uspeli sa lakoćom da reše problem autoriteta u
novonastalom društvu, i pored njihovih velikih slaganja oko drugih pitanja,
problem autoriteta ostaje nerešen. Ako autoritet shvatimo kao priznatu i
prihvaćenu moć (Milić 2007: 198) uvidećemo način na koji je Horkhajmer
obrazložio na čemu se zasniva novi oblik autoriteta u modernom društvu. On
svoje razmatranje počinje konstatacijom da građansko društvo nastaje borbom
protiv autoriteta ali se završava “veličanjem do neba čistog autoriteta kao
takvog”. (Horkhajmer 1976: 207) Građansko društvo negira princip važenja
autoriteta zasnovanog na osnovu onih postulata koje smatra iracionalnim kao što
su tradicija, običaji ili starost. (Horkhajmer 1976: 211) Nasuprot ovome
građansko društvo postulira novu formu autoriteta. Ovu formu možemo videti kao Horkhajmerovo
objašnjenje Marksove konstatacije u Komunističkom manifestu da buržoazija svude
gde dođe uništava sve podrodične, feudalne i patrijarhalne odnose. (Marks i
Engels 1948: 20-21) Naime, Horkhajmer nam pruža objašnjenje šta se dešava posle
ovog raspada starih oblika autoriteta do kojih dovodi uspostavljanje novog
društva. Novi oblici autoriteta se prema njemu zasnivaju na metafizičkim
pojmovima, oni su ispražnjeni od smisla koji su sadržavali stari oblici kao što
je poimanje autoriteta kao poteklog od boga. (Horkhajmer 1976: 212-213) U novom
društvu se individualizam postulira kao jedan od osnovnih principa, individua
je poput Lajbnicove monade potpuno usamljena i ostavljena samoj sebi. (Horkhajmer
1976: 211) Postulira se princip da svaka od ovih individua mora autoritet
racionalnog promišljati ali prema Horkhajmeru ona nema drugog izbora nego da ga
prihvati zarad sopstvenog opstanka. (Horkhajmer 1976: 212) Ali postavlja se
pitanje šta čini ovaj novi autoritet? Horkhajmer nam daje jasan odgovor koji se
može izraziti u jednostavnom pojmu – ekonomski mehanizam. Naime, on konstatuje
da se ekonomska sfera novog društva ponaša kao autonomni mehanizam koji se
sastoji od velikog broja tržišnih odnosa i konkurencije individua i njihovih
samostalnih egzistencija. (Horkhajmer 1976: 214) Ali ovaj mehanizam se ne
nalazi pod racionalnom kontrolom pojedinaca već biva reifikovan i ponaša se kao
nesvesna slepa priroda i postavlja se kao autoritet kome se pojedinci moraju
prilagoditi. (Horkhajmer 1976: 215) Bitna Horkhajmerova konstatacija je da se
poput predmodernih društava i u modernom autoritet sastoji u iracionalnosti,
iracionalnosti društvene organizacije koja se suštinski sastoji od sile
slučaja. (Horkhajmer 1976: 215) Njegovim rečima nov autoritet se sastoji u
“anonimnoj ekonomskoj nužnosti”, on je “anonimni bog koji porobljava ljude.
