Saturday, 27 May 2017

Kulturni relativizam

Autorka: Sara Stajić

Uvod

U ovom radu ću se baviti kritikom kulturnog relativizma. Počeću sa komentarisanjem njegovih mogućih moralnih posledica i navešću primer na kome bi one bile uočljive, nakon čega ću pokušati da zauzem sopstveni stav prema tom primeru, da svoj stav pobliže predstavim i da ga odbranim. Na kraju, opisaću nezahvalan položaj u kome se antropolozi nalaze kada su primorani da sude o ovakvim primerima u kulturi, koji najčešće i jesu predmet proučavanja njihove discipline.

Kulturni relativizam

Kulturni relativizam nalaže da ne možemo suditi o kulturnim praksama bilo kog društva jer su te prakse u skladu sa kulturnim obrascima društva iz koga potiču. Jedina mera za pravo i pogrešno bi u tom slučaju bio standard jednog društva. Svaki običaj iz bilo koje kulture bi postao ravnopravan jedan sa drugim, ne bi postojali oni inferiorniji i oni superiorniji, ni prema kompleksnosti ni prema moralnosti.


Dakle, kulturni relativizam ne podržava moralni objektivizam, jer su kulturne prakse u okviru nekog društva određene upravo svojstvenim moralnim kodeksom jednog društva. Moralni relativizam, koji, može se reći, propagira toleranciju, kako već ne možemo suditi o drugima sa čijim se moralnim stanovištima ne slažemo, uklapa se u glavnu ideju kulturnog relativizma – ne suditi o drugim praksama, već poštovati njihovu razlilitost. Moral je, prema tome, diskutabilna kategorija zato što svaka kultura ima svoj, drugačiji moral kojim se vodi. Ne postoji objektivan moral, već onaj koji kultura određuje. Ali da li je to zaista tako, što se morala tiče?  

Uzeću primer kulturne prakse kod nomadskih Eskima koja se, kako saznajem, ne praktikuje više usled rapidnog razvoja tehnologije, gde se novorođenčad (pretežno ženska) koja su ,,višak'' za porodicu u stalnom pokretu ubijaju kako bi ta porodica obezbedila sebi opstanak time što će uštedeti na hrani, imaće manje ,,tereta'' pri putovanju i više muških članova koji su sposobniji za snabdevanje grupe (lov, odbrana, nošenje tereta i sl.). Takođe, kako se muški članovi izlažu opasnosti, oni su i ugroženiji, pa je logično da će postojati veći broj prerano poginulih muškaraca od broja prerano umrlih žena. Na ovaj način bi se odnos muškaraca i žena poremetio, ostalo bi manje lovaca, snabdevača hrane.

Na prvi pogled ljudi iz neke obezbeđenije, zapadne kulture će, možda, pomisliti da je ovo ,,varvarski način'' i neće opravdati ovaj postupak. Rećiće da je on nemoralan, pa tako i njihovo društvo nemoralno, za razliku od njihovog koje je nasuprot eskimskom moralno. Međutim, šta bi se dogodilo ako bi Eskimi zadržali decu koju ne mogu da izdržavaju? Ostali bi bez sredstava za preživljavanje i to bi postepeno dovelo do uništenja njihove zajednice, kako ne bi bili u stanju da je održe. Oni su prosto naterani da čine izbore koje mi ne moramo da pravimo jer se ne nalazimo u istoj situaciji kao oni.

Možemo zaključiti da bi, isto kao i po moralnom kodeksu zapadnih društava gde je opstanak zajednice jedan od moralnih postulata, postupak infanticida iz ove perspektive moralan. Da li onda sa sigurnošću možemo reći da su moralni kodeksi ova dva društva u potpunosti različiti? Ja mislim da ne možemo, jer smatram da je cilj isti – opstanak društva, ali su prosto drugi uslovi ti koji menjaju oblik u kojem se ovo moralno načelo ispoljava (klima, dostupnost sredstava za opstanak i sl.). Neslaganje se ovde ne ogleda u vrednostima, već u dostupnim uslovima za opstanak zajednice. U ovom slučaju se može reći da ,,drastični uslovi zahtevaju drastične mere'', što ne smatra uvek ispravnim stavom, ali ovde prosto oslikava moje gledište na ovaj problem.

