Autor: Mladen Vuković
Uvod
Ovaj rad problematizuje i analizira pitanje samoubistva
i njegove geneze kroz epohu renesanse, to jest, od vremena rane renesanse, koja
bi obuhvatala period od sredine 14. veka pa do uvodnih decenija 17. veka, kada je
uticaj renesanse već uveliko počeo slabiti, i promatra ovaj fenomen iz različitih
sfera religije, prava, morala i umetnosti, prateći njihov odnos i tumačenja prema
samoubistvu kroz epohu. Takođe rad pokušava da locira krucijalne tačke toga perioda
kada se menjala ili barem nazirala promena percepcije gledanja na samoubistvo, hoće
reći, momentumi u kojima su pojedini teolozi, naučnici, filozofi, pokušali vrlo
smelo napraviti otklon od tadašnje dominirajuće teokratije i teološke kosmogonije
i njihovog tumačenja suicida kao pre svega dela Satane, i dovesti ga pod okvire
racionalnog naučenjačkog konteksta, u kojima se razmatraju različiti faktori koji
do suicida dovode, od načina života, fizioloških specifičnosti pojedinca, socijalno-kulturnog
ambijenta u okviru kojega se pojedinac razvija i brojnih drugih faktora.
Rana renesansa:
ponovo otkrivena
enigma samoubistva
Već u drugoj polovini 14. veka, kada je renesansa
tek uzimala maha, mnogi veliki umovi toga doba imali su dojam da je upravo u ovom
periodu došlo do rapidnog povećanja broja samoubistava, te se o samoubistvu govori
kao fenomenu koji je poprimio razmere epidemija diljem evropskog kontinenta. Prvo
Đovani Bokačo u Italiji na samome početku renesanse, pa mnogo kasnije, krajem
15. veka, augustinski teolog, filozof i književnik, Erazmo Roterdamski u Holandiji,
zatim par decenija docnije, u prvoj polovini poslednjeg veka renesanse, isto je
činio i preobraćeni sveštenik Martin Luter u Nemačkoj, te francuski moralista i
mislilac Mišel de Montenj u istome veku. Svi oni, redom, nabrajaju brojna samoubistva,
apostrofiraju njihovu učestalost, promatraju dalekosežne posledice koje se odražavaju
na čitavo društo i tradiconalni moral, i na kraju izvlače moralne i filozofske pouke
koje idu u dve krajnosti, ili apologije samog čina samoubistva ili njegove anateme.
Brojni kasniji naučnici, istoričari
i teoretičari koji su se bavili problematikom samoubistva u modernim vremenima,
poput klasika sociologije Emila Dirkem, ipak, ove podatke i opise najumnijih glava
renesanse uzimaju sa dozom rezervisanosti i dovode u pitanje njihovu relevantnost.
Problem koji se isticao u prvi plan je pre svega statističke prirode, koja u tom
trenutku nije bila razvijena niti u jednoj zemlji Starog kontinenta. Koliko-toliko
precizni statistički podaci, sa naglaskom na moguća i vrlo verovatna odstupanja,
postojali su jedino u Velikoj Britaniji, preciznije rečeno u Engleskoj, i to tek
u periodu 16. veka, kada se prati dinamika samoubistava, beleži njihov broj u proseku
na svakih deset godina, i gde se može zapaziti gotovo aritmetička progresija broja
samoubistava, iz decenije u deceniju, u periodu od 1500. godine do 1579. godine.
Ova realnost u Engleskoj, gde je, dakle, postojala evidencija, dakako, ne sasvim
precizna, navela je čak i neke od velikih mislilaca epohe prosvetiteljstva, poput
Monteskjea ili Didroa, da samoubistvo opišu, pre svega, kao englesku boljku, vođeni
iskrivljenom predstavom da je ovaj fenomen najučestaliji upravo na Ostrvu. Za razliku
od Engleske opisi samoubistava na kontinentu bili su uglavnom nedovoljni i fragmentovani, vođeni vrlo često subjektivizmima
novinara, koji su davali na težini slučaju samoubistva pre svega u odnosu na to
kakvu senzaciju ono donosi.
