Autorka: Pavlina Videnović
UVOD
Građena kao kritika postojeće
organizacije društvenih nauka, svetsko-sistemska teorija predstavlja novu
perspektivu u sagledavanju odnosa na globalnom nivou. Njen najznačajniji
predstavnik je američki sociolog Imanuel Volerstin, čije viđenje savremenog
kapitalističkog svetskog sistema nastojimo da prikažemo. Prikaz ovog shvatanja
značajno je iz razloga što ono ne obrađuje jedino ekonomsku dimenziju svetske
privrede, već upućuje i na njenu povezanost sa društvenim, političkim i
kulturnim činiocima. U vezi sa tim pomenuta perspektiva obuhvata i odnose moći,
neretko zanemarivanu varijablu u brojnim sociološkim promišljanjima o prirodi
različitih struktura i sistema. Ključna pitanja kojih se Volerstin posredno
dotiče odnose se na prirodu kapitalističkog poretka u praksi i njegov dalji
razvoj; zatim, kojim grupacijama najviše odgovaraju postojeći odnosi i na koji
način one doprinose njihovom održanju.
Ekonomska logika funkcionisanja
kapitalizma
Poreklo kapitalizma Volerstin vezuje za
tlo Evrope kasnog petnaestog veka i krizu feudalizma, prouzrokovanu unutrašnjim
protivrečnostima inherentnim postojećim odnosima. Naime, društvene temelje
datog sistema potresali su brojni sukobi vladajuće klase uz slabljenje
političkih struktura i sve većeg pritiska narodnih masa, što je moglo voditi
egalitarnijoj raspodeli. Međutim, svesne opasnosti novonastale situacije, iz
redova grupacija na vrhu društvene hijerarhije javlja se tendencija suprotna
egalitarizmu, koja omogućuje ponovno uspostavljanje čvrste ideološke i
političke vladavine uz efikasnu samoreprodukciju postojećih položaja
(Wallerstein, 1990: 45-46). Uspostavljena je bazična struktura kapitalističkog
poretka.
„Kapitalizam kao istorijski sistem je,
dakle, takvo konkretno, vremenski i prostorno ograničeno, integrisano mesto
proizvodnih aktivnosti unutar koga je beskonačna akumulacija kapitala ekonomski
cilj ili zakon koji upravlja ili vlada u bazičnoj ekonomskoj aktivnosti“
(Wallerstein, 1990: 17). Centralno mesto predstavljenog načina proizvodnje
zauzima kapital, koji se da jednostavno odrediti kao „akumulirano bogatstvo“
(Wallerstein, 1990: 11). Specifičnost ovog istorijskog sistema ogleda se u
tendenciji uvećanja kapitala, gde ono postaje cilj po sebi. S tim u vezi,
akumuliranje bogatstva zahteva završetak procesa kruženja kapitala, što je u
prethodnim sistemima retko bilo moguće. Jedan od razloga jeste i taj što
pojedini elementi složenih procesa proizvodnje nisu do kraja dobili robni
karakter. Robni univerzalizam postaje široko rasprostranjena pojava tek u ovom
sistemu, tako da nijedna društvena aktivnost nije sama po sebi izuzeta od toga
(Wallerstein, 1990: 14). Pogrešno je kapitalizam smatrati statičnom
konstelacijom odnosa u kojoj su jedino suprotstavljeni interesi grupa smeštenih
na suprotnim krajevima stratifikacione lestvice. Usled neprestane konkurencije
zarad istovremenog pojedinačnog ostvarenja što većeg profita i akumuliranja
kapitala, mogu se javiti protivrečnosti i u naizgled homogenoj vladajućoj
klasi. Volerstin o njoj govori kao o fundamentalnoj suprotnosti između
pojedinačnog interesa svakog preduzetnika i kolektivnog interesa čitave kapitalističke
klase, jer ono što je racionalno za sve preduzetnike kao kolektivitet, nije
nužno i za svakog pojedinačnog preduzetnika (Wallerstein, 1990: 16-34). Izvor
problema nalazi se u jednoj od bazičnih determinanti tržišta (kao osnovna
institucija kapitalizma), u procesu konkurencije koja podrazumeva različite
kvalitete preduzetnika i samim tim njihov različit udeo u ukupnom višku.