(Horkhajmer 1976: 215)
Ovo nas dovodi do jedne logičke konsekvence, činjenice da
se autoritet u modernom društvu zasniva da potčinjavanju slepom mehanizmu
ekonkmske nužnosti, a to je klasni autoritet. Horkahjmer zajedno sa Žakom
Donzelom dolazi do sličnog zaključka. Horkhajmer zaključuje da položaj radničke
klase kao i klase kapitalista u sistemu proizvodnje dovodi do toga da drugačije
percipiraju slobodu i neslobodu ove druge. (Horkhajmer 1976: 221) On tvrdi da
se neslobodna randičke klase ogleda u zavisnosti od odluka ideja i postupaka
vladajuće klase, što je upravo ono što su građanski mislioci kritikovali u svom
sagledavanju srednjeg veka. (Horkhajmer 1976: 221) U skladu sa ovim pripadnici
niže klase priznaju autoritet ne na osnovu nasleđenih mogućnosti više klase već
kroz procenjivanja ekonomskih podataka koji kao da sami za sebe tvrde da je
njihova podređenost prirodna činjenica. (Horkhajmer 1976: 221) Žak Donzelo
dolazi do sličnih zaključaka u svojim fukoovskim analizama promena funkcija
porodice u građasnkom društvu. Što se tiče promena autoriteta u ovom periodu on
zaključuje da se metodama moraliziranja ustanovljava savetodavna delatnost kao
način uticaja viših klasa na niže putem porodice. Davanje saveta ukršta potpunu
slobodu primaoca saveta i želju savetodavca da izvrši uticaj time prividno
stvarajući jednakost koja je navodno svojestvena za novo društvo. (Donzelo
1988: 142) Ali, savetodavnom delatnošću više klase postepeno stiču legitimitet
svog uticaja na niže, filantropska društva koja osnivaju više klase zasnivaju
se na pokušajima da sebe prikažu kao nosioce “legitimnog moralnog uticaja”.
(Donzelo 1988: 142) Na ovaj način Donzelo objašnjava na istančaniji i
detaljniji način kako više klase ostvaruju svoj uticaj, ne putem prisile, već
putem statusa moralnog autoriteta. Ove klase se putem ekonomskog mehanizma
prikazuju kao na višim pozicijama usled sopstvenog uspeha u anarhičnim tržišnim
odnosima, usled toga autoritet ekonomskih odnosa im daje legitimitet.
Ovakvi oblici autoriteta, koji nastaju u modernom društvu,
očigledno sasvim direktno doprinose reprodukiji kapitalističkih društvenih
odnosa. Postavlja se pitanje koji mehanizam dovodi do prihvatanja i
internalizacije ovakvih odnosa autoriteta? Kao što smo ranije pomenuli,
pripadnici kritičke škole posmatraju građansku porodicu kao matricu koja dovodi
do reprodukcije ovakvih autoritarnih praksi i mišljenja. (Milić 2007: 201)
Upravo iz ovog razloga ćemo nadalje ispitati kako oni objašnjavaju promene u
funkcijama i odnosima u porodici koji doprinose reprodukciji autoritarnih
odnosa i karaktera.
Porodica kao mehanizam vlasti i
reprodukcije
Najjednostavniji
način na koji možemo formulisati objašnjenje porodice u kapitalističkom društvu
je: društvo u malom. Ova formulacija nam ukratko predstavlja Horkhajmerovu
teoriju o načinu na koji porodica reprodukuje pojedince autoritarnih karaktera,
što uzrokuje da oni svojevoljno učestvuju u reprodukiji kapitalističkog
sistema. Već pomenuti Donzelo razmatra promene u funkciji porodice nastakom
modernog društva i liberalne države i tvrdi da se porodica menja od subjekta
vlasti, uloge koju je imala u apsolutističkim monarhijama do porodice kao
mehanizma vlasti. (Donzelo 1988:
143) On porodicu vidi kao relej, nosioca društvenih imperativa koja je iz
oblika institucije prešla u oblik mehanizma. (Donzelo 1988: 143-145) Donzelova
formulacija odgovara Horkhajmerovom viđenju, ali nadalje moramo objasniti
konkretne načine na koji porodica obrazuje karaktere koji odgovaraju društvenim
potrebama.