Osim toga, navodi se kako je infanticid jedan od poslednjih pribežišta Eskimskih roditelja, te se to radilo samo u najekstremnijim slučajevima. Uglavnom će se roditelji potruditi da obezbede sredstva na sve moguće načine, a takođe, poznati su slučajevi usvajanja gde porodice bez dece, ali i one koje prosto imaju dovoljno sredstava za sebe i još jedno dete, rado prihvataju decu porodica kojima su ona ,,višak''. Dakle, kulturni relativizam ne zahteva moralni relativizam per se.

Takođe, kulturni relativizam predlaže jednu vrstu provere pri određivanju koji su običaji moralni, a koji ne, a to je posmatranje drugih kroz prizmu sopstvenog društva. Ako se pitamo da li je nešto ispravno ili ne, zapitajmo se samo da li bi to u našem društvu bilo prihvatljivo, a na osnovu odgovora na to pitanje treba da formiramo svoj sud. Pitanje koje se ovde javlja je šta to određuje da je način funkcionisanja našeg društva onaj pravi? Možda neko drugo društvo ima bolji način ophođenja prema nekom problemu od našeg, mi to ne možemo znati samo na osnovu našeg iskustva u našem društvu. Takav stav, po mo mišljenju, prosto nije održiv. Osim toga, iz prethodno navedenog načela da ne možemo suditi ni o jednoj drugoj kulturi, možemo zaključiti da ne možemo suditi ni o sopstvenoj. Ako ni o čemu ne sudimo ne možemo dobiti nikakav odgovor na pitanje šta je to ispravno, a šta ne.

Dakle, ono što se meni čini kao najgora posledica kulturnog relativizma jeste upravo odbacivanje mogućnosti suda o bilo kojoj kulturi pa tako i o moralnosti bilo kog postupka. Za neke benigne prakse bih čak zastupala ovaj stav, ali kako ne možemo imatu dvostruke standarde, moramo misliti i na one manje benigne gde bi ovakav (ne)sud bio poguban po jedno društvo/a. Po mom mišljenju, ne možemo očekivati da društvo opstane ako se ne oslanja na neki univerzalni moralni sud koji je primenljiv, doduše u različitim oblicima kao na primeru sa Eskimima, na svako društvo. Konkretno, u primeru je oslikan moralni princip opstanka društva, kome, kako zdrav razum nalaže, mora težiti svako društvo ukoliko želi da nastavi sa postojanjem.

Ovim uzdržavanjem od suda možemo lako osporiti i društveni napredak. Naime, ako je društveni napredak promena ka boljem, odnosno promena načina funkcionisanja nečega u društvenoj strukturi kako bi se postigao boljitak, a mi ne možemo ni da odredimo šta je to dobro i loše, pa tako ni bolje, da li društveni napredak onda uopšte može postojati? Odgovor bi u ovom slučaju bio ne, jer bi određene društvene norme, u vreme u kome su postojale, bile sasvim na mestu, a u skladu da društvenim poretkom koji je tada vladao.

Ako ne postoji promena, ne može postojati, s toga, ni reforma. Eventualni reformator bi, dopušta kulturni relativizam, mogao da deluje u skladu sa društvenim, neosporivim, idealima, ali nikako ne bi smeo da ih menja. To ne bi značilo da radi u najboljem interesu društva, jer najbolji interes predstavljaju njegovi nepromenljivi ideali. Reforma bi tako imala smisla samo u jednom ograničenom obliku.

Od svega navedenog, suprotni zaključci bi, po meni, jedino imali smisla – osuda određenih nedopustivih praksi (navedenog primera ubistva), postojanje mogućnosti društvenog napretka, nesavršenost postojećih društvenih sistema i neophodnost reformi. 

Pri sudu o kulturnim praksama uopšte smatram da treba uzeti sve u obzir (mišljenje pripadnika kulture, stvarna svrha tog običaja u okviru njihove kulture itd.) pre nego se uzdržavati od bilo kakvog suda. Budemo li se uzdržavali od kritičkog suda prakse kao što su ropstvo, ubistvo silovanih devojaka radi časti i slična nasilja bi prošla neosuđeno, što je nedopustivo.