Postizanje ciljeva kapitalista sputano je brojnim ograničenjima na tržištu,
među kojima je raspoloživost i cena radne snage. Povećanje profita zahteva
smanjenje troškova proizvodnje, a varijabla kojom se uglavnom manipuliše jesu
plate radnika. Međutim, da stvar nije tako jednostavna, pokazuje i činjenica da
smanjenjem nadnica dolazi do pada potražnje za određenim proizvodima, što je
ujedno u suprotnosti sa interesom kapitalista. „Otuda su se pojedinačni
preduzetnici našli u situaciji da deluju u jednom pravcu u interesu sopstvenih
preduzeća (na primer, snižavanjem sopstvenih troškova radne snage), a da
istovremeno (kao pripadnici klase) nastoje da povećaju celokupnu mrežu kupaca
(što je nužno imalo za posledicu, bar kada se radi o nekim proizvođačima,
porast troškova radne snage)” (Wallerstein, 1990: 16).
Sledeće značajno pitanje tiče se
prirode proleterizacije, kao opšteg fenomena propadanja srednjih slojeva u
redove radnika ili porast broja onih domaćinstava čiji je jedini i osnovni
dohodak nadnica. Volerstin ukazuje da velika proleterizacija šteti isključivo
preduzetnicima, jer nisu u mogućnosti da snize nadnice ispod prihvatljivog
minimuma, kao što je slučaj sa polu-proleterskim domaćinstvima, odnosno onim u
kojima nadnica nije jedini izvor prihoda. Takođe, zahvaljujući njoj mehanizmi
nepravedne raspodele viška bivaju uočljiviji. Da kapitalizam ulazi u
domaćinstvo pokazuje odnos proizvodnog (plaćenog) i neproizvodnog (neplaćenog)
rada, ali ono što jeste novo – to je korelacija podele rada i vrednovanja rada
(Wallerstein, 1990: 25). Ova korelacija se u savremenom društvu ne odnosi samo
na rodnu dimenziju, već obuhvata i pripadnike raznih etničkih grupa, na osnovu
čega „snažni etnički identiteti doprinose uspešnoj reprodukciji, socijalizaciji
i hijerarhijskom rangiranju proleterijata“ (Smit, 2001: 118). Svetska podela
rada čini srž kapitalističke privrede, ono što povezuje mnoštvo nacionalnih
entiteta na globalnom nivou. U tom kontekstu, javljaju se centripetalni robni
lanci koji nastoje da se kreću od periferije, istovremeno izvlačeći višak iz
ovih zona, ka centrima svetske kapitalističke privrede. „Govoriti o robnim
lancima znači govoriti o sve većoj društvenoj podeli rada, koja se tokom
istorijskog razvoja kapitalizma širi i funkcionalno i geografski, a istovremeno
postaje sve više hijerarhijska“ (Wallerstein, 1990: 31). Postojanje
neekvivalentne razmene, odnosno situacije u kojoj dolazi do prelivanja jednog
dela ukupnog viška iz jedne zone u drugu (Wallerstein, 1990: 33), ukazuje na druge dve značajne karakteristike
ovog istorijskog sistema. Prvi, proces geografskog širenja kapitalizma je
povezan sa njegovom imanentnom nestabilnošću, koja se odnosi na naizmenične
cikluse ekspanzije i stagnacije i pri tom zahteva njegovo neprestano
restrukturiranje. Onda kada tehnološke inovacije u periodu stagnacije bivaju
prevaziđene, a posledično se i proleterizacija uveća, javlja se potreba za
novom jeftinom radnom snagom, koja se obezbeđuje „osvajanjem“ novih teritorija.
Druga determinanta se odnosi na način prikrivanja neekvivalentne razmene, u
kojem se ogleda saradnja ekonomske i političke sfere, o čemu će više reči biti
u narednom delu.