Zanimljiv osvrt na ulogu porodice u ispoljavanju telesnih
nagona nam daje Elijas u svom “Procesu civilizovanja”. U ovom osvrtu on ukazuje
na društvenu uslovljenost nastanka onih delova ličnosti koje je Frojd izdvajao:
id, ego i superego. U Elijasovoj tvrdnji sa nastankom građanskog društva,
trgovine i kapitalističkog privređivanja indvidude bivaju daleko više društveno
uslovljene. (Elijas 1988: 155) Profesionalni rad u kapitalističkom društvu je
dovodio do veće regulacije nagona i nastanka nuklearnih porodica, ali
najznačajnija promena bila je u, do tada nezabeležnoj, podeli između intimne i
javne sfere. (Elijas 1988: 155-157) Sve telesne funkcije su postepeno
regulisane i zbijene u intimnu sferu, da bivaju obavljane “iza zatvorenih
vrata”. (Elijas 1988: 158) Rascepljenost ljudske ličnosti nastaje
internalizacijom društvenih zabrana ispoljavanja telesnih nagona i
seksualnoasti, ove zabrane kreću da čine ono što Frojd naziva superego, i stoga
u pojedincu počinje da se vrši borba između ovih zabrana i potisnutih nagona
koje on naziva id. (Elijas 1988: 159) Sociološki doprinos Elijasa ovde je
njegovo ukazivanje na društvenu uslovljenost nastanka ovih konstitutivnih
delova ljudske ličnosti.
Ovakva podeljenost ljudske ličnosti čini osnovu za
formiranje autoritarnih karaktera u porodici prema autorima kritične
orjentacije. Horkhajmer kao i Erih From se nadovezuju na ovu Frojdovu podelu.
Kao što smo na početku ovog dela pomenuli porodica čini društvo u malom, ali
stoga ona doprinosi da se u pojedincu stvori takva karakterna struktura da
njegov um zadobija identičnu strukturu koju njegova porodica, a time i društvo,
imaju. From ovaj proces objašnjava načinom formiranja superega kroz odnose u
porodici, prvenstveno odnose sa ocem. Superego predstavlja instancu u pojedincu
u kojoj je on internalizovao društvene zahteve i stoga njegovo delanje je
uslovljeno ne samo spoljašnjim zabranama nego i strahom od instance u samome
sebi. (From 1989: 50) Superego se prvenstveno formira internalizacijom očevih
zapovesti i zabrana i time ove zapovesti dobijaju atribute moći i morala. (From
1989: 50) Ali, kao što From konstatuje, nastanak superega je uslovljen odnosima
u porodici, ali porodica sama po sebi je uslovljena društvenom strukturom u
kojoj se nalazi i funkcionisanjima društvenog sistema. (From 1989: 59)
Horkhajmer se detaljnije bavi ovom problematikom. On
konstatuje da je figura oca najbitnija u građanskoj porodici i da je otac u
njoj gospodar. (Horkhajmer 1976: 236) On tvrdi da otac obavlja ovu funkciju
koliko god njegova pozicija u društvu izvan porodice bila bedna i teška i
koliko god mora da “savija kičmu”. (Horkhajmer 1976: 236) Ali on ne zapada u
konzervativu nostalgiju i romantizovanje porodice smatrajući je za “utočište” o
surove kapitalističke realnosti. (Milić 2007: 39) Nasuprot ovome on ističe da
je uloga oca kao gospodara porodice podučavanje dece skromnosti i poslušnosti.
(Horkhajmer 1976: 236) Ovo se ističe kao glavni faktor u održavanju stabilnosti
i nepromenljivosti kapitalističkog sistema. Kako on tvrdi, ovo objašnjava kako
iz svih društvenih slojeva konstantno dolaze pojedinci koji ne dovode u pitanje
strukturu privrednog i društvenog sistema već je priznaju za prirodnu i večnu.
(Horkhajmer 1976: 236) Ovakvo prihvatanje društvenog poretka posledica je
specifičnog vida obrazovanja karaktera u njoj, što je detaljnije prikazao From.
Održavanje poretka građanskog društva obezbeđeno je ovakvim karakterima koji
neupitno prihvataju prethodno pomenti autoritet ekonomskog sistema. Oni su na
specifičan način obrazovani umovi koji su podložni autoritarnim uticajima,
porodica je vaspitna agentura koja ih pre izlaska u spoljni svet i tržište rada
čini podložnim za obavljanje posla društvene reprodukcije bez veće pobune.
Poput Elijasa, kog smo pomenuli, Horkhajmer konstatuje se ovo vaspitanje u
porodici vrši sputavanjem slobodnog razvitka detetovih nagona i sposobnosti i
njihova zamena unutrašnjom prinudom za bezuslovno izvršavanje dužnosti.