Krucijalno je istaći da se
u tom periodu, kada se govori o pravnoj i zakonskoj regulativi i tretmanu samoubistva,
svima onima koji izvrše samoubistvo, sva imovina i zatečeno bogatsvo konfiskuje
u korist kralja. Kapelan u ime kralja prisvaja zemlju a potomke samoubice ostavlja
bez igde ičega! Ovakavog epiloga potomci samoubice mogli su se spasiti jedino ukoliko
bi izvršitelj suicida bio proglašen ludim pre izvršenja samoga čina. Lako se može
izvesti konkluzija da je ovakav zakonski epilog ponajviše išao u korist rojalističkom
režimu i njegovoj administraciji, koja je na ovaj način ubirala dvostruke plodove,
s jedne strane širila svoje latifundije, a sa druge, punila kasu novcima pokojnika,
ne samo sirotinje već i bogatih trgovaca od čijih je smrti vlast tek trljala dlanove.
Valjalo bi istaći da je strogost primene zakona bila samo načelna, dok je sprovođenje
istog i više nego selektivno, te se može sa pravom govoriti o samoubistvu kao priviligiji
aristokratije. Pripadncima viših staleža se vrlo često „gledalo kroz prste“, pa
su mnoga samoubistva aristokrata naknadno tumačena kao posledica ludila, apsolutno
bez ikakve medicinske argumenatacije i dokaza, pa je na taj način imovina ipak ostajala
u posedu naslednika samoubice. Dakle, jasno je da je velom amorlanosti tumačen veliki
broj dela samoubistva od strane sudskih izvršitelja, gde je, recimo, znala biti
konfiskovana imovina osvedočenim umobolnicima, pripadnicima najnižih slojeva, a
sa druge strane, imovina samoubice, poreklom iz viših staleža za koju se pouzdano
znalo da je mentalno zdrava, ostajala je, bez obzira, u posedu njegovih naslednika.
Zapaža se izarzita ambivalencija zakonske regulative i egzekutive, u okviru koje
su oni bogatiji vrlo često bili privilegovani i povlašćeni a samo sirotinja diskriminisana
i rigorozno kažnjavana.
Promena percepcije gledanja na
samoubistvo započeta je u sferi umetnosti, pre svega književnosti, kada se na proscenijum
teatara vraćaju motivi antičkih vremena čiji su junaci poslužili kao glavni izvori
inspiracija tadašnjim dramaturzima, piscima, pesnicima. Tragični životi ovih heroja
antike i motivi njihovog okončanja biće obrađivani posredstvom pera raznih stvaralaca
toga doba kroz brojne drame, romane, poeziju. Činovi samoubistva velikih heroja
antičkih vremena, poput Katona, Bruta, Lukrecije, Seneke i čitave plejade drugih,
tumačiće se na različite načine. Najčešće se ta tumačenja kreću u pravcu dualizama,
gledanja na samoubistvo kao na hrabar i uzvišeni čin praćen zanesenim apologijama
i glorifikovanjem, ili tumačenjem samoubistva kao kukavičkog čina nedostojnim i
nepriličnim životu čoveka, čiji su život i sudbina pre svega u rukama apsolutnog
vladara, Boga.
„Utopija“, Tomsa Mora, engleskog
državnika, književnika i humaniste , iz 1515. godine donosi nam pitanje ima li čovek
pravo da sebi oduzme život ukoliko teško oboli ?
„Ali ako je bolest ne samo neizlečiva već bolesniku zadaje stalne
i užasne muke, onda sveštenici magistrati savetuju jadnike otprilke ovako: „Za tebe
je u životu sve izgubljeno! Drugima si težak, a sebi si nesnosan pošto samo nadživljuješ
svoju smrt. Odluči se da ne hraniš više tu neizlečivu kugu! Život je tvoj samo mučenje
i zašto da oklevaš? Pun nade što ćeš se osloboditi svoje tamnice, mučilišta svog,
svog čemernog života, odluči se i oslobodi se sam, ili daj odobrenje da te drugi
oslobode ! Samo će patnje tvoje a ne sreću tvoju prekinuti smrt, i stoga je mudro
ako je ubrzaš. To ti savetuju sveštenici, tumači volje božje! Poslušaj ih, učinićeš
pobožno i sveto delo!“ (Minoa, 2008: 85-86).
Tragom Seneke, Mor je pokušao
da samoubistvu da razumski, milosrdni kontekst, ukoliko bolest koja ophruje čoveka
postane nepodnošljiva, a kraj koji se mukotrpno sačekuje, neminovan i izvestan,
i da se samom činu samoubistva na kraju krajeva da i jedan humanizovani karakter,
kojim bi samoubica, ne samo sebe poštedeo muka, već bi se muka poštedeli i ljudi iz njegovog najbližeg okruženja.
