Autor: Nikola Rikalo
Uvod
Reč
narkomanija predstavlja kovanicu grčkih reči „narke“ (ukočenost) i „manija“
(ludilo) i odnosi se na pojavu zloupotrebe opojnih droga, tj. supstanci koje imaju
psihoaktivno dejstvo u vidu menjanja stanja svesti, raspoloženja, mišljenja ili
ponašanja. U tom smislu „droga je bilo koja hemijska supstanca koja prilikom unošenja
u ljudski organizam menja prirodni tok funkcionisanja ljudskog tela i psihe“ (Stevanović,
2013: 108), a narkomanija bolest zavisnosti koja korisnika usmerava na kompulzivno
korišćenje istih. Ono što narkomaniju karakteriše jeste neodoljiva žudnja za uzimanjem
određene supstance što na dugoročnom planu dovodi do porasta tolerancije, a samim
tim i sve veće konzumacije. Takođe, propratne nuspojave narkomanije jesu psihička
i/ili fizička zavisnost, kao i apstinencijalni sindrom koji se javlja u periodima
neuzimanja narkotika. Ono što karakteriše psihičku zavisnost koja se javlja kod
zloupotrebe svih psihoaktivnih supstanci (PAS) jeste to da ista postaje „sastavni
deo mehanizma emocionalne i socijalne adaptacije“ (Bukelić, 1997: 17), dok se fizička
zavisnost javlja onda kada narkotik postane sastavni deo ćelijskog metabolizma.
Narkotici se prema svom dejstvu dele na opijate, psihostimulatore, psihodepresore i halucinogene. U prvu grupu spadaju morfin, metadon, kao i heroin, u drugoj grupi ističu se amfetamin, ekstazi i kokain, pod psihodepresorima smatraju se marihuana, hašiš, ali i pojedini lekovi (bensedin), dok se u halucinogene PAS ubrajaju Dietilamid lizerginske kiseline (LSD ili esid) i pojedine psihoaktivne gljive. Svaka od navedenih PAS odlikuje se svojstvenim dejstvom i većim ili manjim posledicama po organizam i društvo.
Iako je u žargonu prisutno dihotomno poimanje narkotika, tj. svrstavanje istih u „lake“ i „teške“ droge većina država sveta je usvojila zakonsku regulativu koja se vodi međunarodnim dokumentima usvojenim od 1909. godine pa nadalje, a u cilju suzbijanja narkomanije i trgovine narkoticima. Međutim, primetni su izuzeci država koje teže dekriminalizaciji „lakših“ narkotika (marihuane), ili pak potpunoj legalizaciji (Urugvaj, SAD, Holandija, Češka, Španija). Interesantno je navesti kako je vlada Portugala svoju borbu protiv narkomanije ovekovečila tako što je sve narkotike dekriminalizovala i na taj način korisnike PAS usmerila na pomoć, a ne u ćelije.[1]
Iako je korišćenje PAS bilo prisutno i pre više hiljada godina, uglavnom u religijskim obredima, narkomanija se kao pojava registruje tek tokom modernog i postmodernog doba što nas navodi na pitanje je li problem u Narkoticima, Dobu ili Sistemu. Tim pitanjem sam naveden na datu temu i pokušaću u svom radu da iznesem neke od objektivnih činilaca koji prouzrokuju korišćenje PAS, kao i realne posledice po pojedinca i društvo. Takođe, pozabaviću se i mogućnostima prevencije i tretmana lica obolelih od bolesti zavisnosti i na kraju zaključiti uz sopstveno mišljenje.
Causis
„Primus in orbe deos fecit timor“[2]
Ako sagledamo životne
prilike mladih tokom poslednje decenije 20. veka, kao i tokom početka narednog,
na prvu loptu mogli bi zaključiti kako su poljuljani sistem vrednosti, uspon kriminala
i siromaštvo realni činioci koji doprinose pojavi narkomanije. Moto „živi brzo,
umri mlad, budi lep leš, al` zabodi neki keš“ prisutan je dan danas i istančano
opisuje sistem vrednosti omladine odrasle na turbo-folku i drugim protivvrednostima,
te tako možemo govoriti o okruženju, tj. društvu kao glavnom krivcu narkomanije.