(Horkhajmer 1976: 229) Kao što smo kod Froma primetili ovakvo zamenjivanje se
očigledno vrši specifičnim načinom formiranja superega koji u sebi sadrži ovu
prinudu. Horhajmer locira početak ovakvog formiranja očevog autoriteta u
protestantizmu, poput Vebera koji protestantizam smatra bitnim faktorom za
nastanak kapitalizma. Zanimljivim se čini da oba autora protestantizam smatraju
za mesto začetka aspekata kapitalističkog sistema koje smatraju bitnim, Veber
sistem ideja koji je omogućio njegov razvitak, a Horkhajmer odnose u porodici
koje smatra bitnim za njegovu reprodukciju. Od protestantizma do vremena u kome
Horkhajmer piše, prema njemu, u porodičnim odnosima se nalazi struktura
autoriteta koja se nalazi i izvan nje. (Horkhajmer 1976: 230) Naime, otac
porodice je apsolutni gospodar, njegov autoritet se smatra neupitnim i deca ga
moraju prihvatiti, spoznati očev autoritet znači priznati ga. (Horkhajmer 1976:
230) Kao što je bilo prikazano u prethodnom poglavlju sličan mehanizam važi za
priznavanje autoriteta ekonomskog sistema, on se, kao i očev autoritet smatra
da datim od prirode. (Horkhajmer 1976: 230) Ovim putem deca se uče da one
entitete čije postojanje konstatuju prihvataju kao datost, da reprodukuju način
rezonovanja koji tvrdi da je ono što postoji mora nužno postojati usled neke
unutrašnje nužnosti. Ovo je sadržaj superega koji deca usvajaju i koji ih
priprema za mehanizme autoriteta u društvu izvan porodice. Ovim možemo videti
da se autoritet priznaje kao prirodno svojstvo, kao kvalitativna razlika
određene pozicije. (Horkhajmer 1976: 232) Ovo na zanimljiv način Horkhajmer
povezuje za Marksovom teorijom o fetišizmu robe, čime ukazuje na društvenu
uslovljenost ovog specifičnog načina gledanja na autoritet u građanskom društvu.
Fetišizam robe se sastoji u prikazivanju društvenih karakteristika njihovog
rada kao karakteristika koje pripadaju samim proizvodima rada, koje ovi
proizvodi dobijaju od prirode. (Marks 1978: 74) Drugim rečima vrednost koju
neka roba poseduje se prikazuje kao njeno prirodno svojstvo, a ne kao posledica
rada uloženog u nju. Horkhajmer konstatuje da članovi građanskog društva na
isti način rezonuju kada je u pitanju autoritet i posmatraju ga kao čist
kvalitet, a ne kao posledicu određenog društvenog odnosa. (Horkhajmer 1976:
232)
Na ovoj tački imamo zakoružen prikaz funkcionisanja
porodice u kapitalističkom sistemu u teoriji sledbenika kritičke škole.
Društvena struktura i način funkcionisanja kapitalističkog sistema izražavaju
potrebu za specifičnim vidovima karaktera i ličnosti. Porodica se postavlja na
mesto aparata koji na najbolji način izvršava obrazovanje ovog karaktera. U
okviru društvenog sistema kapitalizma glavnim autoritetom se smatraju ekonomski
zakoni i ekonomske nužnosti, celokupna ekonomska sfera biva na ovaj način
naturalizovana i posmatra se kao deo prirode. Na ovaj način autoritarni
karakteri ličnosti koji su kapitalističkom sistemu potrebni moraju prihvatati
autoritet bez pogovora. Ovi karakteri se u okviru porodice obrazuju upravo na
ovaj način, sa ocem kao predstavnikom ovog autoriteta. Time porodica uzima
strukturu koja je odraz društvene strukture sa ocem na vrhu kao neupitnim
autoritetom koga deca moraju priznavati. Očeve zabrane i zahtevi, počevši od
seksualnih pa nadalje, sputavaju razvoj dece i deca ove zahteve inkorporiraju u
svoj superego stvarajući time u sebi unutrašnju prinudu za prihvatanjem
autoriteta. Na ovaj način deca postaju podložna životu u kapitalističkom
sistemu i postaju savršeni primerci potrebni za njegovo reprodukovanje.