Čak ni sugestija konsultovanja klera u okviru samog dela i traženje dozvole od njegovih
predstavnika za izvršenje samoubistva, samim tim i priznavanje njihove suprematije
u tretmanu i viđenju samoubistva, nije naišlo na odobravanje brojnih teokrata i
teologa, jer je samim ovim pitanjem, koje je potakao u okviru svog vanvremenskog
dela, Mor, uneo moralni nemir i dilemu ne samo pojedincima već i uvreženom tradicionalnom
moralu koji je bio pod uzdama dogmatičnog i rigidnog teokratskog pogleda na samoubistvo,
po kojem je ono pre svega pitanje Satanine rabote, a život čoveka i njegovo okonačenje,
ma koliko on oboleo, jedino se nalaze u rukama Svevišnjeg. Tomas Mor, ubrzo se našao
u nemilosti vlasti, a nakon zatvaranja u zloglasni Tauer bio je prinuđen da revidira
svoje stavove. Sudbina Tomasa Mora bila je sudbina slična mnogim slobodnoumnim teolozima,
filozofima, književnicima, toga doba, koji su se usudili da slobodno promišljaju
o pitanju samoubistva.
“ Biti ili ne biti
? “ :
Prva kriza evropske
svesti
(1580-1620)
„Biti ili ne biti ?“, univerzalno
i večno pitanje koje je postavio Šekspir u okviru drame „Hamlet“, negde oko
1600. godine, kada je uveliko u jeku bila prva kriza evropske svesti započeta
1580. godine, uzrokovana između ostalog i protestantskom reformacijom započetom
u 16. veku, kada dolazi do frakcionisanja katoličanstva koje je do tada predstavljalo
unikum oko kojega su se atomizovali svi vernici te religiozne provenijencije, ali
i kasnije taborisanje samog protestantizma na luteranski i kalvinistički deo, kao
i astronomska revolucija koja je obeležila duhovnost na početku 17. veka i uspostavljanje
Kopernikovog heliocentričnog sistema, kojim je uzdrmana dotadašnja kosmogonija,
tradiconalni moral i kolektivni svetonazor pučanstva uspostavljen pod vekovnom suprematijom
teološke dogme i njenih apsolutnih istina koje su bez kritičke obrade i promisli
usvajane vekovima, produbilo je krizu evropske svesti, dovelo do preispitivanje
stavova i dotadašnnjih vrednosti i rezultiralo krizom identiteta, kako kolektivnog
tako i individualnog, uzdrmane Evrope, otvorene sada za nova preispitivanja i otkrivanje
drugačijih istina.
„Šekspirova era“, svoj je zenit
imala upravo za vreme trajanja prve krize evropske svesti (1580-1620), kada je veliki
književnik napisao sva svoja najznačajnija dela. U periodu ove, može se reći, ere
u okviru ere, odigravaju se mnogi značajni događaji koji se osim prodiranja teme
samoubistva i njegove interpretacije u okviru umetnosti tiču i novonastalog naučnog
tumačenja istoga problema, pre svega u okvirima psihologije i medicine. Ovo je period
kada se pišu brojne sholastičke rasprave, sa primenom klasičnog sholastičkog metoda
teze i antiteze, argumentima koji se ređaju ili da osude čin samoubistva ili da
ga opravdaju. Jedan od najznačajnih je francuski esejist i humanista Mišel de Montenj
koji prvi, kritično i bez predrasuda u svojim „Eseijma“ značajno i probitačno promišlja o temi samoubistva
(Minoa, 2008: 111). „Biatanatos“ Džona Dona, engleskog doktora teologije, uz to
propovednika i humaniste, predstavlja svojevrstan vrhunac bavljenja ovom temom promatranom
iz svih uglova ove eruditne osobe. Esencijalna stvar u okviru ove knjige je poruka
da se samoubistvo može opravdati i da je potrebno ponovno preispitivanje dotadašnjeg
monolitnog i fanatičnog tumačenja problema suicida, i da je isto, pitanje odluke
samoga čoveka, a verovatno je najznačajna stvar što se Džon Don usudio da o ovoj
temi promišlja u samoj nutrini hrišćanstva (Minoa, 2008: 117).