Kako porodica čini (i dalje) osnovnu ćeliju društva tako sve polazi od iste. Tako
porodične vrednosti u vezi sa korišćenjem PAS se direktno oslikavaju i na decu obzirom
da deca ne slede savete, već primere. Dalje, konflikti u okviru porodice, kao i
pogrešan način vaspitanja (preterana krutost ili popustljivost, nedoslednost, potcenjivanje
ili glorifikovanje deteta) dovode do stvaranja zebnje i nesigurnosti kod deteta
koje stvorivši takvu bazu ličnosti lakše dolazi u iskušenje posezanja za PAS (a
prvo i osnovno pravilo u sprečavanju bolesti zavisnosti jeste Ne probati). Na isti
način narkomaniju podstiče i nasilje u okviru porodice, a interesantno je da se
„fizičko i seksualno zlostavljanje u velikom procentu (70 %) registruje kod zavisnika
ženskog pola“ (Nikolić, 2007: 68). Porodica stvara bazu sa kojom dete napreduje
dalje u životu i tokom adolescencije veći uticaj imaju vršnjaci, škola, idoli i
prijatelji. Tako neuspeh u školi ili kontakt sa društvenim grupama ili pojedincima
koji su u kontaktu sa PAS svakako dovodi do podložnosti samog subjekta.
Ovako ili onako društvo će uvek biti krivac, ali nije li malo metodološki neprihvatljivo pojedinca označiti kao prostu sugestibilnu pojavu koja bez pogovora reaguje na spoljašnje draži? Jeste.
Obzirom da je čovek svesno biće koje ima slobodu izbora neophodno je navesti i psihološke činioce koje doprinose porastu narkomanije. U dodir sa drogama pre dolaze nesigurne osobe i to pre u adolescenciji. Zašto? Period odrastanja prepun je izazova koje pred nas postavlja život i okruženje, tokom adolescencije formira se identitet deteta, formiraju se stavovi, seksualna orijentacija, kao i celokupan sistem vrednosti. Vodeći se Darvinovim nalazima jasno je da manje prilagodljivi pojedinci bivaju lišeni mogućnosti napretka i blagostanja i tako upravo labilna ličnost nespremna na izazove odrastanja biva spremna na izazove narkotika. Dr Dragoslav Nikolić navodi kako „studije pokazuju da mladi počinju da koriste droge sa 12-13 godina“ (Nikolić, 2007: 67) što upravo predstavlja jedan od najsenzitivnijih perioda u odrastanju deteta.
Ne samo društvo, ne samo ličnost, već i tržište narkotika doprinosi opasnosti pojedinca od PAS. Naime, čovek je sam po sebi radoznalo biće koje želi i neretko jeste spremno da upozna nešto više od onoga što ga okružuje. Tako dostupnost i jeftinost narkotika jesu faktori rizika koji zajedno sa akumuliranim drugim faktorima dobijaju bitku naspram protektivnih faktora (kohezivna porodica, samopoštovanje, odgovarajuće društvo itd.) i uvode pojedinca u svet droge.
Faktori rizika su mnogobrojni i uvek deluju zajedno. Međutim, problem se otkriva tek nakon što se zapitamo postoji li neki meta faktor, neki Rim do koga i dalje vode svi putevi? Iako mnogima nerazumljiva, Dirkemova sociologija uči nas o moralnosti i božanstvu i o društvenim korenima istih, o nemoralnosti nedruštvenih...
Iako mnogima nerazumljiva, Frojdova psihoanaliza uči nas o strahu i njegovim moćima, o neophodnosti integracije ličnosti, o kokainu...
O gore škrtim hipotezama i korelaciji straha i integracije, Bogova i društva, Frojda i Dirkema više će reči biti u zaključku obzirom da se radi o mom ličnom, skromno rečeno, nagađanju.
Consequentia
“Više je ljudi poginulo za i zbog crkve
nego zbog homoseksualaca i marihuane zajedno“
-Nikola Rikalo, student (2015)
-Nikola Rikalo, student (2015)
Kada
govorimo o konsekvencama narkomanije konstruktivno je poći od uzroka i načina na
koji se oni kategorizuju. Naime, kada sam govorio o uzrocima narkomanije prošao
sam kroz dve ključne oblasti u kojima se oni nalaze i isto tako se u datim oblastima
prepoznaju i posledice ove pojave, a u pitanju su pojedinac, tj. psihofizičko zdravlje,
odnosno društvo. Ono što je „kod zavisnika ugroženo prvo jeste njegovo funkcionisanje
u porodičnom, socijalnom i profesionalnom okruženju“ (Nikolić, 2007: 81).