U svakom slučaju, kapitalizam jeste
stvorio homo economicus, ali je po Volerstinu on gotovo neizbežno bio pomalo
zbunjen (Wallerstein, 1990: 17), što i nije iznenađujuće s obzirom da treba
adekvatno delati unutar postojeće zamršene mreže odnosa.
Povezanost političke, društvene i
ekonomske dimenzije
Pre pojašnjenja načina odvijanja
neekvavelentne razmene i postojanja značajne polarizacije između centra i
periferije, potrebno je ukazati na ulogu države i njenih institucija na proces
akumuliranja bogatstva. „Potpuno slobodno tržište funkcioniše kao ideologija,
mit, i ograničavajući uticaj, ali nikako kao stvarnost svakodnevnice“
(Wallerstein, 2005: 48). Pitanje koje se nameće odnosi se na instrumente
delovanja države pomoću kojih se vrši uticaj na proizvodnju i promet, ali i na
koji način ona pomaže u bogaćenju već značajno bogatih društvenih slojeva.
Prvenstveno, korišćenjem pravnih normi i elemenata prisile, nameću se pravila
koje određene pojedince stavljaju u povlašćen, dok druge pak u inferioran
položaj. Tako na primer, protekcionistička politika u domenu uvoza/izvoza može
služiti očuvanju domaćih monopola, ukoliko je to u interesu manjine. Takođe,
mogućnost oporezivanja predstavlja jednu od najbitnijih stavki državnog
intervencionizma pri gomilanju kapitala. Novac poreskih obveznika može se
iskoristiti u vidu subvencija namenjenim onim grupama koje već poseduju
značajne količine kapitala. Sledeća neregularnost se javlja prilikom odsustva
progresivnog oporezivanja, odnosno u korupciji tokom oporezivanja visokih
privatnih prihoda. Najzad, vrlo je problematično i to što „politički entiteti
stalno preuzimaju ekonomske gubitke, dok se ekonomska dobit raspodeljuje u
„privatne“ ruke“ (Wallerstein, 1986: 262). Zahvaljujući navedenim činjenicama
srušen je jedan od osnovnih mitova tržišnih fundamentalista o nezavisnom
dejstvu ekonomske i političke elite. Drugi mit, po Volerstinu tiče se državnog
suvereniteta, koji zapravo i ne podrazumeva potpunu autonomiju, već samo
dozvoljen stepen legitimnog mešanja jedne države u unutrašnju politiku druge.
„Države su nastale i formirale se kao sastavni deo jednog međudržavnog sistema,
a to je skup pravila u okviru kojih su države morale da deluju i skup zakonskih
normi bez kojih one nisu mogle da opstanu“ (Wallerstein, 1990: 58). Dati stav
upućuje na postojanje hijerarhije položaja unutar ovog globalnog sistema
oslanjajući se na različit stepen moći država, koja se uobičajeno odnosi na
mogućnost većeg ukrupnjavanja bogatstva domaćih tržišnih učesnika u odnosu na
pripadnike druge nacije. Logično je zapitati se zašto je hegemonija neke države
nad ostalim u suprotnosti sa kapitalističkim načelima? Drugim rečima, zašto
postoji takozvana ravnoteža snaga u okviru međunarodnih odnosa? Ukoliko je moć
političke elite značajno veća u odnosu na ekonomsku, onda bi beskonačna
akumulacija kapitala mogla prestati da bude prioritetna (Wallerstein, 2005:
47). Dovoljno je pomenuti cenu koju je potrebno platiti zarad održanja takve
dominacije. Podsetimo se da je osnovni cilj svakog preduzeća maksimizacija
profita, odnosno minimiziranje troškova. Međutim, kao što je u prethodnom delu
pomenuto, taj proces dominacije i neekvivalentne razmene između zemalja je
prikriven, tako da izgleda da se cene formiraju na osnovu bezličnih tržišnih
mehanizama ponude i tražnje, zanemarujući prethodne situacije koje su pomogle
stvaranju takvog odnosa. „Koncentracija kapitala u centralnim zonama stvorila
je fiskalnu osnovu i političku motivaciju za formiranje relativno jakih
državnih mašinerija koje su, između niza ostalih, imale sposobnost da obezbede
to da državne mašinerije perifernih zona postanu ili ostanu relativno slabe“
(Wallerstein, 1990: 33).