Sekularizacija samoubistva i njeno otrgavanje iz
ralja teologije i njenog rigidnog katehizisa, zenit je doživela tvrdnjom Roberta
Bartona u njegovom slavnom traktatu „Anatomy of Melancholy” da je samoubisto bolest,
čiji je uzrok ništa drugo no melanholija. Ovaj traktat rezultat je puta koji su
započeli brojni filozofi humanističke provenijencije, zatim, mora se reći i malobrojni,
hrabri teolozi, kao na primer gore pomenuti Džon Don, a nastavili docnije intelektulaci
i lekari koji su samoubistvo, vrlo moderno u to vreme, počeli da analiziraju kao
psihološki proces koji vodi ka svojevoljnom oduzimanju života i dali mu ime melanholija
(Minoa, 2008: 121). Ovim činom melanholija je postala psihološki pojam i naznaka
moguće moždane neuravnoteženosti, a samoubistvo je postalo predmet medicinskih studija
po prvi put od kada je sveta (Minoa, 2008: 121). Fanatični propovednici i teokrati
nisu ni tada imali nameru da odstupe, ističući da je melanholija ništa drugo no
božanska osveta i đavolje iskušenje. O melanholiji se govori kao o „melanholičnoj
vlazi“, zatim „moždanom soku“ i „crnoj žuči“ kojom se „natapa glava“ i zamagljuje
razum i kasnije utire put ka samoubistvu.
Barton, ovim više nego maštovitim tvrdnjama,
vrlo moderno i napredno za to vreme, suprostavlja
svoje mišljenje i nabraja razne uzroke koji za posledicu imaju „upadanje“ u stanje
melanholije. Barton ističe da univerzalni lek ne postoji, da to zavisi od pojedinca
do pojedinca, njegovih navika i osobenosti, specifične fiziologije, gde vrlo važne stavke igraju mentalna higijena,
normalan seksualni život, koji nikako ne bi smeo da prelezi u razvrat, zatim se
po prvi put ističu i sociološko-klasni motivi i u fokus se po prvi put stavlja društveno-ekonomski
položaj pojedinca, naglašavajući da je siromaštvo jedan od značajnih uzoraka psihičkih
problema (Minoa, 2008: 122-123). Robert Barton, predstavljao je alternativu dotadašnjim
koncepcijama samoubistva i njegovog lečenja, koje se pre svega ogledalo u egzorcističkoj
praksi sprovođenoj od strane pripadnika sveštenstva, odlučno se suprostavio dominirajućoj
dogmi i apsolutnim istinima teologije, a njegove tvrdnje su postale polazna tačka
za nastajanje čitavog jednog medicinskog i filozofskog pravca kojom se sklonost
ka samoubistvu pripisuje psihološkim poremećajima, odnosno melanholiji, i koji će
do 19. veka stajati u suprostavljenom odnosu na, i dalje, fanatična, lapidarna,
bornirana teološka tumačenja suicida.
Penetrirajući kroz teologiju,
filozofiju, pravnu nauku, kasnije dopirući do medicine i psihologije tema samoubistva
morala se ponovo ukotviti i u sferi umetnosti, kada ponovo, kao jedna od glavnih
inspiracija umetnika ulazi na velika vrata teatara širom sveta. Temom samoubistva
se podjednako bave, kako romansijeri, tako i pesnici i dramaturzi. Romani i poezija
pre svega su glavna razbibriga aristokratije, dok pozorište uspeva da se probije
do svekolikog pučanstva, radenika i sirotinje. Motiv samoubistva u romanu najčešće
je potaknut ljubavnom problematikom. Posle njega se kao motivi nabrajaju čast, očajanje
itd. Romansijeri se, takođe, služe sholastičkom metodom teze i antiteze, gde kod
glavnih protagonista možemo da vidimo prave male dijalektičko-sholastičke obračune,
odnosno jedne koji pasionirao brane stav za samoubistvo, i druge koji se sa istom
strašću protive činu samoubistva. Ovakvi dijalozi su lajt-motiv gotovo svakog romana
toga doba, udenut u jedan posve specifičan ljubavni kontekst. Alegorična poezija toga doba služi se sličnim
motivima i metodama, sa ciljem poticanja samopreispitivanja, postavljanja pitanja
kojim bi se osporio dotadašnji moral i načela.
Kada je o pozorištu reč valjalo
bi istaći da je u periodu 1580-1620. godine, dakle u periodu koji se poklapa sa
prvom krizom evropske svesti, na pozornicama širom engleske viđeno preko dve stotine
samoubistava u otprilike stotinak pozorišnih komada (Minoa, 2008: 109). „Hamletovo
pitanje odjekuje na svim evropskim scenama, u tragedijama koje žanju sve veće uspehe.