Korišćenje PAS dovodi do ozbiljnih posledica i na kratkoročnom i na dugoročnom planu u vidu fizičkih oboljenja i aberacija i/ili psihičkih poremećaja, odnosno slabljenja psihičkih funkcija. U zavisnosti od PAS koju pojedinac koristi različite su posledice po zdravlje, pa tako dugotrajno korišćenje heroina, kokaina, pa i alkohola mogu dovesti do oboljenja jetre, digestivnog trakta i disajnih organa. Dalje, prema načinu konzumacije (šmrkanje, pušenje, intravenozno unošenje) mogu se kategorizovati poremećaji fizičkog zdravlja koji se ogledaju i u pojavi hepatitisa ili side kada je u pitanju unošenje intravenoznim putem. Pušenjem (kreka, heroina, kokaina, marihuane) pojedinac dolazi u opasnost od raka pluća, ždrela, čak srčanog udara. Svakako, najštetnija PAS po fizičko zdravlje jeste heroin (kao i krokodil) obuhvata čitav organizam i izjeda ga polako. Na planu psihičkog zdravlja posledice su brojne i uočavaju se u slabljenju kognitivnih funkcija, pojavi amotivacionog sindroma, bolesti zavisnosti, kao i u razvijanju različitih vidova psihoza. Takođe, pojedinac konzumiranjem PAS razvija ozbiljne poremećaje ponašanja i u odnosu prema drugim ljudima biva sve više izolovan, manipulativan, neiskren, sumnjičav i paranoidan.
Naspram ličnih, i okruženje zavisnika takođe trpi određene posledica. Na ekonomskom planu porodica zavisnika biva iscrpljena obzirom da često konzumiranje narkotika ne košta malo novca, a isto tako i lečenje narkomanije predstavlja ekonomski izazov. Dalje, posledice se ogledaju i u sukobu sa zakonom obzirom da posedovanje i distribucija narkotika predstavlja krivično delo u većini država sveta, pa tako pojedinac i formalno biva marginalizovan i krivično gonjen (zbog konzumiranja droge!?).
Posledica krivičnog gonjenja jeste nemogućnost zapošljavanja u javnom sektoru, trauma, kao i nametanje stigme kriminalca! Takođe, konzumiranje PAS (narkotika i alkohola) doprinosi nesigurnosti u saobraćaju, delinkvenciji, nasilju, suicidu i homicidu.
Na nivou pojedinca i na nivou društva lako je uočiti i ispitati uzroke narkomanije, čak tragati za nekim višim meta-uzrokom. Sa druge strane, posledice narkomanije na nivou pojedinca jesu evidentne, ali ne i na nivou društva. Istina, one postoje, ali ako se skine bauk sa narkotika i ako se posledice istih stave u korelaciju sa posledicama neke mnogo opasnije droge, kao što je ekstremistička religioznost, lako uviđamo da narkomanija i njene posledice jesu postojane i loše po društvo, ali za nijansu prenaglašene. Čak je jednom prilikom američki politički satiričar i novinar Patrik Džejk ("P. J." O'Rourke) izjavio kako „nijedna droga, pa čak ni alkohol, ne uzrokuje fundamentalne bolesti zajednice. Ukoliko tražimo izvor svih problema ne bismo ljude trebali testirati na drogu, nego bismo ih morali testirati na glupost, neznanje, pohlepu i ljubav prema moći“. Odnosno, prema mojoj analogiji: kada su u pitanju posledice narkomanije- Rim ne postoji...
Prevencija & Terapija
Suzbijanje
narkomanije na prvom koraku kroz prevenciju odigrava se prvobitno na polju informisanosti.
Naime, neophodno je najugroženije kategorije (adolescenti) upoznati sa štetnostima
konzumiranja PAS i ne težiti zaplašivanju, već podsticanju motivacije za drugim
društvenim i individualnim aktivnostima. Program edukacije primarne prevencije bolesti
zavisnosti mora biti sveobuhvatan i mora da „podrazumeva slojevitost u vidu kontinuiranog,
vremenski raspoređenog rada sa edukatorima i decom, počev od predškolskog uzrasta,
zaključno sa srednjoškolskim. Program počinje od edukacije edukatora“ (Nikolić,
2007: 158). Princip primarne prevencije podrazumeva sticanje slike o PAS i njihovim
štetnostima u segmentima, a potom i sticanje pozitivne slike o sebi, odnosno „prihvatanja
samoga sebe sa vlastitim osećanjima, željama i potrebama“ (Nikolić, 2007: 159) kako
bi se dete, tj. pojedinac, što ranije suočio sa samim sobom u cilju sticanja samopoštovanja
i samopouzdanja. Potom princip podrazumeva razvijanje veštine komunikacije sa drugim
ljudima u cilju ostvarivanja zdravog odnosa prema okolini i na kraju razvijanje
sposobnosti rešavanja problema. Primarna prevencija tako predstavlja zahtevan izazov
psihologa, porodice i pedagoga što uključuje i njihovu informisanost i spremnost
na reakciju ako je potrebna. Upravo reakcija okoline, prvenstveno porodice, mora
biti razumevajuća i ne sme ići u smeru stvaranja krivice i napada što se ostvaruje
kroz prostu i otvorenu komunikaciju. Na taj način se dete neće plašiti instantne
osude svojih bližnjih ukoliko se prepusti čarima narkotika i samim tim neće skrivati
svoj porok, već otvoreno obavestiti svoju porodicu ili stručno osoblje o potencijalnom
problemu sa PAS i uzroku konzumacije istih.
Ono što je ključno jeste da „program edukacije ne sme da bude apstraktni koncept, ne sme da teži ekskluzivnim, zakonskim i medicinskim determinacijama, već treba da izbegava moralizatorske replike, mora da bude autentičan i verodostojan, da demistifikuje i dedramatizuje fenomen droge“ (Bukelić, 1997: 244). Drugim rečima, program edukacije o PAS mora da teži originalnosti i prizemnosti u tom smislu da bude razumljiv i konkretan i bez bilo kakvih dilema koje se tiču etičnosti konzumiranja PAS. Isto tako, program je u obavezi biti iskren i tačan, bez prikrivanja informacija, kako slušatelji ne bi u nekom budućem trenutku razvili bilo kakav vid sumnje.
Prevencija narkomanije ne ogleda se samo u vidu edukacije o PAS i njihovoj štetnosti, već i u podizanju svesti o samom sebi i svesti o pojavi PAS kao svakodnevne pojave. Drugim rečima, ako već sistem vrednosti takav kakav jeste podrazumeva razvijanje negativne slike o PAS onda nemojmo učiti decu da ne probaju drogu ako dođu u situaciju da je probaju, već da uopšte ne dođu u takvu vrstu situacije. Takođe, primetno je kako javnost (barem u Srbiji) ima određeni problem sa percepcijom, pa uviđa pojedine poruke kao u ogledalu. Tako pojedini filmovi sarkastičnog i obrazovno-vaspitnog karaktera, kao što su „Rane“ ili „Šišanje“, ne odvraćaju mlade od kriminala i ekstremizma, već ih navode na iste. Isto tako, preterano stigmatizovanje narkotika i prezasićenost škola predavanjima kvazi-informativnog karaktera o PAS ne odvlači mlade od radoznalosti i želje da probaju narkotike, već ih navodi na takav čin. Primera radi, lično sam za 12 godina školovanja imao minimum 3-5 predavanja o narkoticima koja mi ništa nisu značila osim što sam saznao kako se konzumiraju, kako se kreću cene i gde mogu naći pojedine narkotike (J), ali nisam imao mogućnost niti jednog informativnog predavanja o seksu. Ne bili bilo logičnije, čak zdravije, mlade naučiti od malih nogu kako se pravilno koristi kondom, a ne kako mota „džoint“.
Kada
je lečenje narkomanije u pitanju ono se vrši kroz terapiju lekovima, psihoterapiju
i socioterapiju.
Terapija medikamentima se uglavnom koristi kada je u pitanju bolest zavisnosti od opijuma (na prvom mestu heroin) i podrazumeva relativnu kompenzaciju u vidu lekova kao što je metadon. Efikasna terapija medikamentima podrazumeva saniranje bolova i rana, upotrebu antibiotika, obezbeđivanje pravilnog rada disajnih organa i cirkulacije, kao i isključivanje drugih oboljenja izazvanih korišćenjem PAS. Takođe, u terapiji lekovima „koriste se brojni lekovi: purgativi, klizme i male doze insulina radi brže eliminacije droge, infuzije fiziološkog rastvora i plazme u cilju rehidratacije i reminaralizacije, vitaminske infuzije sa glikozom u cilju toniziranja pacijenta, smirujući lekovi, hipnotici“ (Bukelić, 1997: 257). Na kraju, koriste se i različita pomagala u vidu „blokatora“ koji konzumentu onemogućava dobijanje željenog efekta prilikom doziranja heroina.