U tom kontekstu, postojanje dvostruke
protivrečnosti unutar svetskog kapitalističkog sistema iznedrilo je dve ključne
determinante antisistemskih pokreta. Prva se odlikuje klasnim obeležjem, koji
se fokusira na proces nepravedne raspodele viška u okviru pojedinačnih
nacionalnih država u kojima su suprotstavljeni vladajući i potčinjeni slojevi
(uobičajeno se pod ovim poslednjim podrazumeva radnička klasa). U tom slučaju
govorimo o socijalističkim radničkim pokretima. Zatim, o nacionalnim pokretima
govorimo kao o sukobu između „potlačenih naroda“ koji imaju daleko manja
politička prava i ekonomskih šansi, i pojedinih „vladajućih naroda“
(Wallerstein, 1990: 71). Ovo jeste sukob između centra i periferije koji u sebi
sadrži nacionalni element. Jedino sadejstvo ova dva elementa dovodi do uspešnih
anti-imperijalističkih borbi, jer se odigravaju na dva suštinska nivoa
centralizovane kapitalističke regulacije.
Usled nepostojanja alternative, svaki od ovih društvenih pokreta teži da
ostvari dominaciju nad određenim državnim aparatom, u nadi da će uspeti u
sprovođenju sopstvene revolucionarne ideologije. Svakako da delanje u širem
međudržavnom entitetu predstavlja mač sa dve oštrice. Izbijanje pobune u nekom
njegovom delu može imati veliki odjek u čitavom sistemu. Međutim, ukoliko
pokret uspe da se domogne vlasti, on vrlo malo toga može da uradi, jer
podsetimo se, postoji više nacionalnih i tržišnih učesnika, ali i pravila igre
koja se moraju poštovati, pa je ova taktika znatno samoograničavajuća. Takođe,
prava koja pojedina nacija može da ostvari razlikovala su se od zone do zone.
„Kao što je poznato, bez obzira na to koliko su anti-sistemski pokreti bili
zaokupljeni egalitarizmom, u njima je uvek bilo i elemenata čiji je cilj,
početni ili konačni, bio samo „pokretljivost naviše“ u okviru postojeće
hijerarhije“ (Wallerstein, 1990: 72). Daljim reprodukovanjem već postojećih
odnosa oni služe održanju kapitalističkog načina proizvodnje i nastavku
eksploatacije. Nakon određenog perioda, grupe koje nisu zadovoljne postojećim
stanjem stvari, ponovo se bune čak i u ovim „post-revolucionarnim zemljama“
(Wallerstein, 1990: 76), tako da se ciklus smenjivanja vlasti ponavlja sve do
potpunog ukidanja politike akumulacije kapitala. Revolucija 1968. godine bila
je značajna iz razloga što se zahvaljujući njoj izrazilo nezadovoljstvo starim
anti-sistemskim pokretima i posledično je dovela do uključivanja društvenih
grupa koje su diskriminisane po različitom osnovu. „Za rasne, seksualne i druge
manjine više nije bio prihvatljiv drugorazredan položaj. One su krenule u
stvaranje svojih sopstvenih „koalicija svih boja“ (Smit, 2001: 122).
Ideološki univerzalizam - praktični
partikularizam
Često su se tokom istorije sukobljavale
dve struje, tradicija i modernost, neopravdano smatrajući drugu vremenski
novijom. Modernost predstavlja jednu vrstu društvenog otrežnjenja, koja stavlja
„racionalnost' nasuprot 'praznoverju', a 'slobodu' nasuprot duhovnoj opresiji“
(Wallerstein, 1990: 79). Da li u savremenom društvu možemo reći da su tradicije
zaista tradicionalne? Pokazalo se da čak iako današnje tradicije imaju neku
vezu sa prethodnom ideologijom (tradicionalizmom), one su zapravo produkt
savremenog svetskog sistema, vešt mehanizam manipulacije potčinjenim grupama.
Iz tog razloga „ne možemo smatrati da su tradicije zaista tradicionalne“
(Wallerstein, 1990: 80). Pozivajući se na tradiciju, nosioci akumulacije
kapitala mogu je iskoristiti u sprečavanju osvešćenja radnika i kasnijih
pobuna. „Kad su dominantni lokalni slojevi ugroženi bilo kakvom početnom
klasnom sviješću nižih slojeva, naglašavanje lokalne kulture može poslužiti za
odvraćanje lokalnog konflikta i stvaranje, umesto toga, lokalne solidarnosti
prema vanjskom svijetu“ (Wallerstein, 1986: 266).
Jedna od ključnih posledica za održanje
kapitalističkog sistema ranije objašnjenog fenomena entizacije radne snage,
jeste učvršćenje postojeće hijerarhije ekonomskih uloga, što potpomaže jačanju
institucionalnog rasizma. Iako možemo reći da je u poslednje vreme zbog
prethodno razorne politike izgubio na popularnosti zahvaljujući dejstvu
anti-sistemskih pokreta, nisu isčezle apsolutno sve njegove dimenzije. Možemo
reći da se on koristi kao prikrivena, ideološka forma kontrole, tako da se
„grupe niskog statusa drže na uzdi, a da se grupe srednjeg statusa koriste kao
neplaćena policija svetskog policijskog sistema. .... pošto je rasizam
sistemski sukobljavao jedne žrtve sa drugima" (Wallerstein, 1990: 84).
Zahvaljujući njemu opravdava se postojeća nejednakost, smatrajući ekonomski
potčinjenu grupu, društveno i kulturno inferiornom.
Pogrešno je rasizam smatrati jedinim
kulturno-ideološkim stubom kapitalizma. Nasuprot njegovoj funkciji manipulacije
nižim slojevima, ideologija univerzalizma je namenjena povezivanju i grupisanju
buržoazije na svetskom nivou što bi omogućilo nesmetano funkcionisanje
međunarodnog sistema. Logika ovog načina shvatanja i saznanja oslanja se na
potragu za istinom, koja je nedokučiva čovečanstvu u svom celokupnom izrazu. Da
univerzalizam nije neutralna kulturna konstrukcija pokazuju brojne posledice
takve ideologije, poput „prevođenje u hrišćanstvo, nametanje evropskih jezika,
obučavanje za specifične ideologije i običaje, promene zakonodavstva“
(Wallerstein, 1990: 88). Postizanje ekonomske efikasnosti i političke
bezbednosti ne bi bilo moguće bez direktnog ili indirektnog mešanja vojne sile.
Zapravo o univerzalizmu možemo govoriti kao o „racionalizaciji egocentrizma”
(Wallerstein, 1990: 87) ili drugim rečima, o “svetskom buržoaskom kulturnom
okviru“ (Wallerstein, 1990: 89). Proces racionalizacije zahtevao je stvaranje
velikog posredničkog sloja, ubrajajući i stručnjake koji su usled nedostatka
kapitala svojoj deci osiguravali pristup obrazovnim kanalima, kao garancija
statusa (Wallerstein, 1990: 90). Na osnovu toga, moderna naučna kultura jeste u
funkciji promovisanja ideologije univerzalizma i samim tim pomaže prikrivanju i
održavanju postojećih odnosa. S tim u vezi, ne iznenađuje Volerstinov stav
upućen redefinisanju i kompletnom odbacivanju naučnih pretpostavki tipičnih za
devetnaesti vek, gde je izdvojio „razvoj“ kao jedan od najvećih zastranjujućih
koncepata datog nasleđa (Sztompka, 1994: 188).
Iako se na prvi pogled veza između
rasizma i univerzalizma može smatrati nelogičnom, Volerstin dokazuje da je ona
i više nego prisutna, navodeći dvostruku prirodu univerzalizma. „Ponuđen je
svetu kao dar moćnih slabima. A u tom poklonu je bio skriven rasizam, jer je on
primaocu davao dve mogućnosti: ako uzme, priznaje da se nalazi nisko u
hijerarhiji dostignutog znanja; ako odbije, lišava se oružja koje bi mogao da
preokrene stvarne odnose moći zasnovane na nejednakosti“ (Wallerstein, 1990:
91-92).
Anti-sistemski pokreti su zbog svoje
prosvetiteljske tradicije nailazili na brojne poteškoće. Socijalistički pokreti
su se često susretali sa činjenicom da u većini slučajeva promovišu elemente
karakteristične za kapitalizam, dok se u slučaju nacionalnih, postavlja pitanje
u kojoj meri insistiranje na očuvanju kulturnog i religijskog identiteta i
tradicije sputava funkcionisanje svetske privrede. Već je rečeno da preuzimanje
vlasti ne garantuje ikakvu promenu, već samo restrukturiranje i jačanje
međudržavne strukture. Takođe, sadržina ovih različitih kultura postaje sve
sličnija, čak iako se njihove forme razlikuju. „U tom smislu anti-sistemski
pokreti često služe jakima, kao njihovi kulturni posrednici sa slabima čije
duboko ukorenjene otpore neutrališu umesto da ih kristaliziraju“ (Wallerstein,
1990: 95). Više bi se moglo reći da predstavljeni pokreti ublažavaju razorne
posledice svetske privrede, menjajući tek po neku sitnicu, nedovoljnu za
rušenje postojećih struktura, a više nego potrebnu za održanje postojećeg
stanja.
Zaključak – kraj kapitalističkog
svetskog poretka?
Iako je kraj ovog načina privređivanja
teško predvideti, moguće je izdvojiti faktore koji bi mogli dovesti do
prestanka njegove egzistencije. Pre svega, kapitalizam jeste zapao u strukturnu
krizu već početkom uspona robnog univerzalizma, jer time proleterizaciju čini
nezaustavljivom. Jednom ustanovljena ekonomska kriza vodi stvaranju političke
krize, prvenstveno u slučaju anti-sistemskih pokreta, koji razočarani
prethodnim učinkom nakon osvajanja državne vlasti, tragaju za novim
strategijama, u nadi da će raskrstiti sa dominantnom ideologijom. „Jedini
alternativni svjetski sistem koji bi mogao održati visok nivo produktivnosti i
izmjesiti sistem raspodjele podrazumijevao bi reintegraciju nivoa političkog i
ekonomskog odlučivanja. To bi predstavljalo treći mogući oblik svjetskog
sistema, socijalističku svjetsku državu“ (Wallerstein, 1986: 262).
Čak iako Volerstin naglašava da bi se
forme tog novog poretka tek trebalo kristalisati, ovu ideju smatram malo
verovatnom, ali ipak jednu od alternativa dostojnu razmatranja. Druga
mogućnost, uzimajući u obzir i ekološke posledice funkcionisanja trenutnog
sistema, može voditi u bespovratno ništavilo. Međutim, sudeći na osnovu
prethodnog iskustva sva tri poretka (feudalnog, kapitalističkog i
socijalističkog) uviđamo da je uvek postojala vrlo bogata manjina i nasuprot
njoj masa, pa je verovatno da će raspored snaga ostati identičan i u narednom
svetskom sistemu. „Ukoliko političke borbe za, recimo, „demokratiju“ ili
„slobodu“ protiv „feudalizma“ i „tradicije“ nisu borbe radničke klase protiv
kapitalizma, one su suštinski međusobne borbe nosilaca akumulacije kapitala za
akumulaciju. To nisu bile pobede progresivne buržoazije nad reakcionarnim
slojevima, već unutarbužoaske borbe“ (Wallerstein, 1990: 66).
Literatura:
Smit, D. 2001. Uspon istorijske sociologije. Zavod za udžbenike i nastavna
sredstva, Beograd
Sztompka, P. 1994. The sociology of social change. John Wiley and Sons Ltd, Oxford
Wallerstein, I.
1990. Kapitalizam
– istorijski sistem.
Centrar za istraživačko-izdavalačku djelatnost RKSSO Crne Gore, Titograd
(Podgorica)
Wallerstein, I. 1986. Suvremeni svjetski sistem. Centar za
kulturnu djelatnost, Zagreb
Wallerstein, I. 2005. Uvod u analizu svjetskog sistema.
Otvoreni kulturni forum Cetinje, Cetinje