Na svim jezicima, u svim oblicima, pred svim mogućim publikama, u pozorištima odzvanja
veliko pitanje: biti ili ne biti?“ (Minoa, 2008: 129). Šekspirovo vanvremensko delo
stvarano je u periodu 1589-1613. godine, u okviru kojega je proučio sve moguće okolnosti
i motive samoubilačkog čina sa svih njegovih strana, opisano kroz 52 čina samoubistva
u njegovim planetarno poznatim dramama (Minoa, 2008: 131). Šekspir ne istupa sa
moralizatorskih pozicija, on je besprekoran opservater, psihoanalitičar, skoro tri
stotine godine pre konstituisnja psihoanalize, pronicljivim i promućurnim replikama
njegovih dramskih heroja uspeva da relativizuje dotadašnji moral i navodi na analitičko
a ne sholastičko rezonovanje i tumačenje. Kroz njegove drame primećujemo čitav jedan
defile samoubilačkih motiva, što nam najbolje otkriva sledeći citat: „Tako raznovrsna,
samoubistva potvrđuju sve moguće tačke gledišta, istovremeno ih svodeći na nulu.Gledamo
kako defiluju slavne antičke samoubice, Brut, Kasije, Antonije i Kleopatra, nesrećne
samoubice zbog ljubavi Romeo i Julija, mračne samoubice koje ostvaruju svoju sudbinu,
kao što je Magbet, kukavne samoubice zbog griže savesti, kao što je Otelo, i svi
su oni igračke okolnosti, sve ih je u smrt gurnula neumoljiva spoljna mehanička
sila, dok melanholični Hamlet, koji razgovara sa lobanjama na groblju, koji odmerava
„za“ i „protiv“, ne čini ništa, to jest ostaje u životu“ (Minoa, 2008: 132). Hamletovi
solilokviji u neku ruku predstavljaju preteču onoga što će se mnogo godina kasnije
uspostaviti kao praksa terapijskog lečenje bolesnika razgovorom. Danas je opšte
poznata stvar da je poželjno i probitačno problem koji pojedinca tišti iznutra,
raznim tehnikama razgovora, isterati na „čistac“ i na taj način dolaziti do primetnog
i opipljivog terapijskog poboljšanja pacijenta. Hamlet, samooporavljajući se samorazgovorom,
iako zanesen idejom samoubista, ipak ne diže ruku na sebe, dok ostali Šekspirovi
junaci koji samoubilački poriv, psiohoanalitičkom terminologijom rečeno, inhibiraju,
tek nakon određene draži, uglavnom, čine to naprasito i bez bilo kakve najave.
Interakcija između pozorišta
i publike toga doba, odnosno kakav je uticaj pozorište imalo na pučanstvo, u vremenu
krize identiteta, ničeanskog prevrednjavanja vrednosti, rušenja dotadašnjih svetonazora,
načela, moralnih postulata, frustriranog sveta koji se pred daskama koje život znače
okuplja kako bi im sa njih dopalo koje zrno nade i utehe, možda neki od odgovora
na brojne dileme koje su ih ophrvale. Iskustvo teatra je, za svekoliko pučanstvo,
aristotelovskim rečnikom rečeno, iskustvo katarze, iskustvo pročišćenja, gde su
se u kolektivnom transu pojedinici oslobađali svojih nabujalih fantazmi i trošili
ih, koliko do novoga susreta kada se „ritual“ ponavljao. Može se postaviti jedno
od zanimljivih pitanja, jesu li teatri toga doba bili zapravo sabirni centri u okviru
kojih se sprovodila kolektivna terapija ?
Zaključak
Ovaj rad predstavlja tek mali fragmenat onoga
što je napisano na temu jednog više nego kompleksnog fenomena, kakav je fenomen
samoubistva. Njegov je cilj da u malom i tek u naznakama opiše odnos teologije,
filozofije, pravne nauke, medicine, psihologije, umetnosti prema ovom fenomenu i
to u jednom periodu vremena, u epohi renesanse, o kojem su napisane brojne knjige
i studije tokom vekova, i da eventualno bude solidna polazna tačka i referenca budućim
kolegama koje bi se bavile ovom temom, nadam se bolje i studioznije.
Literatura: