Autor: Milan Urošević
1.
Uvod
– nacionalizam i svakodnevica
Pokušamo
li da objasnimo pojavu nacionalizma, velike su šanse, da ćemo završiti u
ispitivanjima eksplozivnih ispada nacionalne i etničke netrpeljivosti. Ovakvi
ispadi se čine najsmislenijim mestima za ispitivanje fenomena nacionalizma,
ovde se nacionalizam ispoljava u svojoj najekspresivnijoj formi. Građanski
ratovi, teroristički napadi, nasilni oblici demonstracija, svi ovi fenomeni
prvi upadaju u vidokrug ako pokušamo da teorijskim svetlom obasjamo fenomen
nacionalizma. Sa druge strane, ako fenomenu nacionalizma pristupimo iz
drugačije tačke gledišta, i ispitivanje započnemo drugačijima pitanjima naš
fokus će se takođe promeniti. Majkl Bilig, u svom delu Banalni nacionalizam, kreće u ispitivanje načina reprodukcije
nacionalizma i nacionalnih država. Tačnije, on postavlja pitanje: kako se u
razvijenim državama Prvog Sveta održava nacionalna pripadnost? On konstatuje da
u ovim zemljama ne postoje veliki i dramatični ispadi nacionalne i etničke
netrpeljivosti, ali opet nacionalna pripadnost opstaje kao pojava. Ovakvo
pitanje je nesumnjivo intrigantno, posebno usled činjenice da se nacionalna
pripadnost retko ispituje u razvijenim zemljama (Bilig 2009: 200).
Nacionalizam
se neretko smatra produktom patologije zemalja zaglavljenih na putu društvenog,
ekonomskog i političkog razvoja, njihove nazadne kulture i intrinzičnog
tribalizma, jednostavno rečeno, nacionalizam se smatra produktom zemalja na
periferiji (Bilig 2009: 20). Ali, kao i svim ostalim elementima društva, i
nacionalnoj pripadnosti je potrebna reprodukcija. Kao što je Burdije istraživao
načine kojim se kroz različite fenomene društvenog života reprodukuje klasna
nejednakost, tako i Bilig pokazuje da načine reprodukcije nacionalne
pripadnosti možemo pronaći u najneprimetnijim sferama društvenog života. On
smatra da se upravo u ovim sferama može pronaći mehanizam reprodukcije
nacionalne pripadnosti u razvijenim zemljama. Ove oblasti društvenog života su
dugo smatrane nečim što nije interesantno za ispitivanje od strane društvenih
naučnika: smatralo se da teorija treba da se interesuje za spektakularne, egzotične
i bombastične fenomene. Za razliku od toga tokom dvadesetog veka sociologija je
usmerila svoj pogled i na one sfere koje su prethodno bila zanemarivane. Ova
podela u sferama interesovanja u društvenoj nauci odgovara podeli na markirano
i nemarkirano u strukturalnoj lingivstici: markirano se implicitno smatra za
normu (Holmes 2013: 326), nešto što je uobičajeno, dok nemarkirano podrazumeva
nešto što odskače od ove uobičajenosti (Spasić 2004: 13). Sociologija se bavila
nemarkiranim sferama disproporcijalno u odnosu na njihovu zastupljenost (Spasić
2004: 13), Biligovo delo je, nasuprot tome, predstavnik one perspektive koja
teži da vidi čudno u običnom, rutinsko kao novo i neupitno kao dvojbeno (Spasić
2004: 14). Ovakav stav je pokazatelj težnje da se politizuje svakodnevica i da
se u “nemisterioznim dubinama svakodnevnog života” (Lefebre 1987: 117 prema
Spasić 2004: 131) uoče načini putem kojih se obnavljaju one makrostrukture čije
se promene i kretanja mogu videti u krupnim političkim događajima. Prema njemu
ovaj vid nacionalizma je “hladan” u odnosu na “vruć” oblik ispoljavanja
nacionalizma koji se može ogledati u svemu od mahanja zastavama (Bilig 2009: 8)
do ratova. “Hladan” ili “banalni nacionalizam” biće i predmet našeg
ispitivanja. Želimo da analitički razložimo i teorijski ispitamo mehanizme
operisanja ovog vida nacionalizma koji omogućava istorijsko reprodukovanje
nacionalnih država u periodima društvenog mira.
