Autorka: Dunja Radovanović
Uvod
O položaju žena u bivšoj Jugoslaviji
se mnogo pisalo, različiti istoričari, istoričarke, sociolozi i sociološkinje su
se uglavnom bavili tim pitanjem. Postoje i mnoga istraživanja na tu temu kao i neki
drugačiji pogledi na učinke socijalizma u promeni društvenog položaja žena. Pitanje
koje se postavlja je šta nam može otkriti svakodnevnica žena u socijalizmu? Kao
i ono, da li su socijalističke vlasti zapravo nastojale da reformišu običaje u kojima
se krio patrijarhat, ideologija i praksa dominacije u odnosu prema ženama?
U većini radova koje sam proučavala
i analizarala na temu žena u socijalizmu, nailazila sam na pozitivne i veličajuće
momente socijalističke prakse. A da li je sve bilo baš tako?
Sa jedne strane, u socijalističkom
društvu postoji ubrzani razvoj, neverovatan napredak kada je reč o položaju žena,
ali sa druge strane taj napredak krije i dalje prisutna patrijarhalna i tradicionalna
dominacija nad ženama.
Dakle, glavni cilj ovog rada
je da se utvrdi da li je socijalistička praksa dala pozitivne i značajne promene
(rodnu ravnopravnost) u odnosu prema ženama iz tog doba.
Rad će biti strukturisan u
tri celine. U prvom poglavlju će biti objašnjeni osnovni politički pojmovi koji
će dalje u radu biti korišćeni, kao i istorijski podaci o školovanju žena. U sledećem
poglavlju će biti prikazan položaj zaposlenog ženskog stanovništva i njeno kontekstualno
određenje. Na osnovu poslednjeg poglavlja, pokušaće se da se odgovori na ciljeve
ovog rada.
Školovanje i obrazovanje žena
Pre nego što iznesemo podatke
i analizu o školovanju i obrazovanju žena kroz istoriju, trebalo bi objasniti pojmove
poput socijalističke države i socijalizma. Radi se o složenim pojmovima kojima su
se bavili razni autori i autorke. Samim tim, postoji mnogo različitih teorijskih
tumačenja, definicija i analiza.
Prema podacima iz ,,Sociološkog
leksikona“, sve socijalističke države su nastale nakon socijalističke revolucije
i sve su bile države diktature proletarijata. Sve socijalističke revolucije su izvedene
uz upotrebu fizičkog nasilja, ali bez obzira na tu zajedničku karakteristiku, veoma
su se razlikovale. Ovo se odnosi na socijalne snage koje su nosile određene revolucije,
kao i na oblike i razvoj revolucije. Neke od soc. revolucija su se odigrale u obliku
narodnooslobodilačke borbe (Jugoslovenska i Kineska revolucija), dok su se druge
revolucije odvijale u obliku klasičnog i kratkotrajnog juriša (Pariska komuna i
Oktobarska revolucija).
,,U socijalističkoj državi,
kao državi diktature proletarijata, radnička klasa ima (odnosno trebalo bi da ima)
rukovodeću ulogu“ (Lukić et al., 1982: 592).
Socijalizam predstavlja društveni
sistem čiji se princip zasniva na radu sve slobodnijeg proizvođača i čoveka uopšte
(ali ne i žene?).
,,Proizvodnja u socijalizmu
i po funkciji mora biti društvena, tj. mora funkcionisati za zadovoljenje potreba
ljudi. Neki socijalistički pisci unose 'proizvodnju za zadovoljenje potreba ljudi'
ne samo kao bitan već i kao isključiv elemenat socijalizma“ (Lukić et al., 1982: 599).