Do sada sam pokušala da, koliko toliko, razgraničim neke postavke o kulturnom relativizmu i moralnom objektivizmu, kako sam ih ja shvatila. Dakle, što se Eskima tiče, zalagala bih se za prestanak te prakse i poboljšanja uslova u kojima žive, što se do danas i desilo, ali bez obzira na to ne mogu da osudim tu praksu u vreme kada se dešavala i kada uslovi života nisu bili zadovoljavajući. Kako sam navela, da nisu to činili kada je bilo potrebno, prosto bi iščezli. Kako saznajemo iz etnografija, oni se jesu trudili da, pre svega, poboljšaju svoj život pre nego što bi se odlučili na takvu drastičnu meru, ali taj trud ima ograničenja. U slučajevima kada prosto nisu mogli da se snađu, ostavljanje deteta na putu u nadi da će ga neko pronaći ili će umreti na hladnoći ne mogu da osudim na isti način kao što bih osudila, npr, ubistvo devojke koja je silovana radi očuvanja časti njene porodice. Uslovi su drugačiji, tako da se, po meni, o ova dva slučaja ne može suditi na isti način.

Na kraju ću, kao budući antropolog, izneti svoje mišljenje o poziciji koju isti treba da zauzme pri proceni svog predmeta istraživanja. Recimo da je taj predmet istraživanja slučaj sa Eskimima. Kao antropolog on vidi sve aspekte te kulture, na stručan način, razume njihovu funkciju i može naučno da opravda takvu praksu. Ali kao čovek, on možda ne može ostati ravnodušan na čin ubijanja deteta, možda će poželeti da pruži pomoć toj porodici iako bi to značilo mešanje kultura i kvarenje postojećeg kulturnog, pa i prirodnog poretka u istraživanoj zajednici. Tu dolazi do sukoba gde antropolog mora izabrati kako će se ponašati – stručno ali donekle dehumanizovano, kao nemi posmatrač, ili ,,ljudski'', humano, ali ne naročito objektivno.

Ako uzmemo da je za naučni karakter potrebno truditi se da se dosegne najviši mogući stepen objektivnosti, onda je njegova akcija u tom smislu nedopustiva. Takvo mešanje bi moglo da ugrozi rezultate njegovog istraživanja. Tačno je da je tekuća rasprava u antropološkim krugovima o tome koliko zapravo jedan naučnik/istraživač može biti objektivan gde se najčešće govori o tome kako će njegov zaključak uvek biti pod uticajem nekog, ako ne spoljašnjeg, onda unutrašnjeg faktora. I pred toga, to ne menja činjenicu da je jedan od glavnih obrazaca svake nauke težnja ka sve većem objektivizmu pri naučnom radu, te je s toga antropolog stavljen u vrlo nezgodan položaj kada se radi o ovakvim praksama.

Zaključak

Kao zaključak bih iznela neke svoje stavove koji se ovde jesu ili nisu na dovoljno jasan način iskristalisali. Dakle, smatram da je kulturni relativizam dobro razmišljanje u smislu uočavanja različitosti i povećanja pozornosti kada donosimo zaključke o nečemu drugačije, ali se ne bih složila sa svim njegovim stavovima jer smatram da su previše isključivi i mogu da dovedu do strahovitih grešaka. Kako bi to pitane bilo rešeno, a da imamo jedan celovit sistem ili pogled na sve kulturne prakse, ne bih znala da kažem, isto kao što ni kulturni relativizam nema konkretan odgovor, već otvara neka nova pitanja, što je ujedno, po meni, i njegova najveća prednost.

Što se moralnog relativizma tiče, smatram da je isti kao i kulturni – otvara nova pitanja, ali ne može da se održi sam po sebi u svim slučajevima, jer će to takođe voditi greškama. Mora postojati neko univerzalno moralno pravilo koje bi bilo otvoreno za usavršavanje i kritiku.


Bibliografija:

1)      Westacott, Emrys. Moral Relativism. Internet Encyclopedia of Philosophy. Dostupno na: http://www.iep.utm.edu/moral-re/
2)      Dutton, Edward. The Phylosophy of Anthropology. Internet Encyclopedia of Phylosophy. Dostupno na: http://www.iep.utm.edu/anthropo/

3)      Gowans, Chris. 2004. Moral Relativism. Stanford Encyclopedia of Phylosophy, 19. februar; revizija 20. april 2015. Dostupno na: http://plato.stanford.edu/entries/moral-relativism/