Ako
pokušamo da ukažemo na značaj tematike našeg rada sudarićemo se sa tezama
postmoderne teorije. Ova teorija je u svom bavljenju nacionalnim identitetom
ukazala na neminovno raspadanje identiteta zasnovanih na etničkim i nacionalnim
pripadnostima. Prema postmodernistima svet je nepovratno globalizovan, do te
mere da sve nacionalne kulture postaju homogenizovane (Bilig 2009: 237),
identiteti postaju mozaici koje pojedinci sastavljaju od robe na tržištu (Bilig
2009: 239). U ovakvoj kulturi caruje globalistička svest produkovana savremenim
medijima i brzinom komunikacije, svet navodno postaje “globalno selo” (Bilig
2009: 238). Ali skorašnji događaji nas, smatram, upućuju na drugačije
činjenično stanje. Sa jedne strane sve veći rast popularnosti desničarskih
populističkih stranaka, pokreta i ličnosti i, sa ovim porastom povezana, kriza
nastala prilivom migranata pokazuju da etnički i nacionalni identiteti nisu
oslabljeni navedenim promenama u tehnologiji i kulturi. Možemo videti da ovi
tipovi identiteta nisu izbrisani činjenicom da je svet sve više povezan,
nacionalizam leži ispod površine u kulturama zemalja razvijenog sveta, rutinski
reprodukovan svakodnevnim navikama. On je dispozicija koji postoji širom
društvene sfere ovih država koji njihove stanovnike čini podložnim za političku
mobilizaciju na osnovu nacionalne pripadnosti isto koliko i stanovnike
perifernih zemalja. Stoga, proučavanje načina na koji se ovi identiteti
reporodukuju u razvijenim zemljama nam pomaže da odgonetnemo, između ostalog, i
današnju situaciju u kojoj, parafrazirajući Čomskog, Evropa sve više liči na
Evropu iz tridesetih godina prošlog veka[1].
2.
Društveno-političke
osnove nacionalizma
Na
početku treba ukazati na osnovne faktore koji oblikuju nacionalizam kao pojavu,
uključujući i specifičan vid nacionalizma koji smo nazvali banalnim. Biligova
misao definitivno spada u modernističku perspektivu u izučavanju nacija i
nacionalizma. U skladu sa time njegova misao ističe osobine karakteristične za
ovaj pravac, kao što je insistiranje na značaju modernog doba i njegovih
procesa (Bakić 2006: 235). Naime, on tvrdi, pozivajući se na Gelnera, da je
nacionalizam “istorijski uslovljen oblik svesti” (Bilig 2009: 43). Ovakva konstatacija
znači da nacionalizam nije nikakva idejna komponenta ljudske misli koja postoji
oduvek, u njoj nema ničeg “prirodnog”, ona je nastala u specifičnom periodu i
produkt je tog perioda. Ovakvo stanovište odgovara svim pripadnicima
modernističke perspektive, parafrazirajući Hobsbauma: osnovno obeležje nacije,
i svega u vezi sa njom, je to što pripada današnjici (Hobsbaum 1993: 19). Naravno,
treba izdvojiti faktore koji doprinose javljanju nacionalizma baš u moderoj
eri, eri nacionalnih država. Bilig kao presudan faktor ističe tertorijalnost
nacije, činjenicu da teritorijalna država obuhvata određenu geografsku oblast i
nad njom poseduje monopol nad silom (Bilig 2009: 45). Gidens, pod Veberovim
uticajem, modernu nacionalnu državu vidi kao monopol sile nad određenom
teritorijom i kao “osnovni sadržaj moći moderne ere” (Giddens 1985: 120).
Gidens takođe ističe da države moraju vršiti proces “unutrašnje pacifikacije”
da bi monopolisanje moći nad određenom teritorijom bilo uspešno (Giddens 1985:
120). Bilig usvaja ovakvu perspektivu i ističe nacionalizam kao “obrasce
svakodnevnog diskursa” koji omogućavaju prihvatanje ovakvih omeđenih
teritorija, prihvatanje postojanja vojske i oružane sile koju država poseduje i
generalno prihvatanje ovako organizovanog sveta kao prirodnog i normalnog
(Bilig 2009: 45). Ali ovakvo omeđavanje granica nije bezazleno, nema nacije bez
prava na tertorijalnost, a granice nacije se povremeno moraju održavati i
nasiljem (Lošonc 2006: 150). Zato Bilig ističe značaj nacionalizma i za
političku mobilizaciju, tvrdeći da on omogućava da građani budu pozvani da
ubijaju i ginu zarad odbrane pograničnih utvrda (Bilig 2009: 45).
Pošto
smo utvrdili da je za postojanje nacionalizma ključno postojanje nacionalne
države sa omeđenom teritorijom i da je nacionalizam oblik diskursa koji
doprinosi sagledavanju ovakvog stanja kao “normalnog” moramo dalje dati odgovor
na to kako Bilig objašnjava mogućnost postojanja ovakvog stanja stvari. Gelner,
u svom razmatranju toga kako nacije postoje i kako se održavaju zajedno, ističe
da je za održavanje jedinstva neke skupine, između ostalog, značajna i volja,
tj. dobrovoljno pristajanje, poistovećivanje, odanost i solidarnost (Gelner
1998: 73). Ovakvu pojavu možemo nazvati “nacionalnim identitetom”, za kog Bilig
tvrdi da je ustvari oblik društvenog života a ne psihičko stanje individue
(Bilig 2009: 52). Ne možemo izbeći da ovde ne pomenemo Andersona koji je
verovatno autor koji je najviše uticao na Biliga, a koji svojim pojmovima
svakako najbolje objašnjava mogućnosti postojanja nacionalnog identiteta.
Anderson naciju definiše kao zamišljenu političku zajednicu, ona je zamišljena
jer se njeni članovi nikada neće međusobno upoznati, ali opet, sebe vide kao
jedinstvenu i koherentnu grupaciju (Anderson 1998: 17). Ovim putem Anderson
spaja objektivno i subjektivno postojanje nacije, nacije se zamišljaju kao
stvarni i realni identiteti, ali nisu isključivo idejne tvorevine, jer tako
postoje i u realnosti. Ova napetost između subjektivne i objektivne
egzistencije nacije donekle je predmet Biligovog rada. On pokušava da pruži
odgovor na pitanje kako nacija egzistira kao takva u realnosti, ali istovremeno
i u subjektivnim doživljajima pojedinaca, i kako je ovi pojedinci reprodukuju.
Značajno za Biligov rad je i Andersonovo isticanje da se nacija uvek zamišlja
kao “ograničena” tj. ona poseduje određene društvene, a time i identitetske
granice (Anderson 1998: 18). Ovde možemo videti još jedan faktor značajan za
shvatanje nacionalizma, svakog pa i banalnog, a to je napetost između “nas” i
“drugog”. Nacija podrazumeva postojanje jasne granice između naše nacionalne
zajednice i ostalih zajednica tj. ostalih koji ne pripadaju “nama”. Neki
autori, poput Agambena, ističu ovu činjenicu “isključivanja” određenih ljudi iz
zajednice kao konstitutivnog akta za formiranje političkih zajednica u Zapadnom
svetu (Lošonc 2009: 73). Drugim rečima, nacionalni identitet, unutrašnji
doživljaj pripadnosti određenoj političkoj zajednici koju nazivamo nacija moguć
je isključivo razgraničavanjem naše zajednice u odnosu na druge, “mi” nastajemo
jedino ako se nekako razlikujemo od “drugih”.
U
skladu sa svojom teorijskom orijentacijom Bilig ističe značaj jezika za
doživljaj nacionalne pripadnosti. Nama se čini samorazumljivim da svako mora
govoriti određenim jezikom, ali Bilig ističe da nacionalizam stvara stanovište
da postoje različiti jezici kojima govore populacije koje žive na određenim
geografskim područijima (Bilig 2009: 62). Pre modernog perioda, u srednjem
veku, stanovnici različitih područija su živeli unutar “dijalekatskih
kontinuuma”, ovo znači da su se stanovnici određenih područija lakše
sporazumevali sa ljudima koji žive u njihovoj blizini, a što bi se više
odaljavali od ovog područija teže bi im bilo da se sporazumevaju (Bilig 2009:
62 Filipović 2009: 15). Za razliku od ovog perioda moderno doba donosi
stvaranje jasnih jezičkih granica, na teritoriji omeđenoj i rezervisanoj za
određenu naciju stvara se i “nacionalni jezik” kodifikacijom određenog
dijalekta i pretvaranjem njega u “zvaničan” vladajući jezik (Bilig 2009: 68).
Na ovaj način teritorija koju je karakterisalo postojanje većeg broja međusobno
teško razumljivih dijalekata biva homogenizovana u jezičkom smislu i jedan
jezik se proglašava zvaničnim za nju (Bilig 2009: 66, 68). Ovim putem se
olakašava komunikacija između različitih krajeva nacionalne teritorije i
stanovnici ovih teritorija time postaju svesni sličnosti između sebe i ostalih
stanovnika ove nacionalne države (Anderson 1998: 77). Jezička unifikacija
olakšava “zamišljanje nacije” od strane većeg broja ljudi.
Za
kraj treba istaći da Bilig utemeljuje postojanje “načela nacije”, kako ga on
naziva, u borbi za moć različitih interesnih grupa. Iako definitivno nije
pripadnik marksističke orijentacije on koristi pojam hegemonije, i u tome
definitivno možemo videti uticaj Gramšija. Bilig tvrdi da je borba za načelo
nacije borba za mogućnost da se govori u ime nacije (Bilig 2009: 57) tj. borba
da se interes pojedinačne grupe predstavi kao opšti. Iako Bilig ne koristi
pojam klase, on tvrdi da se vlast može pravdati ovim “načelom nacije”, tj. da
se koristi u svrhu legitimacije vladavine određenih društvenih grupa (Bilig
2009: 60). Ovde možemo videti da se nacionalno načelo koristi kao sredstvo
uspostavljanja političke hegemonije koja podrazumeva da se grupa na vlasti
predstavlja kao intelektualni i moralni vođa (Gramši 2008: 149) celokupnog
nacionalnog kolektiva. Zato se pristanak na vođstvo ovih grupacija predstavlja
kao zasnovano na pristanku većine (Gramši 2008: 149), Bilig dobro objašnjava
ovu hegemoniju kao, između ostalog, zasnovanu na monopolizaciji legitimnog
jezika. Drugim rečima, neka grupa može uspostaviti svoj jezik kao zvanični
jezik nacije, a granice nacionalnog jezika se smatraju granicama nacija (Bilig
2009: 66-67), na ovaj način hegemona društvena grupa uspostavlja moć nad
definisanjem same nacionalne pripadnosti.
3.
Banalni
nacionalizam kao ideologija
Pre
nego što se upustimo u raspravu o unutrašnjoj strukturi banalnog nacionalizma
treba da se pozabavimo samom njegovom prirodom. Ovo znači da moramo odgovoriti
na pitanje: kako Bilig određuje samu ideološku prirodu banalnog nacionalizma?
Drugim rečima moramo ispitati kako banalni nacionalizam kao takav funkcioniše.
Ovakva analiza je nužna da bi u kasnijem delu rada ispitali i načine na koji on
utiče na svest onih koji se nalaze pod njegovim dejstvom.
Bilig
tvrdi da ako je nacionalizam ideologija koja održava nacionalne države u
postojaćem obliku, on je najuspešnija ideologija na svetu (Bilig 2009: 49).
Banalni nacionalizam je specifičan vid nacionalističke ideologije koja operiše
u okviru stabilnih država u kojima nema većih potresa na društveno-ekonomskom
planu tj. to su države koje kolokvijalno označavamo kao “Zapad” (Bilig 2009:
25). Ako se poslužimo Manhajmovim određenjem ideologije kao “totalne strukture
svesti” koja obuhvata jednu epohu ili jednu društvenu grupu (Manhajm 1978: 59),
nacionalizam na prvi pogled zadovoljava oba kriterijuma: on obuhvata epohu
moderne i odražava svest ljudi koji žive u nacionalnim državama. Naravno ovakvo
određenje je uopšteno jer istovremeno obuhvata različite istorijske periode,
kao i različite oblike nacionalizma i one koje Bilig naziva “vrućim” i banalni
nacionalizam kao “hladan” oblik. Pošto Bilig banalni nacionalizam specifikuje
kao oblik nacionalizma koji postoji u razvijenim zemljama moramo ispitati kako
on u njima vrši svoju funkciju. Bilig tvrdi da banalni nacionalizam funkcioniše
preko “svakodnevnog označavanja” tj. isticanja pojma nacije (Bilig 2009: 25).
Sam pojam označavanja nas upućuje direktno na semiološko shvatanje simbola. Ovo
shvatanje simbola potiče iz strukturalne lingvistike Ferdinanda De Sosira i
pojam “znaka” razdvaja na dva aspekta: označitelj i označeno (Saussure 1959:
67). Označitelj podrazumeva sliku i zvuk koju upućuju na označeno koje čini
određena ideja ili njihov skup (Saussure 1959: 67). Ovim putem možemo bolje
razumeti prethodno definisanje banalnog nacionalizma kao obrasce svakodnevnog
diskursa, ako diskurs shvatimo kao mrežu ili skup znakova, onda nam postaje
jasno da banalni nacionalizam podrazumeva proces putem kojeg se na svakodnevnom
nivou obnavlja diskurs nacije. Dalje treba ispitati kako tačno ovaj proces
obnavljanja tj. označavanja funkcioniše.
Prethodno
smo diskurs odredili kao mrežu znakova, ovo je svakako parcijalno određenje,
diskurs se može shvatiti kao, sa jedne strane mreža znakova, a sa druge strane
skup značenja metafora, priča i slika (Ber 2001: 83) koje zajedno konstituišu
shvatanje nacije. Funkcionisanje banalnog nacionalizma prema Biligu možemo
videti u svemu od zastave koja visi na benzinskoj pumpi (Bilig 2009: 76-77) do
govora političara koji na specifične načine koristi odrednice “mi”, “nas” i
“oni” (Bilig 2009: 134). Možemo videti da nacionalistički diskurs sadrži
mnoštvo simbola različite prirode ali oni nesumnjivo upućuju na isto označeno –
naciju. Banalni nacionalizam stoga podrazumeva proces stalnog upućivanja putem
ovih označitelja na isti koncept koji se krije iza njih, na naciju. Prema
Biligu ovo se obavlja na podsvesnom nivou, simbol samo treba da uđe u opažajno
polje, a njegovo dejstvo ostaje u podsvesti, pojedinci usvajaju ove simbole dok
se bave drugim aktivnostima (Bilig 2009: 78, 80). U razvijenim zemljama ovakvo
isticanje simbola nije upadljivo, pošto je u njima postojanje nacije osigurano,
ovi simboli bivaju utopljeni u sredinu (Bilig 2009:80), oni čine latentni
diskurs koji usvajamo ispod nivoa svesti.
Ovakvo
usvajanje nacionalističke ideologije u podsvesti može zvučati neodređeno, ali
postaje jasnije kada ispitamo vezu između Biligove konceptualizacije banalnog
nacionalizma i Bahtinovog objašnjenja veze između znaka, ideologije i svesti.
Bilig se poziva na Bahtina i njegovo stanovište da “gde nema znaka tu nema ni ideologije”
(Bahtin 1980: 9). Naime, znak je deo stvarnosti koji prelama drugu stvarnost,
što kaže Bahtin (Bahtin 1980: 10), on je materijalan i pojava iz spoljašnjeg
sveta (Bahtin 1980: 11), dakle ne postoji samo u umovima pojedinaca. Ali, za
Bahtina svest nije nešto što autonomno interpretira stvarnost, ona tumači
znakove povezujući ih sa drugim znakovima u “lanac”, i taj lanac se proteže
između individualnih svesti samim tim konstituišući ih, što znači da je svest,
donekle, socijalni fenomen (Bahtin 1980: 12-13). U skladu sa ovim, dejstvo
banalnog nacionalizma na svest možemo videti kao internalizaciju znakova iz
spoljašnjeg sveta, ona je nužno konstituisana usvajanjem simbola, a banalni
nacionalizam deluje na nju pružajući joj njihov koherentan i međupovezan lanac.
Banalni
nacionalizam je dakle specifičan simbolički univerzum koji čini da
institucionalizovan svet nacionalnih država, kao i život pojedinaca u njemu,
postane snabdeven značenjem, a time subjektivno razumljiv i opravdan (Berger i
Lukman 1992: 115-116). Ovaj simbolički univerzum se sastoji od široke mreže
simbola koji vrše funkciju označitelja i upućuju na jedno označeno, a to je
nacija. Skup simbola se nalazi oko i između pojedinaca i oni ih usvajaju, time
bivajući konstituisani (Eagelton 1991: 194)
i interpelirani u nacionalističku ideologiju, da se poslužimo
Altiserovim pojmom (Altiser 2009: 64).
4.
Sintaksa
hegemonije – banalni nacionalizam na delu
Možda
najpoznatija implikacija Biligovog rada je to da banalni nacionalizam
podrazumeva nacionalizam predstavljen kao zdrav razum. Pošto smo ispitali
prirodu banalnog nacionalizma kao ideologije sada treba ispitati kako tačno ova
ideologija utiče na same pojedince i kako postiže učinak predstavljanja sveta
nacija kao jedinog mogućeg. Banalni nacionalizam operiše putem konstantnog
podsećanja ljudi na njihov nacionalni identitet, on utiče putem stalnog
isticanja činjenice da ljudi ipak žive u naciji (Bilig 2009: 169-170). Kao što
smo prethodno pomenuli, banalni nacionalizam je sistem povezanih simbola koje
pojedinci usvajaju na podsvesnom nivou. Pošto su usvojeni ovi simboli čine one
koji su ih usvojili podložnim za uticaj nacionalističke demagogije. Simbolički
sistem banalnog nacionalizma u sferi podsvesti funkcioniše kao skup latentnih
pretpostavki koje se ne dovode u pitanje. Ovo Bilig naziva retorički toposi, to
su retorička mesta koje se u toku razgovora nikada ne dovode u pitanje (Bilig
2009: 174). Pošto su ove pretpostavke, kao kreacije simboličkog sistema
banalnog nacionalizma, usvojene, one se aktiviraju u onim slučajevima kada
pojedinac vrši interpretaciju određenih govornih akata ili drugih simboličkih
pojava. Ove pretpostavke deluju tako što služe kao sredstva za “popunjavanje
prostora” između različitih delova teksta proizvedenog govornim aktima ili
između teksta i konteksta na koji se on odnosi (Fairclough 1989: 78).
Jednostavno rečeno, ideologija banalnog nacionalizma služi kao inventar kojim
se pojedinac služi prilikom interpretacije određenog sadržaja i determiniše ovu
interpretaciju (Fairclough 1989: 85). Na ovaj način nacionalizam stiče status
“dokse” tj. biva uzdignut na nivo poretka po kom je stvarnost uređena i koji se
ne preispituje (Bourdieu 1996: 424). Jedan od najupečatljivijih primera kojima Bilig
ilustruje ovakav uticaj banalnog nacionalizma je govor političara kojim on
poziva na nacionalno jedinstvo tj. govor u kome se koriste reči kao što su “mi”
i “nas” (Bilig 2009: 178). Ovakvim govorom političar se obraća kao neko ko
predstavlja celokupnu naciju, ali njegov govor ne može biti efektivan ako
slušalac nije podložan njegovom dejstvu (Bilig 2009: 178). Ako je slušalac pod
dejstvom banalnog nacionalizma, pozadinske pretpostavke će se automatski aktivirati
i slušalac će prepoznati sebe u reči “vi”, a sebe videti kao člana istog
kolektiva sa političarem govornikom kada čuje reč “mi”. (Bilig 2009: 191). Ovde
možemo videti suptilnost banalnog nacionalizma, reči “nacija”, “država”,
“identitet” ni ne moraju biti spomenute, on deluje povezujući reči sa određenim
kontekstom, funkcioniše kao karika koja se aktivira onda kada je potrebno i
čini da stvari izgledaju samorazumljivo. Da ova karika ne postoji slučajno, i
da je produkt interesa, Bilig pokazuje time što je naziva “sintaksa hegemonije”
(Bilig 2009: 180). Sintaksa hegemonije je ustvari glavni produkt banalnog
nacionalizma, ona je prethodno opisan skup pretpostavki, kada se govornik
obraća slušaocima on koristi govorne simbole koje sintaksa hegemonije povezuje
na takav način da je rezultat ovog povezivanja “poistovećivanje identiteta”.
(Bilig 2009: 180). Poistovećivanje identiteta podrazumeva da govornik kada
koristi reč “mi” kao rezultat ima slušaoce koji vide sebe i njega kao članove
istog kolektiva, sintaksa hegemonije ovo omogućava usled njenog konstantnog
postojanja u podsvesti onih pod uticajem banalnog nacionalizma. Možemo videti
da banalni nacionalizam nije nikakav neutralni fenomen, on je uvek podložan prisvajanju
i korišćenju od strane različitih interesnih grupa.
5.
Zaključna
reč – protiv orijentalizacije nacionalizma
Na
kraju treba zaključiti da Biligovo delo predstavlja značajan doprinos
savremenom izučavanju fenomena nacionalizma. Ono ukazuje da ne smemo biti
zaslepljeni rapidnim promenama u kulturama razvijenih zemalja, kolike god
promene bile, svet i dalje egzistira podeljen na geografske i političke celine
koje nazivamo nacijama ili nacionalnim državama. Između ostalog Banalni Nacionalizam se može shvatiti i
kao kritika upravo ove zaslepljenosti koja čini društvene naučnike u razvijenim
zemljama slepim za simbole koji se svuda oko njih konstatno ističu. Ovi simboli
konstatno podsećaju na nacionalnu pripadnost, ali su do te mere stopljeni sa
svakodnevnim životom da postaju neprimetni. Društveni naučnici iz ovog razloga
vrše svojevrsnu “orijentalizaciju” nacionalizma locirajući ga u društvima koja
smatraju nerazvijenim i upravo ga objašnjavajući ovom navodnom nerazvijenošću, aberatnim
mentalitetom njihovih stanovnika i njihovim navodnim sklonostima ka despotizmu
(Said 2008: 274-275). Na ovaj način oni doprinose reprodukovanju postojećih
binarnih opozicija između navodno razvijenog “Zapada” i nerazvijenog “Istoka”,
tvrdeći da je “naš” nacionalizam ustvari rodoljublje, dok je “njihov”
nacionalizam destruktuvni ekstremizam (Bilig 2009: 110). Ovim se nadalje
reprodukuju ustaljene diskurzivne matrice koje održavaju postojaće političke
odnose moći. Biligovo delo je protest protiv ovakvih stavova. Ono nas upozorava
da moramo prvo pogledati naše “dvorište” pre nego što uperimo prstom u drugog. Poručuje nam da je početna tačka svake nauke
preispitivanje vlastitih ubeđenje koja smo do tada smatrali “normalnim”. Kao
što smo pomenuli na početku, društva razvijenog sveta začuđujućom brzinom
diskredituju teorije o opadanju značaja nacionalizma i etničke vezanosti,
Biligovo delo nam može pomoći u odgonetanju ove pojave. Moramo preispitati
dosadašnja ubeđenja o nestanku nacionalizma u razvijenom svetu da bismo došli
do rešenja savremenih etničkih sukoba u kojima imigranti sve više zauzimaju
nekadašnje mesto Jevreja i drugih “nižih rasa” (Balibar 1991: 20). Ako želimo
da sprečimo pojavu nekog novog rasizma (Balibar 1991: 17-27), moramo početi od
sebe.
6.
Literatura
1. Altiser,
Luj. 2009. Ideologija i državni ideološki
aparati. Loznica: Karpos
2. Anderson,
Benedikt. 1998. Nacija: zamišljena
zajednica. Beograd: Plato
3. Bahtin,
Mihail. 1980. Marksizam i filozofija
jezika. Beograd: Nolit
4. Bakić,
Jovo. 2006. Teorijsko – istraživački pristupi etičkoj vezanosti (ethnicity),
nacionalizmu i naciji. Sociologija. vol.
48. br. 3: 231-264
5. Balibar,
Etienne. 1991. Is there a “Neo-Racism”?, u: Balibar, Etienne Wallerstein,
Immanuel. (ur.). Race, Nation, Class. London:
Verso
6. Ber,
Vivijen. 2002. Uvod u socijalni
konstrukcionizam. Beograd: Zepter book world
7. Berger,
Peter L. Luckmann, Thomas. 1992. Socijalna
kontrukcija zbilje. Zagreb: Naprijed
8. Bourideu,
Pierre. 1996. Distinction. Cambrige:
Harvard University Press
9. Eagelton, Terry. 1991. Ideology. London: Verso
10. Fairclough,
Norman. 1989. Language and Power. New
York: Longman
11. Filipović, Jelena. 2009. Moć reči: ogledi iz kritičke sociolingvistike. Beograd: Zadužbina
Andrejević: Filološki Fakultet
12. Gellner,
Ernest. 1998. Nacije i nacionalizam. Zagreb:
Politička kultura
13. Giddens,
Anthony. 1992. The Nation State and
Violence. Cambrige: Polity Press
14. Gramši,
Antonio. 2008. Hegemonija, intelektualci, država, u: Đorđević, Jelena (ur.) Studije Kulture. Beograd: Službeni
Glasnik
15. Holmes,
Janet. 2013. An introduction to
sociolinguistics
16. Hobsbawm,
Eric J. 1993. Nacije i nacionalizam. Zagreb:
Novi Liber
17. Lošonc,
Alpar. 2006. Suverenitet, moć i kriza. Novi
Sad: Svetovi
18. Lošonc,
Alpar. 2009. Moć kao društveni događaj. Novi
Sad: Adresa
19. Manhajm,
Karl. 1978. Ideologija i utopija.
Beograd: Nolit
20.
Said, Edvard. 2000. Orijentalizam. Beograd: Biblioteka XX vek
21. Saussure,
Ferdinand de. 1959. Course in General
Linguistics. New York: Philosophical Library
22. Spasić,
Ivana. 2005. Sociologije svakodnevnog
života. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva
[1] Pristupljeno 18.4.2017.
http://www.politika.co.rs/sr/clanak/350089/SAD-i-Evropa-opasno-lice-na-svet-pre-Drugog-svetskog-rata