U Kraljevini Jugoslaviji
1929. godine zakon o narodnim školama je propisao da je nastava u narodnim školama
opšta i obavezna. U osnovnoj i višoj narodnoj školi predviđeno je obavezno osmogodišnje
školovanje. Muška i ženska deca uzrasta od sedam godina je trebalo da se upisuju
u osnovne škole. Međutim, ovaj zakon nije dosledno sproveden, škole su se sporo
širile po Srbiji, školska mreža je bila nedovoljno razvijena i nije dopirala do
svih krajeva. S obzirom na to da odredbe zakona o upisivanju dece u škole nisu poštovane,
veliki broj dece nije bio obuhvaćen školovanjem. To se pre svega odnosilo na žensku
decu, posebno na one koje su živele u siromašnim i planinskim krajevima. U ovim
(i u drugim) oblastima, roditelji su s negodovanjem slali žensku decu u školu i
pružali otpor školovanju devojčica, iako je postojala jasna zakonska obaveza. Dešavalo
se da deca upisana u škole, a posebno ženska deca, nisu redovno pohađala nastavu,
ili, iako su bila upisana, nisu uopšte posećivala školu. U Jugoslaviji, ali i u
Srbiji je 1953. godine više od polovine žena bilo bez škole ili su imale samo tri
razreda osnovne škole. Skoro deceniju kasnije, 1961. godine, stanje se poboljšalo.
U Srbiji je te godine bez škole ili samo sa tri razreda osnovne škole bilo čak manje
od polovine ženskog stanovništva, 47 % (Gudac Dodić, 2006: 34, 35).
Ova izrazita neobrazovanost
žena je posle rata izuzetno brzo i efikasno redukovana na različite načine (organizovanje
analfabetskih tečajeva širom zemlje, pohađanje raznih oblika vanrednog obrazovanja,
večernjih škola, specijalističkih kurseva, itd). Zahvaljujući brzom razvoju svih
obrazovnih nivoa, krajem 80- ih godina problem niskog obrazovanja žena i nepismenosti
je uspešno prevaziđen. Žene su bile ravnomerno zastupljene na gotovo svim nivoima
i smerovima školskog sistema. Međutim, na najvišem stepenu obrazovanja (fakulteti
i akademije) dešava se najviši rast učešća žena. Pre Drugog svetskog rata žene su
činile 20 odsto studentske populacije, dok školske 1988-89 godine one čine 53% studentske
populacije sa čak 58,7% diplomiranih studenata te godine. Iste godine 40% žena je
doktoriralo od ukupnog broja odbranjenih doktorata na Univerzitetima.
Međutim, Anđelka Milić tvrdi da postoji i tamnije
lice obrazovanja žena u bivšoj Jugoslaviji. To se odnosi na feminizaciju određenih
obrazovnih profila i stepena stručnosti. Feminizacija je posebno vidljiva na srednjem
nivou stručnog obrazovanja gde se pojavljuje i najveći broj mladih žena. Postoji
jasna polna diferencijacija i segregacija u pojedinim obrazovnim profilima na nivou
srednjih škola. Žensko stanovništvo se upisuje i završava škole koje obučavaju za
nemanuelna i netehnička zanimanja, a muško stanovništvo upisuje škole koje vode
ka manuelnim i tehničkim zanimanjima (Milić, 2008: 186). Dakle, uočen je proces feminizacije određenih
specijalnosti i struka. Učešće žena je na veoma visokom nivou kada je reč o nastavničkom
pozivu, kao i u okviru industrijske
struke (tekstilna
struka, kožarska, hemijsko-tehnološka..) (Gudac
Dodić, 2006: 41).
Zapošljavanje žena i položaj
zaposlenih žena
Istovremeno sa porastom obrazovanosti,
socijalističko društvo je ženama pružalo mogućnost za ulaženje u sferu rada i zaradu
van domaćinstva. U bivšoj Jugoslaviji ukupna zaposlenost se uvećala od 1950-90 godine
za 4, 5 puta, a zaposlenost ženskog stanovništva za 9 puta. Međutim, posledice privredne
stagnacije su vrlo visoke stope nezaposlenosti žena. Od sredine 70-ih godina žene
su masovno prisutne na Biroima za nezaposlene, i to važi pravilo da što su one više
obrazovane, to češće završavaju ili započinju svoju karijeru na Birou. Tržištu rada
koje traži manuelne i tehničke struke ne odgovaraju određeni stručni profili žena.
Zbog toga se žene 80- ih godina pojavljuju sve češće kao emigrantkinje u potrazi
za zaposlenjem u visoko razvijenim zemljama Zapadne Evrope (Milić, 2008: 187).