Horkhajmer time konstatuje da porodica prvenstveno usled
svoje strukture i odnosa moći predstavlja savršen mehanizam stvaranja karaktera
podložnih za reprodukciju kapitalizma. Kako on tvrdi “dečijim snovima i
predstavama kao i njihovom maštom i sudovima ovladavaju ideje o vasti čoveka
nad čovekom, o postojanju onog gore i onog dole o zapovedanju i poslušnosti”.
(Horkhajmer 1976: 234) Deca usvajaju nužnost hijerarhije i deljenja čovečanstva
zasnovanih na navodno prirodnim, a ustvari slučajnim i iracionalnim principima,
ideje o ovakvim podelama postaju deci do te mere bliska da ona samo kroz njih
mogu spoznati svet oko sebe, svaki novi utisak biva preobličen sa ovog aspekta.
(Horkhajmer
1976: 235)
Zaključak
Osnovno
pitanje ovog rada bilo je: kako je moguće da se jedno društvo, koje kao svoje
glavne vrednosti ističe individualno postignuće, jednaka prava i mogućnosti za
sve može opstajati uporedno za društvenom jedinicom kakva je nuklearna,
patrijarhalna porodica. Ovo društvo nastalo je u borbi protiv feudalnog društva
staleških privilegija, dok ono u sebi idalje sadrži ustanovu koja je despotija
u malom, koja je odraz poretka protiv koga se ovo društvo borilo. (Hobbaum
1988: 150) Detaljnom analizom ove društvene jedinice pripadnici kritičke škole
došli su do zaključaka kakve smo izneli. Možemo reći da nuklearna porodica
privremeno stavlja van snage one vrednosti i prava koje postoje u građanskom
društvu da bi efikasnije obavljala sopstvene društvene funkcije. Ona isključuje
upravo one postulate koji se u ovom društvu mogu smatrati manifestnim da bi
snažnije učvrstila one karakteristike ovog društva koje, da bismo spoznali,
moramo proći ispod površinskih ideoloških slojeva. Porodica u kapitalističkom
društvu reprodukuje upravo one crte ličnosti koje su potrebne za njegovu
reprodukciju putem odražavanja latentne strukture ovog društva i time u umovima
pojedinaca učvršćujući prihvatanje ove strukture i na taj način je čineći
nevidljivom.
Literatura:
1.
Horkhajmer,
Maks. 1976. Tradicionalna i kritička
teorija. Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod
2.
From, Erih.
1989. Autoritet i porodica. Zagreb:
Naprijed
3.
Milić, Anđelka. 2007. Sociologija
porodice. Beograd: Čigoja štampa
4.
Gramši, Antonio. 2008. Hegemonija, intelektualci, država,
u: Đorđević, Jelena (ur.). Studije Kulture. Beograd:
Službeni Glasnik
5. Marks,
Karl. 1985. Prilog Kritici Političke Ekonomije. Beograd:
Beogradski Izdavačko Grafički Zavod
6. Marks,
Karl. 1948. Manifest Komunističke
Partije. Beograd: Kultura
7.
Marks, Karl. 1978.
Kapital I-III. Beograd: Izdavačko
Preduzeće Prosveta
8.
Donzelo, Žak. 1988. Vladanje posredstvom porodice, u:
Milić, Anđelka (ur.). Rađanje moderne porodice. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva
9.
Hobsbaum, Erik
J. 1988. O povezanosti načina privređivanja i građanske porodične strukture, u:
Milić, Anđelka (ur.). Rađanje moderne
porodice. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva
10. Elijas, Norbert. 1988. O povezanosti kontrole nagona
i oblika porodice, odnosno društvene strukture, u: Milić, Anđelka (ur.). Rađanje moderne porodice. Beograd: Zavod
za udžbenike i nastavna sredstva