Kada je psihoterapija u pitanju, ona se može vršiti individualno i grupno, a vrši se u cilju razrade i razjašnjenja uzroka prvobitne konzumacije i shvatanja stečenih posledica. Slično, socioterapija funkcioniše na temelju različitih terapijskih pristupa (geštalt, psihoanaliza), s tim što u terapiju uključuje i za pojedinca bitne društvene faktore, kao što je porodica obzirom da „porodična terapija u značajnoj meri doprinosi razrešavanju konflikata i problema. Omogućava zdraviju i manje ranjivu komunikaciju“ (Bukelić, 1997: 272). Socioterapija se odnosi i na rehabilitaciju narkomana koja predstavlja najdužu i najtežu fazu tokom lečenja.
Zaključak
Na
kraju, rekao bih kako sam kroz korišćenu literaturu stekao uvid u neke od štetnih
posledica konzumiranja PAS, a kojih sam nisam bio svestan i isto tako naveo sebe
na razmišljanje u smeru traženja načina kvalitetne prevencije bolesti zavisnosti
koju bih mogao direktno primeniti na sebi bliske osobe. Međutim, ono što moram da
napomenem jeste da mi se ne dopada tendencije autora Jovana Bukelića i Dr Dragoslava
Nikolića da svrstavaju sve PAS u istu kategoriju i samim tih i isto tretiraju. O
tome koliko je, primera radi, marihuana štetna neću govoriti, vreme i društvo će
to pokazati kroz (nadam se) nekoliko godina, ako ne, onda vekova.
Dalje, ono što sam želeo da napomenem kao sopstveni zaključak jeste da narkomaniju ne uviđam kao patologiju društva. Zašto? Pre bih postmodernizam i pojavu „instagrama“ nazvao patologijom društva nego narkomaniju. Drugim rečima, ako je civilizacija dostigla taj stepen razvoja da čovek olako zadovoljava osnovne potrebe, te stvara nove i kreira jedan sasvim novi sistem vrednosti koji, suprotno Dirkemu, teži dezintegraciji i otuđenosti ljudi, onda pojava narkomanije jeste možda i najbolji odgovor. Nije dobar sam po sebi, ali najbolji. Isto tako, kroz vreme ljudi su verovali i poštovali Bogove, tj. poštovali su Društvo (sa velikim D), verovali su u društvo, a kako dolazi do sve veće pojave ateizma i potpuno nezainteresovanosti čoveka za čoveka onda narkomanije nije ništa nego očekivana posledica.
Podržavam program uveden u Portugalu, kao i sveobuhvatnu dekriminalizaciju narkotika! Droga ne sme i ne treba da se gleda kao nešto loše ili strano. Na kraju krajeva, sami smo je stvorili, sami je konzumiramo i sami je i stigmatizujemo. Problem je u dobu? Jeste problem, ali to doba smo mi sami konstruisali, sami smo konstruisali sistem, sami ga hranimo i održavamo. Mišljenja sam da narkomanija neće i ne može da nestane i da se borimo protiv vetrenjača, borba se mora okončati jer „pobedio si onda kada prestaneš da se boriš“, veli Fridrih Niče. Takođe, smatram da o PAS treba informisati ljude, kao i pojavama drugih religija, drugih seksualnih orijentacija, naučiti ljude kako da znaju da li smeju i ako da, kako da konzumiraju PAS.
Čini se da se Rim svodi na nas, da nije problem Droga, niti Postmoderna, već smo problem mi sami...
A Rim? Čini se da Rima više nema, samo Vrli novi svet.
Literatura
1.
Bukelić J. (1997), Droga u školskoj klupi,
Velarta, Beograd
2. Dr Nikolić D. (2007), Akcioni program primarne prevencije bolesti zavisnosti pušenja, alkoholizma i narkomanije, Narodna knjiga Alfa, Beograd
3. Stevanović Z. (2013), Socijalne devijacije i društvena reakcija, Institut za kriminološka i sociološka istraživanja, Beograd