Položaj žena u skoro svim zanimanjima
bio je gori od položaja muškaraca. Neda Božinović tvrdi da je u fabrikama prosečno
radno vreme trajalo od devet do 13 časova, često i više. Nadnice su bile mizerno
plaćene, a nadnice žena posebno (za 20-30% niže od nadnica muškaraca). Snažna eksploatacija
je imala veliki uticaj na lični i porodični život radnica i radnika. Posledice su
se pojavljivale u vidu bolesti, posebno tuberkuloze i drugih zaraznih bolesti, pothranjenosti,
alkoholizma, prostitucije, porast broja vanbračne dece i mrtvorođene dece, itd
(Božinović, 1996: 79).
Istraživanje koje je vršeno
krajem 80-ih godina pokazalo je da kada je reč o uslovima rada, prisutna je jasna
diskriminacija prema polnom obeležju. Diskriminacija postoji čak i kada je u pitanju
jedan od osnovnih socijalističkih principa: sigurnost radnog mesta. U bivšoj Jugoslaviji
je postojao princip trajne zaposlenosti radne snage, međutim u socijalističkom sistemu
postojala je i stalna tražnja za povremenim radnim odnosom pod neodređenim zakonskim
odredbama. Iako statistički podaci nisu pouzdani, (preduzeća su prikrivala ovu praksu),
zapaža se samo 2,3 % zaposlenih sa takvim statusom, oni zapravo otkrivaju nesrazmernu
polnu zastupljenost radnika sa ugovorom na određeno vreme. U ženskim industrijskim
granama (industrija duvana 6% zaposlenih, prehrambrena 17%, grafička 10% itd.) se
često sreće takva vrsta radnog ugovora. Na
osnovu svega ovoga očigledno je da su žene bile u situaciji da budu mnogo češće
i masovnije eksploatisane kroz nepovoljniju vrstu radnog ugovora koja podrazumeva
niže dohotke, nepostojanje obaveze osiguranja, itd.
Sledeći pokazatelj diskriminacije
i eksploatacije ženskog rada u industriji jeste zaposlenost ženskog stanovništva
koja podrazumeva rad u smenama. Borba
žena za jednakost zahtevala je ukidanje rada po smenama za žene, iako je zahtev
izazvao kontroverzne reakcije u društvu. Bez obzira kako taj zahtev bio ocenjen,
relevantno je da velika većina zaposlenih žena ima svoje porodice, decu koju treba
odgajati, dok rad u smenama uzrokuje značajna telesna, zdravstvena i mentalna oštećenja.
Iz tog razloga je bivša Jugoslavija potpisala rezoluciju Međunarodne organizacije
rada koja zahteva da države potpisnice umanje smenski rad žena (posebno noćni) i
da ga stave pod ozbiljan društveni nadzor. Ipak, istraživanja pokazuju da su industrije
sa najvišim radom u smenama upravo tradicionalne ženske industrije (kožarska, tekstilna,
prehrambrena, itd.), dok muške industrijske grane (prerađivačke, metalske, itd.)
imaju najniži rad u smenama. Bez obzira na postojanje političke namere, žene su
u bivšoj Jugoslaviji često bile izložene nesigurnim i nebezbednim uslovima na radu
u odnosu na njihove muške kolege (Milić, 2008: 188).
Kada je reč o jednakosti zarada
za isti uloženi rad i stručnost, takođe postoje izrazite razlike između zaposlenih
žena i muškaraca.
U periodu od 1965-1980 godine
sprovedeno je sociološko istraživanje koje je sistematski zabeležilo razlike u zaradama
žena i muškaraca u privredi bivše Jugoslavije. Istraživanje je pokazalo ,,da što
je veći udeo zaposlenih žena u pojedinoj privrednoj delatnosti, to su niže prosečne
zarade u toj delatnosti i obratno“ (Milić, 2008: 189). I sledeći nalaz predstavlja
primer diskriminacije žena u zaradama: ukoliko određena grupa ili grana ostvaruje
natprosečne zarade, u tom slučaju je manje učešće tipičnih ženskih zanimanja i obrnuto,
ukoliko beleži natprosečno niske zarade, prisutnija su radna mesta uobičajena za
ženska zanimanja. Kada je reč o posmatranju najviše kvalifikacione grupacije zaposlenih
i naučnog kadra u visokim tehnologijama, postoje slični pokazatelji diskriminacije
prema polu u zaradama. Istraživanjem je konstatovano da žene imaju niže zarade od
njihovih kolega sa istom stručnom spremom, u ovom slučaju, u pitanju su doktori
nauka (Milić, 2008: 189).
Jedan od razloga koji objašnjava razliku u visini zarada svakako
je opšte poznata i popularna činjenica da je ženska populacija odsutna iz upravljačkih
i rukovodećih struktura organizacije rada, s obzirom na tu očiglednost, a bez obzira
na svoje obrazovanje i zalaganje na radnom mestu, ipak imaju niže zarade. Međutim,
pitanje koje se postavlja je: zašto žene koje su stekle najviše obrazovanje, one
koje su podjednako stručne kao i njihove kolege, ipak su eliminisane iz upravljačkih
funkcija? Da li se to dešava zato što one to same po sebi ne žele ili možda zato
što u društvu u kome su živele nisu prihvatali žene kao rukovodioce i upravljačice?
Istraživanje koje je sociološkinja
Anđelka Milić sa saradnicima sprovela među zaposlenima firme koja se bavila proizvodnjom
visokih tehnologija, utvrdilo je da oba navedena momenta imaju značajnu ulogu kada
je reč o izboru žena da se ne prihvate rukovodećih i upravljačkih funkcija (Milić,
2008: 189).
Svakako, neravnopravni položaj
žena u sferi rada ogleda se i u feminizaciji određenih sektora, grana i zanimanja,
što automatski snižava društveni ugled tih sektora rada, grana delatnosti ili profesija.
Primer koji to potvrđuje je opadanje društvenog ugleda poziva učitelja, nastavnika
i profesora, u momentu kada je ženska radna snaga postala preovlađujuća u ovom sektoru.
Kao i primer koji je karakterističan za sve bivše socijalističke zemlje: kada su
žene počele da rade kao lekari opšte prakse, opao je i ugled lekara (Milić,
2008: 190).
Zaključak
Podaci izloženi u ovom radu
predstavljaju sliku o položaju žena u socijalističkom društvu koja je daleko od
ideološke slike društvene ravnopravnosti i jednakosti.
Ova slika pokazuje velika odstupanja
od ostvarenja društvene jednakosti polova u socijalističkom društvu, kako po pitanju
ideoloških načela, tako i od utvrđenih zakona.
Čuvena parola ,,sloboda, jednakost, bratstvo“ koja je
korišćena tokom Francuske revolucije, preuzela je i Socijalistička Federativna Republika
Jugoslavija (SFRJ). Međutim, da li je ona bila u potpunosti i primenjivana na sve
društvene grupe i slojeve, iz iznetih podataka prikupljenih tokom mnogobrojnih istraživanja
jasno se vidi da to i nije bio slučaj kada je o ženskoj radnoj snazi bilo reči.
Da se podsetimo, glavni cilj
ovog rada je pitanje: da li je socijalistička praksa dala pozitivne i značajne promene
(rodnu ravnopravnost) u odnosu prema ženama iz tog doba?
Tokom socijalističke prakse
dogodile su se značajne i pozitivne promene to je neosporno, ali je takođe neosporno
da su istovremeno postojale veoma duboke protivrečnosti u položaju žena u bivšoj
Jugoslaviji. Te protivrečnosti se odnose na duboko ukorenjen patrijarhat, ideologiju
i praksu dominacije u odnosu prema ženama koja je i dalje bila veoma aktuelna.
Literatura
Božinović, N. (1996). Žensko pitanje u Srbiji u XIX i XX veku.
Beograd:
,,Devedesetčetvrta“ i ,,Žene u crnom“.
Gudac Dodić, V. (2006). .Žena u socijalizmu- položaj žene u Srbiji u drugoj
polovini XX veka. Beograd: Institut za noviju
istoriju Srbije.
Jugoslavija (1982). Sociološki leksikon, Beograd: Savremena administracija.